Pogodnostima koje nose “rupe” u aktuelnom Izbornom zakonu BiH nije moglo odoljeti na desetine “lidera” vanparlamentarnih stranaka, koji, suprotno svakoj logici, nikada za cilj nemaju osvajanje povjerenja što većeg broja birača te mandata kako bi djelovali kroz lokalne skupštine, republički ili bh. parlament.
Riječ je o strankama koje imaju rukovodstva ali ne i članstvo, pogotovo ne i glasače, pojavljuju se redovno na izborima, izlaze samostalno sa svojim listama, osvajaju minoran broj glasova a potom ponovo tonu u novi dvogodišnji san, do sljedećih izbora, jer u međuvremenu nemaju ama baš nikakve aktivnosti.
Spisak partija koje se pojavljuju gotovo samo na izborima a potom nestaju sa političkog neba Srpske je predugačak, a svakako je neizostavno ime Zavičajnih socijaldemokrata Mile Marčete. Iako su imali liste u svih devet izbornih jedinica (IJ) za mandate u Narodnoj skupštini RS, ova partija je osvojila tek 299 glasova. Npr, u IJ 5 imali su tri kandidata, od kojih je jedan dobio četiri a dvoje nula glasova, a jedan glas je očito otišao samo stranci a ne nekome sa liste. U IJ6 osvojili su šest glasova itd.
Dalje, Savez za demokratsku Srpsku Dragana Kalinića, bivšeg SDS-ovca, predsjednika NSRS i jednog od nekadašnjih najmoćnijih ljudi u Srpskoj, danas savjetnika Milorada Dodika, lidera SNSD-a i srpskog člana Predsjedništva BiH, osvoji je tek 231 glas.
Stranka Lijevo krilo na prostoru čitave Republike Srpske osvojila je sedam glasova, Građanski savez 46, Savez mladih snaga 301, Prva stranka 463, Ekološka partija RS 651…
Neizostavna je i stranka SPAS na čelu sa Slavkom Župljaninom, osnovana daleke 1993, ali koja od 2003. godine nema gotovo nikakvih aktivnosti. Ipak, redovno se pojavljuju na izborima. Na prošlim lokalnim izborima Župljanin je bio kandidat za gradonačelnika, zabilježio je par javnih nastupa, loš rezultat, a onda se povukao dvije godine i pojavio kao dio Saveza „Ostanak“ koji takođe, 2018, bilježi slab rezultat. U međuizbornom periodu ponovo „tihuje“.
Prodaja izbornih lista
Ko iskreno radi na tome da uđe u Narodnu skupštinu RS rezultat teško da će izostati, tvrdi politikolog Velizar Antić, jer cenzus od tri odsto, dodaje, nije visok.
„Ko god ozbiljnije djeluje obezbjediće novac, povezati ljude i napraviti odbore. Kada bi se skupila kvalitetna grupa ljudi, sa solidnim programom i finansijama cenzus može da se pređe i već ste parlamentarna stranka. Zato su samo one vidljive. Vanparlamentarne stranke u RS, koje se pojavljuju samo od izbora do izbora očigledno imaju neke druge motive, a ne borbu za Narodnu skupštinu RS“, kaže za Antić.
Kao motiv locira pravo na posmatrače, koje dobijate samim tim što ste se kandidovali, ali spominje i prodaju izbornih lista.
„Sa jedne strane imate registrovanu partiju koja nije zainteresovana za političku borbu a sa druge neko udruženje građana ili stranku koja zbog određenih procedura ne uspjeva da se kandiduje. Ovi drugi onda kupe listu od prvih jer im je jednostavnije i jeftinije izaći kao politička partije nego kao nezavisni kandidati“, kaže naš sagovornik.
Antić je ponovio stav da svaka iole ozbiljnija organizacija koja to želi, kroz jedan ili dva ciklusa može postati parlamentarna.
„To je otprilike 20 hiljada glasova. Ako okupite normalne ljude, ne na lokalu ili regiji, nego u cijeloj Republici Srpskoj, možete uspjeti“, istakao je naš sagovornik.
Unovče mjesta u biračkim odborima
Politička analitičarka Ivana Marić kao jedan od razloga za pomenuti fenomen vidi mnogobrojne „rupe“ koje pronalazimo u Izbornom zakonu BiH.
“Predstavnici mnogih manjih i svih fiktivnih stranaka su spoznali način na koji mogu jako dobro zaraditi imajući u vidu da su mjesta u biračkim odborima za posmatrače rezervisana za sve prijavljene stranke pa tako uspjevaju dobro da ih unovče. Mjesta koje dobiju dalje predaju strankama kojima su ona značajna i to u velikoj mjeri utiče na rezultate izbora. Vjerujem da je najviše riječ o zloupotrebi izbornog sistema”, kaže ona.
Naša sagovornica izdvaja i sujetu domaćih političara zbog koje stranke prolaze kroz razne turbulencije, bave same sobom umjesto konkretnijeg djelovanja, vidljivog građanima.
“Svaki od njih želi da bude predsjednik svoje stranke pa ako ne uspjeva biti predsjednik u onoj u kojoj se trenutno nalazi onda osniva novu. Međutim, veći je razlog to što partije ne mogu dugo opstati bez finansija pa onda radije sve svoje kapacitete troše u izbornoj kampanji nego što se odlučuju na kontinuirano djelovanje slabijeg intenziteta”, kaže Marićeva za Moju Hercegovinu.
Marićeva ističe i da kod nas više nema ljudi koji su 10 godina spremni djelovati bez bilo kavih privilegija i da su prošla vremena osnivanja novih stranaka koje su spremne za dugoročnu borbu a ne privilegije po principu “sada i odmah”.
“Zato se razne stranke osnivaju ali brzo i nestaju a opstaju samo stare stranke. Jedino može istrajati neka lokalna varijanta. Ne vidim prostor za osnivanje potpuno nove stranke koja bi mogla da se razvija i ojača. Jedina opcija jeste da od postojećih neka promijeni naziv ili da se udruži više njih. U suprotnom, postojaće izborni ciklus ili dva i nestati. Zato treba da se usmjerimo prema postojećim strankama, da se one demokratizuju i da počnu raditi za građane”, zaključila je Marićeva.
Nemaju glasače
Novinar Žarko Marković ističe da za stvaranje malih stranaka na političkoj sceni RS ima više razloga i okolnosti i da se teško za sve njih zajedno može naći neki zajednički sadržilac osim činjenice da nemaju ni novca, ni partijsku infrastrukturu, a ni ono osnovno – glasače, da bi na izborima mogli da ostvare neki značajniji rezultat, bar kada su u pitanju viši nivoi vlasti.
“Na nižim nivoima te male neprimjetne stranke povremeno i zabilježe solidan rezultat u svojim lokalnim sredinama, ali riječ je o partijama koje već u startu ne pretenduju da budu nešto više od opštinskih ili regionalnih političkih organizacija. U političkoj prošlosti Republike Srpske, međutim, bilježemo i pojavu nekih partija koje su pokušale da djeluju na višim nivoima, ali bezuspješno, a tek naknadno se ispostavljalo da one nisu ni osnivane sa namjerom ulaska u parlamente ili igranja neke značajnije uloge na političkoj sceni, već su poslužili za rasipanje glasova u nekom od jačih blokova, prije svega u onome koji je već 14 godina opozicija. Te stranke su osnivali uglavnom bivši članovi SDS-a koji nisu bili zadovoljni radom i potezima rukovodstva partije, a povremeno je njihova uloga u rasipanju glasova znala da bude veoma značajna”, kaže Marković.
Da li je takva vrsta političkog aktivizma osnivača i aktivista tih stranaka, dodaje naš sagovornik, bila podržana na finansijski ili neki drugi način od strane bloka kojem je rasipanje glasova u opoziciji bilo bitno danas je teško dokazati, ali ne možete, dodaje Marković, nikoga spriječiti da spekuliše o tome.
“Mi smo kao društvo izuzetno slabo prijemčivi na osnivanje novih političkih organizacija pa otuda ne čudi što sve te manje stranke nemaju neki naročit rezultat. Da ponovim, za opstanak vanparlamentarnih stranaka i njihov ozbiljniji rezultat, osim novca, izuzetno je bitan i kvalitet i određena harizma kadrova koji ih vode, te uopšte njihova sposobnost i zainteresovanost da partiju koju vode izdignu iz nepoznatih dijelova političke stvarnosti i konkretnije dopru do ušiju birača”, zaključio je Marković.
Uloga „trojanskih konja“
Markovićev kolega, novinar Saša Bižić, ističe da razlozi pomenutog fenomena mogu biti od uloge “trojanskih konja”, zauzimanja biračkih odbora do čistog amaterizma prijavljenih kandidata i njihovih stranaka.
„Imajući u vidu sklonost najvećih stranaka u RS, prvenstveno onih koje imaju resurse za to – dakle, onih koje su na vlasti – da ništa ne prepuštaju slučaju i da oblikuju i ostatak političke scene, mimo sopstvenog izbornog rezultata, uloga ’trojanskih konja’ može biti prvi razlog tog fenomena. Znači, zadatak tek osnovanih opcija, ili odranije postojećih, ali potpuno pasivnih, jeste da odglume ideološku sličnost sa konkurencijom i da joj ’otkinu’ koji promil glasova, ili još bolje – da im koalicionim nastupom ukradu bar jednog poslanika ili odbornika i odnesu ga u ’maticu’, što smo već mogli da vidimo u prošlosti. Ili, ako ništa od tog nije realno, da bar zauzmu koje mjesto u biračkim odborima i omoguće ’gazdama’ veći nivo kontrole, pa čak i „muljanja“ sa izbornim rezultatima“, kaže Bižić.
Ali, ističe naš sagovornik, to nije i jedino objašnjenje, jer, nerijetko, ima tu i „čistog diletantizma i amaterizma“.
„Dodaću, i notorne besparice, u kombinaciji sa megalomanijom, pošto niz osoba koje pokreću male stranke zaista vjeruju da bez terenskog rada, pukim pojavljivanjem na glasačkim lisićima, mogu da postanu relevantan faktor u ovdašnjoj politici. U takvim slučajevima, najgore je to što izborni kolaps nema nikakvo terapeutsko dejstvo, pošto sam niz puta slušao njihova tumačenja kraha zasnovana na teoriji zavjere, tipa ’pokraden sam’“, zaključio je Bižić.
U obrnutom smjeru
Za razliku od partija koje izlaze na izbore a nemaju za cilj ulazak u parlamente, imamo i primjer partija koje nisu izlazile na izbore ali imaju predstavnike u lokalnim skupštinama ili parlamentima na nivu RS ili BiH. Naravno, glavnu ulogu u toj priči imaju tzv. preletači, koji su posebno uzeli maha nakon izbora 2014. godine, gdje pojedinci mandate osvajaju na listama jedne a potom svoje djelovanje nastavljaju u nekoj drugoj partiji. Među njima su i oni koji se pridružuju novoosnovanim strankama koje nisu ni postojale u momentu održavanja izbora.
U Narodnoj skupštini RS u aktuelnom mandatu imamo četiri poslanika Demosa, stranke nastale nakon posljednjih Opštih izbora, i to nakon sukoba bivšeg lidera DNS-a Marka Pavića i njegovog dotadašnjeg zamjenika Nedeljka Čubrilovića, koji je za epilog imao formalni razlaz i osnovanje nove stranke. Za Čubrilovićem su pošla još tri poslanika.
Slično smo, nedavno, vidjeli i kod drugog višedecenijskog partnera SNSD-a, Socijalističke partije. Nakon neuspjelog pokušaja smjene Petra Đokića za čela pomenute stranke, iz stranke su izbačeni Maksim Skoko i Goran Selak, a podržala su ih još dva poslanika, te su trenutno u procesu osnivanja nove stranke, koja će, dakle, odmah u NSRS imati četiri poslanika, iako nije ni postojala u oktobru 2018. godine.
Čak i iz stranke PDP 1999, osnovane prošle godine, sporadično dolaze glasovi da bi i oni mogli postati „parlamentarni“ jer su u pregovorima sa jednim poslanikom koji trenutno djeluje u klubu starijeg imenjaka. Takođe, u najvećem gradu Srpske, početkom ove godine osnovan je pokret „Banjaluka zove“, koji odmah može upisati dva mandata u lokalnoj skupštini jer su njegovi osnivači, između ostalih, i Saša Lazić te Mirna Savić-Banjac, koji su u parlament ušli kao odbornici NDP-a ali su pomenutu stranku napustili nakon što je njen lider Dragan Čavić sklopio pakt sa vladajućom koalicijom predvođenom SNSD-om, sa kojima su više od decenije bili u žestokoj političkoj borbi. Kratko je odbornike u najvećem gradu Srpske imala i partija „Sloboda“, koju su osnovali odbornici Budimir Balaban, Nenad Šibarević i Milenko Jaćimović, iako su prva dvojica mandat obezbijedili na listi DNS-a a Jaćimović Ujedinjene Srpske. Nakon neuspjeha na Opštim izborima, na kojima su izašli u koaliciji sa NDP-om, vraćaju se u DNS a zatim ubrzo prelaze u Demos, gdje se nalaze trenutno. „Sloboda“ je tako izbrisana sa političke mape grada.
Slična imena stranaka
Takođe, postoji i niz partija koje se svjesno registruju pod nazivom sličnim postojećim strankama a sve sa ciljem da od njih “otkinu” dio glasača, ciljajući na njihovu zbunjenost ili neinformisanost. Tako smo u nekim periodima imali i po pet partija koje su u svom nazivu imale nazive Srpske radikalne stranke ili Srpske napredne stranke, zatim SDS ali i Prvu SDS, PDP i PDP 1999, HDZ i HDZ 1990, SDA i A-SDA, a prema trenutnim najavama imaćemo, pored SP-a još jednu stranku sličnog naziva, koju će voditi četvoro pobunjenih poslanika predvođenih Skokom i Selakom. Imamo i Izvornu Srpsku, Naprednu Srpsku, Ujedinjenu Srpsku, Uspješnu Srpsku…
Ognjen Tešić
