Nakon niza mlakih okršaja u Republici Srpskoj, konačno smo gledali atraktivan politički duel. Uoči izbora za gradonačelnika Banjaluke, 23. novembra, prštalo je na sve strane. Jedna strana plasira pikantne video-snimke, druga uzvrati još izazovnijim sadržajem, a za to vrijeme gledalište se pali i žari. Temperatura će rasti do nedjelje, a onda će svima biti neophodno mnogo samokontrole da čitava situacija ostane u okvirima reda i zakona, jer nije jednostavno do te mjere forsirati napetost, a onda odjednom uznemirenim masama reći: “Smirite se, ne ludujte kad budale niste”.
Ipak nije riječ o glasanju za prvog čovjeka grada pored Vrbasa? Čudno, kompletna kampanja djelovala je upravo kao obračun za tu funkciju. Kao u najboljim vremenima komunističke Udbe, (ne)ovlašteni snimatelji dočekali su svojih pet minuta. Prvo je na jednom beogradskom portalu – pri tome, bliskom opozicionom lideru Draganu Đilasu, da se “Vlasi ne s(j)ete” – osvanula najava velike afere u RS. Pomenuto je da je izvjesni mlađi političar zapadno od Drine ovjekovječen tokom intimnosti sa transrodnom osobom, za koju je ovovremeno srpstvo prvi put čulo tokom nedavnih raspredanja o bivšem fudbaleru Vujadinu Saviću.
Zatim se zamagljeni video sa prizorom homoseksualnog čina pojavio na opskurnom portalu bliskom dosadašnjem šefu Gradskog odbora SNSD-a u Banjaluci. Ali, ispostavilo se da na snimku nema banjalučkog gradonačelnika, iako su prvobitne aluzije gotovo sve (ne)voljne pratioce ove sage dovele u uvjerenje da će se upravo to desiti. Umjesto toga, kreatori čitave splačine plasirali su tvrdnju da je na videu načelnik Odjeljenja za finansije u Gradskoj upravi, da bi na kraju Draško Stanivuković, kada je dobio priliku da uzvrati, sve pripisao izvjesnim veseljacima “iz Bihaća”.
Ispostavilo se da je i u RS povremeno na snazi drevno pravilo, odnedavno definisano u maštovitoj formulaciji predsjednice parlamenta Srbije: “Ko se lača mati…” Od istog “sječiva” će i “poginuti”, dakako. Sve se desilo u rasponu od četiri dana – nakon “ljubavnog zanosa” neidentifikovanih osoba istog pola, 15. novembra, već 19. novembra, od ranog jutra, po društvenom mrežama se “zavrtio” dijalog Vlade Đajića i raznim nelegalnostima sklonog Nenada Radinkovića, iznad stola sa kesom “praškaste materije”. Prvi SNSD-ovac Banjaluke je ekspresno “odletio” i sa stranačke funkcije i sa direktorske pozicije u Univerzitetskom kliničkom centru RS.
Od klađenja do vađenja
Brzina reagovanja lidera njegove partije potvrđuje da nije bilo nikakve zatečenosti i da se samo čekao trenutak kada će se, s krokodilskim suzama, konstatovati da je Đajić, eto, “sam sebe lišio svih funkcija”. Iako je Draško Stanivuković u prvom javnom istupu nakon plasiranja videa nastojao da, između redova, ostavi utisak da baš on stoji iza takve “produkcije”, te da će biti još sličnih ostvarenja, odlazak Vlade Đajića niz političku vodu nije bio mrzak ni ključnoj figuri vlasti u RS, posebno njegovom potomstvu, a moguće i bezbjednosnim strukturama u matici.
Naravno, uz današnji nivo tehnologije, više nisu potrebni naročiti resursi da se uobliči ovakvo “ostvarenje”. Ali, nema te logistike koja će postići efekat ako osoba koja je meta kompromitacije nije “kooperativna”. A Đajić jeste bio, sasvim spontano, spreman na “saradnju”, očito bez svijesti, do same završnice, da bi mogao biti sniman. Od prve sekunde, sa oslovljavanjem “lepi”, do dijaloga u sredini snimka, gdje negoduje zbog “isporuke” od 40.000, iako je zatraženo 30.000. I, na kraju, baš kao u vicu, u kojem “majka nije karala sina što se kladio, već što se vadio”, Đajićeva nebulozna naknadna “opravdanja” su vrhunac tragikomedije.
Prije svega, nijednom riječju nije demantovao autentičnost zapisa. Samo je ukazivao na tajming, uz tvrdnju da je video nastao prije 10 mjeseci, kao da je ova “tematika” podložna zastarijevanju. Zatim, bio je “zgrožen” kriminalnom biografijom sagovornika, mada je do momenta kad se kesa sa prahom pojavila pred njim bio više nego srdačan i relaksiran u komunikaciji sa famoznim Radinkovićem. Napokon, isprazne teze o “namještaljci” kompletirao je insistiranjem na stavu da je “odmah otišao” kada je, navodno, shvatio o čemu se radi, iako se “indignacija” uopšte nije odnosila na samu “tačku dnevnog reda”, već isključivo na cijenu i količinu “proizvoda”. Dakle, sve u svemu, ima seksa i droge, ali ne i rokenrola, kao u čuvenoj mantri iz šezdesetih godina prošlog vijeka, gdje uvijek zajedno idu “sex & drugs & rock & roll”.
Gdje su u svemu tome bili Siniša Karan i Branko Blanuša, jer se, 23. novembra, vjerovali ili ne, održavaju prijevremeni izbori za predsjednika Republike Srpske? Ljudi su obavili sve što se od njih očekuje, mada uglavnom rutinski i ne naročito inspirisano. Nastupi oba kandidata bili su utemeljeni na opštim mjestima, što je do te mjere bilo upadljivo da, osim par usputnih sugestija uoči kampanje, skoro niko nije našao za shodno ni da traži TV duel dvojice “favorita”. U bizarnom spletu okolnosti, jedina situacija sa takvim obilježjima bilo je zajedničko gostovanje Branka Blanuše i Luke Petrovića u jednoj emisiji, prije nego što je predizborna faza zvanično započela, kada su, ne baš žučno, raspravljali o stanju u elektro-energetskom sektoru RS.
Svi akteri su se prilagodili dominantnom ambijentu otaljavanja. Karan se predizbornim skupovima pojavljivao dajući do znanja da će, ako pobijedi, biti tek čuvar fotelje “predsjedniku svih predsjednika”, dok se ne steknu uslovi da aktuelni građanin Dodik ponovo zasjedne u palatu sa certifikatom CIK-a, bilo to za šest godina ili već u jesen 2026. S druge strane, Blanuša je, u skromnom vizuelnom identitetu kampanje, predstavljen isključivo kao kandidat SDS-a.
Ukrali im šou
Nije sporno, Nebojša Vukanović i Jelena Trivić jesu podržali Blanušu u svakoj prilici, usmenoj i pisanoj, ali nije bilo na odmet da se to glasačima daje do znanja i u elementarnoj prezentaciji kandidature. Draško Stanivuković je posebna priča. Nakon što je, poslije više sedmica prenemaganja i pokušaja trgovine, jedva deklarativno stao iza Blanuše, nizom “rijaliti” aktivnosti učinio je sve da zasjeni promociju nenametljivog profesora banjalučkog ETF-a i istakne sebe u prvi plan.
Mora se priznati da mu je to, u sadejstvu sa Vladom Đajićem, pošlo za rukom, toliko da je ovaj tandem raznim egzibicijama potpuno marginalizovao zvanične kandidate za predsjednika RS. Ako se nedjeljno nadmetanje posmatra kroz prizmu puke pristojnosti, i to isključivo Blanušine i Karanove, a ne i njihovog okruženja, može se reći da je ovo bila najsolidnija kampanja u Srpskoj decenijama unatrag, pa se činjenica da su im euforične kolege sa gradskog nivoa u Banjaluci “ukrale šou” može tretirati kao svojevrsna nepravda.
Naravno, to su uobičajena pravila igre u žabokrečini političke scene RS, šokantno bi bilo da je drugačije. Baš kao što je suvislo prihvatiti sa potpunom skepsom svaku “statistiku” koja je ranije predstavljana kao “istraživanje javnog mnjenja”. Simptomatično je da su ovog puta izostala i uobičajena “bombardovanja” više nego sumnjivim procentima, a pred publikom su se pojavila samo dva pokušaja ove vrste. Igor Crnadak, šef poslaničkog kluba PDP-a u NSRS, ali bez vidljivog pozicioniranja u nedavno formiranom Pokretu “Sigurna Srpska”, u jednom momentu je tvrdio da Blanuša ima prednost od 10,8 odsto nad Karanom, prema istraživanju u koje je, navodno, imao uvid.
Crnadak uglavnom ima respektabilne istupe, međutim, kada je o anketama riječ, nepotrebno je sklon neuvjerljivom spinovanju, pošto je i uoči predsjedničkih izbora 2022. tvrdio da Jelena Trivić vodi u odnosu na Dodika sa 20 procenata, što je svakako bila iluzija, bez obzira na afinitete.
U proteklim danima u opticaju je bilo i drugo istraživanje, bez navođenja preciznog izvora, a predstavljeno na medijskoj adresi bez dileme sklonijoj pojedinim strujama u vlasti, nego opoziciji. Ipak, postotci imaju više utemeljenja u realnosti, jer se navodi da Karana podržava 38,8 odsto ispitanika, a Blanušu 30,9 procenata. Prema ovim ciframa, opozicija bi svoju šansu mogla tražiti u tezi da je 27,5 anketiranih bilo neodlučno, u samoj završnici kampanje.
Bez obzira na naglašenu polarizaciju u RS, ta tvrdnja ima smisla, jer je Blanuša, realno, nepoznanica za veliki dio opozicionih birača, pogotovo van Banjaluke, iako uopšte nije nikakav novajlija u politici, kako su ga predstavljali. Kod glasača koji od autentičnog opozicionara očekuju da zvuči poput Vukanovića, Trivićeve ako ne priča o Aleksandru Vučiću, pa i Stanivukovića ukoliko napravi iskorak iz verbalnih i interesnih igrica sa vladajućom familijom u RS, Blanušin nastup izaziva više upitnika nego uzvičnika.
Takvi se ne guše lako
Opet, u Karanovom slučaju, jedina nedoumica bila je da li će biračima SNSD-a i vladajuće koalicije dovoljno dokazati da će, ako ili kada pobijedi, biti bespogovorna marioneta Milorada Dodika. Jer, od njega se ne očekuje nikakvo soliranje, a takve ambicije ni u ovoj kampanji, ni u čitavoj karijeri, nije ni pokazivao. Jedino je upitno da li je sada bio “kralj drame”, što mu, s obzirom na profil ličnosti, baš i ne ide, a neophodno je za animiranje “ciljne grupe” u punom kapacitetu. Ipak, uvijek postoji “opasnost” da ih na birališta ne izađe dovoljan broj, ako neoprezno procijene da “trijumf” nije diskutabilan zbog pokojeg (ne)opravdanog izostanka sa glasanja.
Paradoksalno, presudan uticaj na rasplet izjašnjavanja mogu imati dva momenta. Nisu to čak ni famozni video-zapisi. U korist kandidata vlasti, u apsurdnom ambijentu RS, ide upravo situacija sa Đajićem. Nevjerovatno, ali istinito – “takvi se ne guše lako”, što bi rekli putnici iz autobusa firme “Krstić” u filmu “Ko to tamo peva” za lika kojeg glumi Danilo Stojković. Đajiću nije problem da se značajnom dijelu populacije predstavi kao “žrtva” i izazove perverzno saosjećanje, dok će za očite kokainske rabote ne baš sitnih dimenzija biti rezervisan gnusni ravnodušni vokabular tipa “pa šta” ili “i to je za ljude”.
Burni aplauzi na prvom pojavljivanju u javnosti poslije afere nisu slučajni, ma koliko dolazili od istomišljenika, kao i hiljade poruka podrške na mrežama, identično intoniranih. To što ga je Karan zagrlio na stranačkoj promociji u banjalučkom naselju Lauš iste večeri nije slučajno, jer je samo prepoznao sumanuti rast rejtinga i poželio da par promila pređe i na njegov saldo.
Opet, opozicionari mogu da se pouzdaju u izuzetno duhovitu, neformalnu kampanju “Dopiši”. Ova dosjetka čak nije ni potekla iz kvarteta opozicionih stranaka, već od grupe komičara “Sirotanovići”, a zasnovana je na pozivu simpatizerima vlasti da na listić upišu i zaokruže ime i prezime Milorada Dodika. Na taj način će ih, naravno, učiniti nevažećim, a kada bude poznat broj takvih glasova u postizbornim danima, biće jasan i domet ove pošalice, koju je čak i Željka Cvijanović nazvala “dobrom forom”, uz očekivanu samouvjerenost i tvrdnju da nju, Karana i “broja 1” podržava specijalno bistra klijentela, sposobna da bez muke prepozna podvalu.
Logično, najživopisniji aspekt ovih izbora je što će, u stvari, biti referendum – za i protiv Dodika, kao i većina izlazaka na birališta u preteklih 20 godina. Stvarni, a ne metaforični “plebiscit”, onaj o presudi iz Sarajeva o zabrani političkog djelovanja “predsjednika svih predsjednika”, ionako su svi zaboravili, od simpatizera do protivnika. Sa tako kratkim pamćenjem, velika je dilema da li će do nedjelje iz svijesti publike izvjetriti i dva filma sa repretoara ovdašnjeg političkog kina. Ovo podneblje je kontroverzno kad su u pitanju stranački bioskopi – u sjenci glumaca i režisera potpuno ostane producent. A bilo bi fer da i on pobere “lovorike”, jer bez njegovog presudnog doprinosa svi ovi horori i trileri, uključujući i posljednja dva, ne bi bili mogući.
