Početna  /  RS je raskrstila sa „stranim agentima“, da li će i sa „domaćim“?
Izdvajamo Teme i komentari

RS je raskrstila sa „stranim agentima“, da li će i sa „domaćim“?

Pošto mudro rukovodstvo Republike Srpske ima planove za sva goruća pitanja, uključujući i najvažnije – status unutar Bosne i Hercegovine ili van nje, preostalo je samo da se preduzmu nužne mjere predostrožnosti. Odnosno, da se spriječi da te dragocjene informacije dođu do dušmana. A najbrži način da se to uradi jeste da se stvori legalna osnova za kažnjavanje doušnika.

Prvi korak u tom pravcu učinjen je 28. septembra ove godine, kada je Narodna skupština Republike Srpske usvojila Nacrt zakona o posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija, u javnosti poznatiji kao zakon o “stranim agentima”. Dakle, i to je skoro pa riješeno. Nema sumnje da će parlamentarna procedura biti rutinski završena u dogledno vrijeme i da će ovaj pravni akt uskoro biti objavljen u Službenom glasniku.

Nije sporno, to je najteži dio posla. Ipak, ostaće još poneka sitnica iz ovog domena za razmatranje u narednim godinama. Između ostalog, i dilema – šta će Republika Srpska učiniti sa „domaćim agentima“? Sa organizacijama koje teško mogu da se nazovu „nevladinim“, iako ne raspolažu novcem iz inostranstva, već solidnim parama iz budžeta RS?

Jer, kako to nerijetko biva, dobre namjere mogu da vode i do pakla. A upravo bi to moglo da se desi ako se zna da nacrt zakona sadrži odredbu prema kojoj neprofitnim organizacijama neće biti dozvoljeno političko djelovanje. Dakle, nije isključeno da će sa prljavom vodom iz korita biti prosuto i dijete, kako se oduvijek upozoravalo na Balkanu. Logično je da se takva zabrana odnosi na „strane agente“, ali, avaj, zašto da i „domaći agenti“ ispaštaju, ni krivi, ni dužni? Jer, zakonodavac je prilično uopšteno uobličio ove formulacije, pa bi mogle da mu se vrate kao bumerang, ukoliko se neke sitne duše dosjete da potraže takve konotacije u „zdravom jezgru“ neprofitnog ili nevladinog sektora.

Primljeno k znanju

Recimo, u Boračkoj organizaciji Republike Srpske. Istoj onoj u kojoj su se dešavale takve bizarnosti, poput pojedinih pratećih momenata prvog dolaska generala Milomira Savčića na funkciju predsjednika BORS-a. Tada su šereti među posmatračima ovdašnje javne scene primijetili: „Ovo su jedini izbori u 10 godina na kojima je pobijedila Srpska demokratska stranka“. Zaista, ovaj nekadašnji visoki oficir VRS jeste imao reputaciju čovjeka bliskog SDS-u. Međutim, ta percepcija je počivala na zastarjelim osnovama, između ostalog i na činjenici da je ratni komandant Zaštitnog puka u postdejtonskom periodu, kada je Ratko Mladić smijenjen, bio visokopozicioniran u redizajniranom vojnom vrhu, tada već potpuno lojalnom SDS-u. Tako je prelomnu 1997. godinu i period najžešće borbe za vlast sljedbenika Radovana Karadžića i Biljane Plavšić dočekao kao načelnik Uprave bezbjednosti VRS, dakle prvi obavještajac. Međutim, postoje raspleti na koje se ne može uticati čak ni sa Savčićeve tadašnje pozicije. U svakom slučaju, on se tada našao na gubitničkoj strani, pa otuda i pretpostavke, nakon skoro dvije decenije, da je tu i ostao.

Ali, ne lezi, vraže, nije prošlo mnogo vremena poslije Savčićevog izbora na čelo BORS-a, a dio javnosti već je počeo da mu prigovara da je u novoj epizodi vlastite biografije postao potpuno lojalan vlasti Milorada Dodika i SNSD-a. Savčićev mandat jeste više zapamćen po izjavama podrške Dodiku u gotovo svakoj prelomnoj političkoj situaciji, nego po poboljšanju statusa boračke populacije u Srpskoj. Ipak, ključni momenat tog dijela života Milomira Savčića jeste način na koji je otišao sa funkcije predsjednika BORS-a. Podsjetimo, u samoj završnici 2019. godine Tužilaštvo BiH je protiv njega podiglo optužnicu za, kakao je navedeno, „pomaganje u genocidu“ na prostoru Srebrenice, odnosno Nove Kasabe. U prvoj reakciji, Savčić je naveo da je „optužnica izmišljena“, a poručio je i da „nastavlja borbu za istinu i pravdu“.

Ali, nakon ročišta 10. avgusta 2021. godine, izdata je naredba za njegovo privođenje, poslije čega je vrlo brzo ustanovljeno da tzv. nadležnim organima više „nije dostupan“. Kako su reagovali njegovi saradnici na odsustvo? Tako što su sačekali izvjesno vrijeme, a onda 9. maja 2022. smijenili generala sa pozicije. Paradoksalno je da je to učinjeno na datum sa simbolikom, jer je, u širim relacijama, u pitanju raniji Dan pobjede nad fašizmom, a sadašnji Dan Evrope. Ništa od toga nije primijećeno među „saborcima“, iako je kalendar mogao da ih inspiriše na prkos. Naprotiv, hladno su primili k znanju novonastalu situaciju i dali joj konotacije svojevrsnog poraza, pošto su do kraja istog mjeseca izabrali Radana Ostojića iz Bijeljine za Savčićevog nasljednika.

Povjerenje na ispitu

Na taj način, dovršen je dugi proces moralne kompromitacije niza rukovodstava BORS-a. Na kraju ove žalosne sage, nisu unutar vlastitog kruga pronašli ni minimum samopoštovanja da se ne distanciraju od sopstvenog predsjednika, u prvoj „gustoj“ situaciji. Štaviše, sa lakoćom su odustali od potrage za bilo kakvim modalitetom koji ne bi podrazumijevao „posipanje pepelom po glavi“, zbog čega je devalvirana bilo kakva buduća patetika sa nacionalnim predznakom, lansirana iz njihovih redova.

Na stranu činjenica da su za tri decenije postojanja imali zanemarljiv učinak u unapređenju statusa populacije koju predstavljaju. O tome je više nego dovoljno rekao Goran Šehovac iz „Ilidžanskog borca“, na skupštini na kojoj je smijenjen Savčić. “Pitam se zašto 1.500 djece poginulih boraca danas ne radi? Mora li dijete poginulog borca da danas nekom poslaniku ili parlamentarcu da 10.000 KM da bi radilo u nekoj javnoj instituciji? Zašto borci prve kategorije nemaju borački dodatak? Zašto ratnim vojnim invalidima nije povećana penzija od 2008. godine”, pitao je Šehovac, dajući istovremeno odgovor na dileme o smislu postojanja BORS-a.

Ali, sve to nije previše potreslo prvog „postsavčićevskog“ predsjednika Boračke organizacije, jer je Radan Ostojić već prilikom preuzimanja funkcije samouvjereno poručio:

“Da je Boračka organizacija Republike Srpske opravdala svoje postojanje govore brojne aktivnosti koje je provodila, kao i podatak da uživa veliko povjerenje boračkih kategorija, jer ima više od 100.000 članova, među kojima više od 20.000 ratnih vojnih invalida i više od 10.000 članova porodica poginulih boraca”, naveo je Ostojić.

Kako izgleda kad se povjerenje u BORS nađe na stvarnom ispitu, svjedoči jedna situacija nepoznata javnosti. Naime, prije deceniju i po, u vrijeme predsjedničkog mandata Pantelije Ćurguza, BORS je osnovao, bar na papiru, organ koji se zvao Fondacija „Spona“. Čak su uredno objavili na vlastitoj internet stranici statut, navodeći i da će ovo tijelo imati godišnji budžet od tada relevantnih 100.000 KM. Deklarativna obaveza „Spone“ bila je da finansijski pomaže porodicama nekadašnjih pripadnika i starješina VRS koji se nađu u zatvorima, od Haga do BiH. Istovremeno, pod krajnje mutnim okolnostima, prvo je uhapšen, pa optužen, a na kraju i osuđen za navodni ratni zločin u Sanskom Mostu 1992. godine, otac jedne djevojke. Zatim je kćerka saznala za „Sponu“ i njenu namjenu. Budući da je porodica, u međuvremenu naseljena u Srpskoj, ostala bez ikakvih prihoda, ona se obratila centrali BORS-a, uzaludno vjerujući da se ozbiljni ljudi ne sprdaju sa obećanjima. Međutim, sve sa čim se suočila bilo je krajnje neugodno ispitivanje, maltene u „udbaškom“ stilu – gdje je uopšte čula za to i otkud joj ideja da je tako nešto moguće? Nastavila je da se dovija kako zna i umije da prehrani familiju, naravno, bez ikakve podrške šarlatana kojima nije bilo poznato čak ni to šta objavljuju na sopstvenom internet sajtu?!

Vratiti sadaku

BORS je dočekao 1. novembar 2023. organizujući nove izbore za predsjednika. Na njima je Radan Ostojić imao dva protivkandidata. Međutim, od samog raspleta te trke, bitne još samo njenim učesnicima, važniji su odgovori na izvjesna pitanja. Poput, recimo, dileme u tome – zašto se tzv. organizacije proistekle iz rata nisu nikada upustile u određeni vid racionalizacije? U jednom momentu, sada već poodavnom, čak je i među predvodnicima svih tih „foruma“ vođena kratka i uzaludna rasprava o mogućnostima ujedinjenja. Međutim, od toga nije bilo ništa, iako je pominjana i opcija da svi učesnici potencijalne integracije zadrže izvjesni subjektivitet, te nastave da djeluju kao sekcije u okviru krovne strukture.

U guranju pod tepih te zamisli, naročito se isticao nekadašnji predsjednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić, koji se povukao sa te funkcije iz drugog pokušaja, 2018. godine, mada je i tri ljeta ranije pokušao da ode, ali, eto, nije bilo nikoga da ga zamijeni. Takođe, ni ratni vojni invalidi, ni predstavnici porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila RS, nisu pokazali nikakav entuzijazam za fuziju. Razlog je banalan – na desetine takvih adresa dobiće više budžetskog novca nego jedna asocijacija, ma koliko bila relevantnija od postojeće fragmentirane strukture.

Ako se zna da je propala varijanta sa ujedinjenjem, apsolutno su deplasirane teorije Radana Ostojića o „100.000 članova BORS-a, među kojima je 20.000 RVI i 10.000 osoba iz porodica poginulih“. Prije svega, organizacije posljednje dvije kategorije nikada nisu pristale na spajanje sa BORS-om, a teoretska mogućnost dvojnog članstva obuhvata veoma mali dio tih cifara, tako da je riječ o notornoj pseudostatističkoj neistini. Osim toga, jasno je da realni broj ljudi koji se – što iz interesa, što iz uzaludnog idealizma – i dalje angažuju u jalovim raspravama unutar BORS-a, ne prelazi nekoliko hiljada na čitavom prostoru RS. Mada bi se, sa striktnijim kriterijumima, moglo govoriti i o par stotina osoba.

U svakom slučaju, poenta i nije u brojevima, ma koliko oni bili u stvarnosti porazni, već u tome da „domaći agenti“ danas, 28 godina nakon rata, definitivno nikoga ne predstavljaju, do same sebe. U takvom miljeu, naravno, ima časnih izuzetaka, ali, ukoliko zaista žele da opravdaju tu odrednicu, gest vrijedan poštovanja bio bi tek poziv na samoukidanje svih takvih „udruženja građana“. A uz malo smisla za crni humor, ako takav pomak nije moguć, sigurno bi bio efektan apel vlastima – da oni obave ovaj neminovni čin. Uz decidan zahtjev – da sve te „dodatke“, za koje u susjednom entitetu postoji primjereniji naziv – „sadaka“, zadrže za sebe. Jer, aktuelni administrativni pipci, od vrha BORS-a pa nadalje, sušta su suprotnost svakom plemenitom motivu s kojim je bilo ko proveo četiri godine u rovu ili stoički podnio razne vidove stradanja u tim olovnim godinama.

Mirnodopski pokušaji

Doduše, vrlo je moguće da bi i u raspletu sa „resetovanjem“ bar jedna grupacija eskivirala sudbinu „tihovanja“. Riječ je o „Organizaciji strarješina VRS“, koja ipak trijumfuje u mizernoj disciplini poltronskog odnosa prema svakoj dnevno-političkoj tričariji sa potpisom vladajućih krugova. Iako u aktuelnim vremenima trezvene posmatrače malo šta može da iznenadi, skoro je nevjerovatno da gotovo nikome od „insajdera“ nije sporna činjenica da famozne „starješine“ godinama predvodi i zastupa Slobodan Župljanin.

Radi se o osobi koja bi, pri dosljednom sprovođenju budućeg zakona o neprofitnim organizacijama, „pala“ kao prva „žrtva“ strogih paragrafa o političkom djelovanju. Jer, čovjek je, bez pardona, otvoreno i odavno svrstan na taj način, ne samo kao prepoznatljivi član SP-a, već i neuspješni kandidat šest stranaka vladajuće koalicije sa republičkog nivoa za načelnika Kotor Varoša iz 2020. godine. A da se ne govori o kvazinaučnim „bezbjednosnim analizama“ ovog dekana privatnog fakulteta, medijski upotrebljivog samo kad je vladajućoj opciji neophodna „muzika za njihove uši“ iz tog domena.

Daleko od toga da se na ovom terenu parazitizma kreću tek „organizacije proistekle iz rata“. Bilo je i vrlo mirnodopskih pokušaja, poput „Pozitivne Srpske“, koja je tokom par sezona u drugoj polovini prethodne decenije pokušavala da, u odnosu na stremljenja SNSD-a, ima istu ulogu kao, recimo, TV Pink naspram svih vlasti u Srbiji u protekle tri decenije – od Slobodana Miloševića, preko Borisa Tadića, do Aleksandra Vučića. Doduše, ponuda građanima u režiji „pozitivaca“ sa ove strane Drine nije bila tako vulgarna kao ona iza koje stoji Željko Mitrović. Bilo je u tim muzičkim i književnim pokušajima „umivenijeg“ repertoara, ali ne i razlike u nastojanjima da se neveselom i okamenjenom sistemu navuče živopisna, šarena maska.

Kako god, „Pozitivna Srpska“ je naprasno nestala iz vidokruga ovdašnje javnosti krajem 2019. godine, a sezonu ranije su, iz nedokučivih razloga, korigovali naziv u „Pozitivne snage Srpske“. Međutim, nije nestao imperativ da se Srpska, kada to njeni zvaničnici već čine sa „stranim agentima“, iskoristi priliku, pa se ratosilja i „domaćih agenata“. Znači, čitavog tog hora koji se oglašava samo kada vladajuća koalicija želi da stvori privid mnoštva, „glasa naroda“, formalno bez njihovih stranačkih knjižica, ali na istom fonu.

A jedini stvarni „neprofitni sektor“ u Srpskoj su obični smrtnici van svih tih fiktivnih organizacija, kojima je podjednako dalek i narativ globalnih moćnika i agenda lokalnih silnika. Njima ne treba vrh BORS-a da im nudi gorke varijacije na temu „Sve će to narod pozlatiti“, baš kao ni blaženopočivša „Pozitivna Srpska“, sa mogućim budućim izdancima. I ambicijom da ih ubijedi kako, samo kad bi bila malo suptilnije upakovana, „Zadruga“ i nije tako loša, ukoliko postane „Elita“.

0 Shares
Copy link
Powered by Social Snap