Porodične priče Biljane Srbljanović aktuelnije nego ikad – Nadahnuta igra banjalučkih studenata glume

U okviru 14. Dana malih stvari, odigrana je predstava ”Porodične priče” Biljane Srbljanović a u režiji Dragane Đedović. U predstavi igraju studenti treće godine glume sa banjalučke Akademije, Nemanja Bajić, Jelena Jandrić i Duje Martinić, te Trebinjka Milica Glogovac, kojoj je ovo diplomska predstava. Milici Glogovac je ovo prvo igranje na trebinjskim daskama od upisa Akademije, a njen talenat dokazan je zahtjevnom ulogom Nadežde. Komad Biljane Srbljanović, od 1998. godine, kada je napisan i odigran prvo na daskama Ateljea 212, a potom i na mnogim scenama regiona i svijeta, predstavlja oporu, gorko komičnu sliku onoga što su odrasli napravili od svoje djece i kakav svijet su im ostavili u ”amanet”. Mnoge generacije glumaca stasale su igranjem u ovom komadu, a danas ”Porodične priče” djeluju bolnije nego ikad. Kako vrijeme odmiče, čini se da strahovito propadamo i da je sadašnjost gora nego prije 20-ak godina, kada je tekst napisan. Zanimljivim rediteljskim rješenjima su izbjegnute scene brutalnog nasilja, a tekst je prilagođen nekim današnjim događajima i pošastima. 

Postratne 1997. godine dešava se radnja komada ”Porodične priče” Biljane Srbljanović. Radnja je smještena u dvorište jedne beogradske zgrade, a u dvorištu se djeca igraju svojih roditelja, a igra je puna čemera, nasilja i bola kojim su likovi svjedočili. Isti taj čemer vjerovatno osjećaju i današnja djeca, bez obzira da li se igraju u dvorištu beogradske, banjalučke, zagrebačke, sarajevske ili trebinjske zgrade. Doduše, danas mladima misli odvlače kojekakvi ajfoni, igrice, aplikacije i društvene mreže pa je, sa te strane gledajući, teško zamisliti da se oni igraju onako kako to čine Vojin, Andrija, Milena i Nadežda – likovi komada ”Porodične priče”. S druge strane, problemi o kojima ova drama govori su jednako aktuelni, ako ne i aktuelniji.

Mladi su danas ostavljeni samima sebi, perspektivu nemaju, niti im se nudi, tačnije perspektive nema tamo gdje su im korijeni, perspektiva je negdje vani, pa makar to vani bio i susjedni Dubrovnik, iz ugla jednog Trebinjca. Njemačka u koju odlazi Andrija, u izvođenju banjalučkih studenata postala je Slovenija, u koju brojni mladi iz BiH odlaze. Eto, u međuvremenu je Slovenija postala Njemačka, što potvrđuje da je danas beznadežnije nego krajem devedesetih, koliko god to možda nekome zvučalo čudno i apsurdno.

Komad ”Porodične priče” prvo je odigran na sceni Ateljea 212, a premijera je bila u aprilu 1998. godine. U originalnoj postavi našli su se sjajni glumci Isidora Minić, Sergej Trifunović, Anita Mančić i Nebojša Milovanović, a od prvog igranja, ovaj komad je privlačio mnogo pažnje te je odigran na gotovo svim kontinentima. Jedna sjajna generacija banjalučkih glumaca odigrala je ovu predstavu početkom 21. vijeka, a u toj podjeli našli su se doajeni bosanskohercegovačkog glumišta, danas članovi Narodnog pozorišta Republike Srpske, Slađana Zrnić, Nikolina Friganović, Aleksandar Stojković i Boris Šavija. Ostaće upamćeno i da je ovaj komad posljedni komad odigran na srpskom jeziku na sceni Prištinskog pozorišta uoči bombardovanja 1999. godine.

Zbog svega navedenog, i onoga što nije navedeno, a ljubitelji pozorišta znaju o ovom komadu, valja istaći da je hvatanje u koštac sa ovim komadom krupan zalogaj i veliki izazov. Baš zbog toga što je ovaj komad igran širom svijeta, što je izmaštavan na stotinu načina, čini se da je ”sažvakan” i previše. Studenti banjalučke Akademije došli su na ideju da rade ovaj komad kada su na predavanju gledali snimak predstave u izvođenju njihovih starijih kolega, tada svježe svršenih studenata Akademije u Banjaluci. Dragana Đedović, kojoj je režija ovog komada diplomski rad na odsjeku za režiju, sagledala je ovaj komad iz nešto drugačijeg ugla. Osvježila ga je zanimljivim rešenjima, uvodnim songom, pjesmom ”Izgubljeni” riječkih genijalaca Let3, te pametnim izbjegavanjem prikaza brutalnog nasilja. Uz sve to, u njenoj adaptaciji našli su se i neki aktuelni događaji, poput onih ubačenih u scenu demonstracija, kada sin izdajnik ne radi samo za crnce, već i za Ameriku, Britaniju, Soroša i ko zna za koga još. Uz efektnu scenografiju, koja je, uz kostimografiju, takođe djelo mlade Đedovićeve, ovaj komad je rediteljski više nego uspješno zaokružen. Scenografija je zapravo zid sa ispisanim parolama, među kojima su i neke alanfordovske, tačnije grunfovske, poput one ”ko izgubi dobitak, dobije gubitak”, a među parolama se ističu i ”ne talasaj”, ”kada će smak polusveta”, ”primitivizam je postao mudar”, ”samo nek’ ne puca” i ”statusna prostitucija”. Samim parolama je komad osvježen i aktuelizovan i predstavlja svojevrsni ironični glas razuma današnje omladine.

Mladi glumci su igrali sa posebnim žarom, onako dječije, što Nadežda, Andrija, Milena i Vojin i jesu, a igrati djecu jeste teško i lako se upada u zamku preglumljivanja. Kada djeca predstavljaju svoje roditelje, oni to nesvjesno rade tako da od njih naprave gotovo karikaturalne spodobe, a četveročlani ansambl predstave ”Porodične priče” je to radio na visokom nivou, ne upadajući u gorepomenutu zamku. Transformaciju je najbolje postizala Jelena Jandrić, koja je izuzetnim glumačkim sredstvima odigrala Milenu na upečatljiv i kvalitetan način. Hrabro je koketirala sa pomenutom karikaturom i to je radila baš onako kako rade djeca kada imitiraju starije. Duje Martinić, koji je tumačio Andriju i Nemanja Bajić, koji je igrao Vojina, su igrali jako dobro, skinuvši onu dječiju mimiku i govor tijela, te igrajući roditelje, djecu, igrajući svijet koji nas okružuje. Okrutne su te balkanske porodične priče. Okrutne jer iz dječije igre može se dosta saznati. A kada se djeca igraju onako kako to čine Milena, Vojin, Nadežda i Andrija, onda je jasno da je društvo u velikom problemu. Nisu ovo samo porodične priče, ovo su priče svih nas i svih sfera, od politike, socijalnog stanja, kulture, korupcije i tranzicije.

l

Lik Nadežde, istraumirane djevojčice sa nizom tikova, lik je koji će svaka glumica sa oduševljenjem prihvatiti, u isto vrijeme srećna i nesigurna kako će taj lik iznijeti. Nadežda je težak lik, što se kaže specifikum, a takve uloge je najteže i najlakše igrati. Zapravo, to su u isto vrijeme i najzahtjevnije i najzahvalnije uloge. Kada se jedan takav lik odigra pošteno, bez pretjerivanja, dobija se glumačka bravura. Milica Glogovac je igrala Nadeždu baš tako, pošteno i bez pretjerivanja (čemu su mnogi glumci skloni kada igraju specifične, neobične likove). Milica se likom Nadežde vratila na trebinjske pozorišne daske, te je na jako dobar način pokazala glumački zanat koji je kovala prethodne četiri godine ne Akademiji u Banjaluci. Veći dio predstave je prisutna bez riječi, sama sa sobom i svojom traumom, prihvatajući igru Andrije, Vojina i Milene, glumeći njihovog psa, Nadežda je ključ komada, njegova osnovna poruka, njegova težina i sav onaj jad koji izgovara ostatak ansambla. Ta neizgovorena trauma je višestruko snažnija i Nadežda je lik od kojeg publici bride obrazi od prvog do posljednjeg pojavljivanja. Milica Glogovac kaže za internet magazin ”Moja Hercegovina” da je imala jaku želju da igra baš Nadeždu i da je jako srećna što joj se želja ispunila.

”Predstava je rađena u nezavisnoj produkciji, na ideju smo došli tako što su Duje i Nemanja pogledali predstavu Narodnog pozorišta Republike Srpske na času scenografije, a u toj predstavi su igrali sjajni glumci Slađana Zrnić, Piksi, Šavija i Nikolina, pa su oni predložili da igramo ovaj komad. Nakon toga smo sve četvero pogledali snimak predstave, oduševili smo se, kako njihovom igrom, tako i tekstom. Iako su mnogi bili sumnjičavi što se tiče izbora ovog teksta, a razlog je taj što se od 1998. godine, kada je nastao tekst ”Porodične priče” do dana današnjeg, nije ništa promijenilo. Htjeli smo da uradimo to kako znamo i umijemo jer nismo željeli da čekamo da nas pozove neki reditelj, jer se to naravn ne bi desilo, ponudili smo saradnju Dragani Đedović, ona je to objeručke prihvatila i to je njena diplomska predstava, a i moja diplomska predstava. Što se tiče lika Nadežde, izrazila sam veliku želju da igram taj lik, iz razloga što je takav lik predstavljao veliki izazov i što se na Akademiji nisam susretala sa takvim likovima. Koliko mi je sa jedne strane bilo teško i naporno, toliko sam na svakoj probi osjećala zadovoljstvo istražujući taj njen lik, šta su uzroci tog njenog ponašanja, zbog čega je ona takva, šta je doživjela, stvarni sam uživala igrajući Nadeždu.” – kaže Milica Glogovac za naš magazin.

Milica dodaje da komad jeste aktuelan, možda akutelniji nego prije dvadesetak godina, ali uprkos tome što se ništa ne mijenja već treću deceniju, ostaje nada da će ipak biti bolje.

”S obzirom da je od 1998. godine, kada je tekst napisan, prošlo preko 20 godina, nije se ništa promijenilo na bolje ali nadamo se, pripadam toj nekoj generaciji koja želi da stvari učini boljim.”

U okviru predmeta Gluma 7, Milica priprema monodramu ”Frida Kalo”, a kaže da su u planu još neki projekti i da ponude postoje. Trebinjskoj publici je, nema sumnje, predstava ”Porodične priče” izazvala dodatno interesovanje zbog Milice, koja je posljednji put u Trebinju igrala kao srednjoškolka, amaterska glumica Pozorišta ”Male stvari” i Gradskog pozorišta Trebinje.

Komad ”Porodične priče” u izvođenju banjalučkih studenata glume, iako lišena prikaza brutalnog nasilja, daje gorki prikaz naših života i ostavlja knedlu u grlu. Iako bez klasičnog klimaksa, predstava funkcioniše na više nivoa i hrabro progovara o životu današnjeg čovjeka, sa akcentom na mlade. Mladi su danas frustrirani, njihova frustriranost zamaskirana je konzumiranjem internetskih i inih sadržaja, a činjenica je da zemlju napuštaju bez pozdrava, zauvijek, jer ovdje im nije ponuđeno ništa ili gotovo ništa. Odlaze jer im je muka gledati one koji imaju sve i opet im je malo, odlaze jer ne žele da se proglašavaju izdajnicima svaki put kad, dječije naivno, kažu da je car go, ne žele da trpe ono što su njihovi roditelji istrpili, žele život i bjekstvo od primitivizma, fraze ”dobro je dok ne puca” i one izlizane ”svi su isti”… Zato je komad ”Porodične priče” Biljane Srbljanović aktuelniji no ikad i opor kao cijele devedesete i dvijehiljadite. A mladi danas samo žele da pobjegnu od osjećaja izgubljenosti tražeći svoje mjesto pod suncem daleko od ozračja doma. Ko to ne vidi, sigurno je jedan od onih zbog kojih mladi kupuju kartu u jednom pravcu…

Igor Svrdlin

 

 

Autor