Ostrvo Krf postalo je utočište srpske vojske u Prvom svjetskom ratu kada je izmučena vojska pod pritiskom Njemačke i Bugarske morala da napusti domovinu i skloni se na ovo grčko ostrvo.
O prijateljskom odnosu i dočeku lokalnih mještana prema srpskoj vojsci zna se mnogo.
Poznato je da su se u to vrijeme mnogi srpski vojnici ženili meštankama. Vlasnik hotela ,,Bela Venecija” na Krfu, u kome je bila smještena srpska vlada udao je sve tri svoje kćerke za Srbe. Među onima koji su svoju ljubav pronašli na Krfu bio je i budući ministar spoljnih poslova Kraljevine Jugoslavije, Aleksandar Cincar Marković koji je oženio Krfljanku Idaliju.
[mhc_antrfile naslov=],,Ne ljuti se na mene, oko moje”
Ne ljuti se na mene, oko moje
što u tuđinu odlazim,
ptica ću postati
i ponovo ću tebi doći.
Otvori prozor
plavi bosiljku moj
i slatkim osmijehom
poželi mi laku noć.
Ne ljuti se na mene, oko moje
što ću te sada napustiti
i dođi na kratko, da te vidim
da se od tebe oprostim.
Otvori prozor
plavi bosiljku moj
i slatkim osmijehom
poželi mi laku noć.
Ipak, nisu sve ljubavi bile srećne. Upravo jedna takva romansa – velika, a fatalna, opjevana je divnoj grčakoj pjesmi ,,Ne ljuti se na mene, oko moje“ (,,Mi Mou Thimonis Matia Mou”).
U tim vremenima stradanja i nesreće rodila se ljubav između Grkinje i jednog srpskog vojnika. Njihova osjećanja bila su jaka, ali njegova dužnost prema otadžbini bila je jača i ona ga je odvojila od voljene žene. On je napušta i kreće na Solunski front svjestan da se možda nikada neće vratiti.
U jednom pismu vojnik svojoj djevojci piše da će joj se sigurno vratiti. Čak i ako pogine, doći će u obliku ptice, a ona neka otvori prozor da joj samo poželi laku noć.
Djevojka je reč svog voljenog preradila i pretočila u stihove. Od tada su je pjevali mnogi, a jednu od najemotivnijih verzija izveo je grčki pjevač Jorgos Dalaras, a možete je poslušati OVDE.
Pjesma je danas simbol neraskidivih veza koje postoje između Grka i Srba, a uzeta je i kao himna grčko-srpskog prijateljstva.
