Rezime 62. Festivala festivala – Pamtićemo ga po superiornim Crvenčanima i skoro ni po čemu više…

U petak veče je spuštena zavjesa na 62. Festival festivala. Pozorišna smotra najboljih dramskih amatera Crne Gore, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Srbije i Bosne i Hercegovine ove godine je ponudila malo toga, gotovo sve predstave koje su odigrane bile su na lošem ili izuzetno lošem nivou, a sam festival spasio je ansambl pozorišta ”Stevan Sremac” iz Crvenke koji je odigrao fenomenalnu predstavu ”Slučajna smrt jednog anarhiste” Darija Foa, u režiji Igora Pavlovića. Da je konkurencija ove godine bila i jača, teško da bi se bilo koji ansambl sem crvenačkog mogao nazvati pobjedničkim. Štaviše, pozorište ”Stevan Sremac” je na ovogodišnjem Festivalu festivala odigralo predstavu koja, od obnavljanja festivala do danas, spada u red ubjedljivo najboljih pozorišnih ostvarenja. Stručni žiri je kvalitet predstave prepoznao i nagradio (a šta im je drugo ostalo?!) sa čak šest Zlatnih maski, a uzevši u obzir da je ova predstava proglašena najboljom i po mišljenju žirija publike, s pravom se može reći da ovakva dominacija odavno nije viđena. Posljednje večeri festivala predstavio se grad domaćin – Gradsko pozorište Trebinje koje je odigralo adaptaciju komada ”Jedan sluga, dva gospodara” Karla Goldonija. Na okruglom stolu održanom nakon predstave se moglo čuti da je predstava slaba, a takvom ocjenom ove godine nije ”nagrađena” niti jedna predstava, a nije da nije bilo materijala/razloga. S tim u vezi, autor ovih redova, prepoznavši malicioznu namjeru da se oštri ona stvar na domaćem ansamblu, izbjegao je kritikovanje iste, ne želivši učestvovati u dvostrukim, trostrukim i inim aršinima kojima su ovogodišnji (i ne samo ovogodišnji) okrugli stolovi obilavali. NO PASARAN! Ako će učesnici okruglog stola imati jednak kriterijum prema svima (kao što do sada često nisu imali), onda će se moći govoriti o okruglom stolu na kojem nema pošteđenih. Predstava kojom su se ove godine predstavili domaćini nije dobra i ne funkcioniše na više nivoa, što je svakako ne kvalifikuje za jedinu slabu predstavu ovogodišnjeg Festivala festivala. Sreća je (ili nesreća?!) da se ove godine u konkurenciji pojavila predstava poput ostvarenja ”Slučajna smrt jednog anarhiste”, koja je snažno odskočila i podigla ljestvicu do neslućenih visina. Da se razumijemo, ova predstava bi bila apsolutno konkurentna i na mnogim profesionalnim festivalima i ona je pravi primjer/dokaz tvrdnje da ne postoje amaterske i proefsionalne, već samo dobre i loše predstave. Ansambl pozorišta ”Stevan Sremac” apsolutno zasluženo trijumfuje, a njihov trijumf je pobjeda rada, fanatične posvećenosti, discipline i ogromne ljubavi prema teatru. Posljednje večeri festivala upriličena je i izložba fotografija ”Festival festivala” a u prištinski studenti glume su, u čast nagrađenih, odigrali predstavu ”Audicija” rađenu po tekstu Aleksandra Galina. Rezimirajući ovogodišnji Festival festivala neophodno je ukazati na neke stvari koje se ne bi smjele dešavati u godinama koje slijede i takođe iznijeti neke prijedloge koje bi ovu značajnu manifestaciju učinili boljom u svakom smislu.

Još jedan Festival festivala je završen, a ove godine (kao mnogih godina unazad), najviše razloga za radost imali su amateri iz Srbije. Dominacija dramskih amatera iz Srbije ove godine je potvrđena, čini se, više nego ikad prije. Šest zlatnih maski i nagrada žirija publike za najbolju predstavu ne viđaju se često na smotri dramskih amatera sa prostora bivše Jugoslavije. Sve do izlaska ansambla pozorišta ”Stevan Sremac” iz Crvenke žiri je bio u velikom problemu jer u moru slabih pozorišnih ostvarenja valjalo je vagati i vagati. Od samog početka predstave ”Slučajna smrt jednog anarhiste”, svima je bilo jasno da gledaju pobjedničko ostvarenje 62. Festivala festivala. Kako se o odlukama žirija ne diskutuje, donosimo vam kompletan izvještaj žirija:

Žiri 62. „FESTIVALA FESTIVALA“, koji je održan u Trebinju od 20. do 26. jula 2019. godine, a koji je radio u sastavu:

Miroslav Benka, reditelj, predsjednik

Dimitrije Jovanović, reditelj, član

i Željko Hubač, dramski pisac, član

na sjednici održanoj 26.07.2019. godine donio je sa zadovoljstvom jednoglasno odluku:

1. Da se Diploma za glumačku minijaturu dodijeli Srni Dukovskoj, za ulogu Amine u predstavi „Nemam kade da se vratim“ Miloša Andonovskog, u izvođenju Teatra „Kunstwerkstatt“ iz Skoplja, Republika Sjeverna Makedonija

2. Da se Diploma za izuzetnu glumačku transformaciju dodijeli Milici Bukvić za ulogu Kristine, u predstavi „Gospođica Julija“ Augusta Strindberga, u izvođenju Kulturnog centra Kula, Republika Srbija

3. Da se Diploma za kompleksno glumačko ostvarenje dodijeli Biljani Radović za ulogu Jelene Sergejevne u predstavi „Draga Jelena Sergejevna“ Ljudmile Razumovske, u izvođenju Društva sociologa Crne Gore i Centra za kulturu Mojkovac, Republika Crna Gora

4. Da se Diploma za teatarsko istraživanje rituala kroz narodnu baštinu dodijeli Mirku Đinđiću, za rad na predstavi „Kod Lepanta, sunce moje“ Ljube Stipišića Delmata, u izvođenju Amaterske kazališne udruge „Kuntrata“ iz Svetog Filipa i Jakova, Republika Hrvatska

Da se Zlatna maska za:

1. Najbolju kolektivnu igru dodijeli ansamblu predstave „Draga Jelena Sergejevna“Ljudmile Razumovske, u izvođenju Društva sociologa Crne Gore i Centra za kulturu Mojkovac, Republika Crna Gora.

Kvalitetan glumački ansambl uspio je da u jednom dahu, izuzetnom kolektivnom igrom, na savremen način protumači dramsko djelo moderne ruske književnosti.

2. Najbolju autorsku muziku dodijeli Božidaru Bobu Vučuru, za muziku u predstavi „Jedan sluga, a dva gospodara“ po djelu Karla Goldonija, u izvođenju Gradskog pozorišta iz Trebinja, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina

Inventivno zvučno prateći zbivanja na sceni, autor je svojim djelom pokazao u kojoj mjeri muzika može da bude dominantna u pozorišnoj predstavi.

3. Najbolju kostimografiju dodijeli Igoru Pavloviću, za kostime u predstavi „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija.

Sa izuzetnim osjećajem za likovnost predstave, autor je maštovito i znakovno precizno definisao likove.

4. Najbolju scenografiju dodijeli Igoru Pavloviću, za scenografiju u predstavi „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija

Izuzetno funkcionalna i likovno bogata, ova scenografija je efektno usložila prostor za igru.

5. Najbolju žensku epizodnu ulogu dodijeli Gordani Mešter, za ulogu Novinarke Marije Feleti u predstavi „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija

Gordana Mešter je na artificijelan način aktualiziovala stvarnost, koristeći se odabranim i snažnim glumačkim sredstvima na malom prostoru.  

6. Najbolju mušku epizodnu ulogu dodijeli Filipu Medenici, za ulogu Volođe, u predstavi „Draga Jelena Sergejevna“ Ljudmile Razumovske, u izvođenju Društva sociologa Crne Gore i Centra za kulturu Mojkovac, Republika Crna Gora

Podredivši sebe značaju kolektivne igre, svedenim glumačkim izrazom, Filip Medenica je uspio da pokaže višestruku znakovitost lika Volođe.

7. Najbolju žensku ulogu dodijeli Cvijeti Jovanović Mučalici, za ulogu Ludaka u predstavi „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija

Vrlo precizno i probranim glumačkim sredstvima, sve vrijeme, sa izuzetnim osjećajem za ritam, diktirajući tempo predstave, Cvijeta Jovanović Mučalica je tumačeći lik muškarca, ostvarila značajnu glumačku kreaciju, koja ovoj predstavi daje poseban pečat.

8. Najbolju mušku ulogu dodijeli Faiku Salihbegoviću, za ulogu Luke Labana, u predstavi „Profesionalac“ Dušana Kovačevića, u izvođenju Teatra „Total“ iz Visokog, Bosna i Hercegovina

Kao glumac velikog iskustva i izuzetne sugestivnosti, Faik Salihbegović je suvereno ostvario jedan od najkompleksnijih likova savremene dramske književnosti.

9. Najbolje rediteljsko ostvarenje dodijeli Igoru Pavloviću, za režiju predstave „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija

Reditelj je, uvažavajući piščevu intenciju da na artificijelan način polemiše sa stvarnošću, pronašao sopsteveni ključ za tumačenje ovog trenutka, u čemu je pokazao izuzetan dar za rad sa glumcima, ali i za žanrovsku strukturu predstave.

10. Najbolju predstavu u cjelini dodijeli predstavi „Slučajna smrt jednog anarhiste“ Daria Foa, u izvođenju Pozorišta „Stevan Sremac“ iz Crvenke, Republika Srbija

Poštena, aktuelna, nadahnuto glumljena i režirana, vizuelno bogata, znakovno jasna i nadasve umjetnički relevantna predstava.

U Trebinju, 26.07.2019. godine

ŽIRI 62. „FESTIVALA FESTIVALA“:

Miroslav Benka, predsjednik

Dimitrije Jovanović, član

Željko Hubač, član

Posljednje večeri festivala odigrana je predstava ”Jedan sluga, dva gospodara”, adaptacija teksta Karla Goldonija, u režiji Željka Miloševića. U predstavi igraju provjerene, manje provjerene i nove snage. Redom: Darko Kurtović, Mitar Milićević, Zoran Jakšić, Milica Salata i Bojan Ninković. Darko Kurtović nosi predstavu, što je prepoznato na festivalu FEDRA, gdje je proglašen najboljim glumcem, a ulazak Mitra Milićevića u ansambl, na mjesto gazdarice Somović, pravo je osvježenje i kvalitet više cijeloj predstavi. On na tako sofisticiran a istovremeno urnebesno smiješan način tumači lik žene, potvrdivši ogroman talenat koji je dokazan i Mitrovim upisom na FDU u Beogradu. Zoran Jakšić na potpuno drugi način gradi ženski lik Evice i to radi na dosta dopadljiv način. Mlada Milica Salata, koju trebinjska publika već nekoliko godina gleda na pozorišnim daskama, pored svoje uloge, sticajem okolnosti igrala je i ulogu gazdaričine sestričine i odigrala je dobru rolu. Možda je njena kreacija više došla do izražaja u prvobitnoj podjeli, koja je viđena na pretpremijeri. Bojan Ninković je ostvario više nego uspješan debi na pozorišnim daskama. Ansambl se dosta dobro snašao u konceptu koji, djelovalo je, nije bio najjasniji ni samom reditelju. Naime, pod paravanom pank supkulture odigrala se predstava u kojoj je mnogo pitanja otvoreno a da ni na jedno nije odgovoreno. Štaviše, samo učešće panka nije jasno, jer se ne uspjeva čitati da li je reditelj pank ubacio da bi ga stavio u isti koš sa brojnim anomalijama koje predstava kritikuje ili je pank sredstvo za kritikovanje svih tih anomalija.

Ova predstava je od pretpremijernog izvođenja u Trebinju doživjela brojne promjene, kako u glumačkom smislu, tako i u konceptualnom, stvari jesu funkcionisale kudikamo bolje, ali ostale su brojne nejasnoće i slabe tačke. Ponovo je izostao istinski pank stav koji ne želi da se dopadne, štaviše, želi beskompromisno da kritikuje, da bude prst u oko establišmenta. Predstava ”Jedan sluga, dva gospodara” u velikoj mjeri je ono čega se pank gnuša – pozerski stavovi željni dopadanja. Takođe, ako se išlo ka estetici ružnog onda se trebalo ići do kraja, a ne samo zagrebati, opet se skrivajući pod velo ”diletantske predstave u izvođenju pank benda”. I dalje nije do kraja rastumačeno otkud pank bendu potreba da igra predstavu, što je (uz gorenavedene probleme) najveći problem predstave. Pank koncerti nisu nikada patili od toga koliko će vremenski trajati, štaviše, ikona pank kulture, Igi Pop, nerijetko je za svega pola sata završavao nastup. Slično je i sa Ramonsima, Klešom, Pistolsima, Kenedisima… Dakle, ludo i brzo, sa beskompromisnim stavom i bez trunke onoga što bi neko mogao protumačiti kao poza.  Zato nije jasna želja pank benda da svoj nastup produži igranjem diletantske predstave. U ovoj predstavi malo toga je bilo pank, a puno toga je mirisalo na pozu ili na nepoznavanje pank (ne)kulture. Takođe, ostaje nejasno čijom adaptacijom se bavio reditelj Milošević, jer je navedeno da se radi o izvjesnom Demarku o kojem na globalnoj mreži nema ni traga ni glasa. Nepoznavanje onog što se radi i obrađuje ne bi se smjelo dešavati jer takav pristup djeluje prilično neozbiljno.Uprkos svemu navedenom, ova predstava je zaslužila svoje mjesto na ovogodišnjem Festivalu festivala i teško je reći da se radi o najlošijem ostvarenju. Na okruglom stolu održanom nakon predstave ”Jedan sluga, dva gospodara”, po prvi put ove godine moglo se čuti da se radi o slaboj predstavi. Ovo je očit primjer dvostrukog aršina pa što ne reći i malicioznih namjera, jer sve prethodne predstave (izuzev pobjedničke) mogle su se lako okititi tim neslavnim epitetom. Ali, ipak nisu. Oštrenje one stvari na domaćem ansamblu nije nešto što se dešava prvi put. U krajnjoj liniji nije ni važno da li se radi o gostujućem ili domaćem ansamblu, problem postoji sve dok se predstave ne kritikuju na isti način uz jednake aršine. Trebinjski teatar možda i doživljava svojevrsnu kreativnu krizu, očekivanja pred predstavu domaćina su nerijetko velika, no sve to nije razlog da se pravi slika kao da se radi o jedinoj slaboj tački/predstavi ovogodišnjeg, 62. po redu Festivala festivala. Ovdje je bitno predložiti i to da se posljednja predstava u zvaničnoj konkurenciji ne igra posljednjeg dana festivala, kako bi svaka predstava imala podjednak tretman tj. priliku da ”prenoći”, pa bi bilo dobro razmisliti o tome da posljednje večeri festivala, uoči proglašenja pobjednika, bude odigrana predstava u čast nagrađenih ili neki drugi vid pratećeg programa (promocija, izložba…).

Posljednje večeri festivala, nakon okruglog stola, održana je izložba fotografija ”Festival festivala” u organizaciji Foto kino kluba Trebinje. Brojni članovi Foto kino kluba su, fotografišući predstave ovogodišnjeg Festivala festivala, kreirali ovu zanimljivu izložbu. Žiri kojeg su činili Zoran Đerić, Jovan Vidaković i Zoran Milošević odabrao je najbolje radove. Treće mjesto pripalo je Milici Ijačić, drugo Katarini Vulešević a za najbolju fotografiju odabran je rad Dušana Vukovića.

Nakon izložbe, prištinski studenti glume odigrali su komad ”Audicija” Aleksandra Galina.

Festival festivala je značajna manifestacija, festival na koji rado dolaze svi učesnici. Već gore je predloženo da posljednja predstava u konkurenciji bude odigrana pretposljednje veče, kako bi ”prenoćila”, a time bi se izbjegle i ceremonije proglašenja najboljih koje nerijetko počinju u 1 iza ponoći. Takođe, mnogi učesnici ove smotre se sjećaju dramskih radionica koje su, sa velikim uspjesima, održavane na pređašnjim Festivalima festivala. Dešavale su se tu i radionice iz pisanja pozorišne kritike, a sve to je davalo poseban šmek cijeloj manifestaciji. Bilo bi dobro kada bi već od naredne godine u program festivala bile vraćene radionice koje su višestruko značajne za dramske amatere. Radionicom pisanja kritike razvio bi se kvalitetan dijalog i otvorila diskusija nakon predstava, a možda bi i običan gledalac rado rekao nešto o odgledanoj predstavi. Trebinjska festivalska publika godinama unazad ispunjava pozorišnu salu do posljednjeg mjesta i to daje poseban pečat Festivalu festivala. Ta publika sigurno mjesecima unazad planira odlazak na Festival festivala i raduje mu se. S druge strane, Festivalu festivala nedostaje festivalske atmosfere u kojoj će se dramski amateri iz svih zemalja učesnika družiti, razmijeniti mišljenje, jednostavno provesti zajedničko vrijeme. Ako bi se karte za ovu smotru počele prodavati i to po simboličnoj cijeni od 1 KM, broj gledalaca zasigurno ne bi bio manji a od tog fonda mogla bi se obezbijediti kvalitetna druženja učesnika, odlazak ne obližnje izletište, angažovanje muzičara koji bi napravili štimung a to bi ovom festivalu udahnulo atmosferu i vjerujem da bi se svi gosti festivala oduševili ovom inicijativom. Na kraju rezimea ovogodišnjeg Festivala festivala vrijedi podsjetiti da je selekcija predstava koje učestvuju na festivalu prilično nedefinisana, tačnije može se primjenjivati na više načina, što je ove godine (po drugi put u posljednje četiri godine) dovelo do toga da selektor predstave iz BiH selektuje svoju predstavu, što bi kao mogućnost potpuno trebalo izbaciti, dopunom Pravilnika kojim bi se jasno stavilo do znanja da selektor ne smije imati rodbinske, prijateljske ili bilo koje druge veze sa izvođačima predstave koju je selektovao. Kako se ove godine dogodilo da u jednoj predstavi učestvuje glumica stalno zaposlena kao glumica u jednom profesionalno pozorištu, i o ovome je značajno raspraviti, kako se ni ovo ne bi dešavalo sljedećih godina. Jasnom definicijom i pravilima Festivala festivala ova smotra će postati veća, značajnija i kredibilnija. Zato treba smanjiti ili potpuno iskorijeniti dvostruke aršine, nepravilnosti, okrugle stolove učiniti mjestom gdje će se žestoko kritikovati ”ni po babu ni po stričevima” ali u namjeri da amateri uče i nauče. Živio dramski amaterizam! Živio teatar!

Igor Svrdlin 

Autor