Početna  /  Porast nasilja nad ženama kao nuspojava pandemije
Bosna i Hercegovina Istrage Izdvajamo

Porast nasilja nad ženama kao nuspojava pandemije

Restriktivne mjere kojima smo bili podvrgnuti u minulom periodu, pod opasnošću od koronavirusa, rezultirale su manjom stopom zareženih ovom mikro pošasti, što je disciplina koja je spasila mnoge živote. No, u potpunosti su zanemarene popratne pojave koje je atmosfera izolacije uzgajala kao trnje svoga ploda, a bolni ubodi se reflektirali u sobama sa spuštenim roletnama i zaključanim vratima. Nasilje u porodici je dobilo sve uslove da pokaže svoj puni potencijal. Žrtve su bile prisiljene da sa nasilnim osobama provode mnogo više vremena nego je to slučaj u standardnim životnim kretanjima.

Iz Federalne uprave policije navode da je broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici u martu i aprilu ove godine manji u odnosu na broj prijavljenih slučajeva prošle godine. U Republici Srpskoj je od januara do aprila ove godine broj prijavljenih slučajeva manji za 7,3 posto u odnosu na prošlu godinu.

Ipak, stanje na terenu donosi drugačiju infografiju stvarnosti, a to potvrđuju i tvrdnje Melihe Sendić, predsjednice Centra ženskih prava, koja za Moju Hercegovinu kaže da tokom 24 godine postojanja organizacije, putem Servisa besplatne pravne pomoći imaju direktan kontakt sa ženama, koji su prilagodile za vrijeme krize prouzrokovane pojavom Covid-19.

Na samom početku pandemije, zaprimile smo velik broj poziva, što nam je bio odličan pokazatelj da trebamo što prije prilagoditi način našeg rada i približiti ga ženama koje su u stanju potrebe“, ističe Sendić, govoreći o višedecenijskom kontinuitetu pružanja specijalizovane pomoći i podrške, gdje su za dva pandemijska mjeseca pružene 524 usluge, što je i za njihove prilike enorman broj.

Meliha Sendić

„Od toga 70% usluga pravne pomoći odnosilo se na rješavanje porodičnih odnosa, odnosno rješavanje problema neke vrste nasilja nad ženama. Ovakav rezultat povećanog broja prijava je ujedno i pokazatelj da nije bio kvalitetan odgovor institucija na ovakve krizne situacije“, naglašava Meliha Sendić.

U BiH djeluje ukupno osam Sigurnih kuća koje djeluju u okviru nevladinih organizacija sa smještajnim kapacitetima od ukupno 181 kreveta. Na području Federacije Bosne i Hercegovine trenutno postoji pet Sigurnih kuća, dok u Republici Srpskoj djeluju tri Sigurne kuće.

Dželila Mulić-Čorbo

Dželila Mulić-Čorbo, psihologinja i sistemska porodična psihoterapeutkinja iz Fondacije lokalne demokratije, za Moju Hercegovinu govori kako Sigurna kuća u Kantonu Sarajevo koju vodi Fondacija lokalne demokratije se finasira 60% iz budžeta Minstarstva za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i  mlade Kantona Sarajevo, a 40% iz vlastitih sredstava preko projekata i donatora. Tokom pandemije COVID-19, nažalost, izostala je sistemska i institucinalna podrška u finasijskom smislu, izuzev donacija pojedinačnih općina koje su se ogledale u higijenskim i prehrabremnim artiklima.

„Što se tiče porasta nasilja u prodici tokom pandemije COVID-19, mi smo za mjesec april imali tri puta više poziva nego za mjesec mart, te isto toliko više poziva prema besplatnoj psihološkoj i pravnoj podršci. Ovo su podaci za Kanton Sarajevo a na nivou BiH čini mi se da nemamo egzaktan statistički podatak o porastu“, kaže Mulić-Čorbo.

Arnela Buzaljko, glasnogovornica Udruženja “Žena BiH” Mostar, za Moju Hercegovinu pojašnjava kako su jedino udruženje na području cijele Hercegovine, koje pruža smještaj za žrtve nasilja ― pod čijim krovom spas vide mnoge žene u potrebi, ne samo zbog nasilja već i trgovine ljudima.

„Čak i u ovakvoj situaciji, Žena BiH nije zatvorila vrata Sigurne kuće, samo je uvela dopunske procedure u smislu dodatne provjere osoba, tj. njihove izloženosti virusu. Ukoliko smo sigurni da je osoba bila u sigurnom okruženju, primjerice, u nekoj drugoj ustanovi ili je testirana, smjestili bismo je u Sigurnu kuću. Naša Sigurna kuća ima adekvatan prostor za izolaciju novih korisnica, ali nema sredstava da dodatno angažuje osoblje koje bi istu provodilo. S obzirom da i prehrambeno-higijensku pomoć dobijamo jedino od Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, bili smo primorani obratiti se i privatnim kompanijama za dodatnu pomoć“, konstatuje Buzaljko.

Arnela Buzaljko

Tvrdnju o povećanom broju slučajeva nasilja u Udruženju „Žena BiH“ temelje na osnovu naglog povećanja broja poziva na SOS telefon, kao i podataka iz domova zdravlja, bolnica, centara za socijalni rad i policije sa kojima su redovno u kontaktu. Dodatan problem je što po zakonu žrtve nasilja nisu socijalna kategorija u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, stoga se ne dobijaju nikakva sredstva za Sigurnu kuću, čije je dodatno finansiranje generalno potrebno, a pogotovo sada kada je znatno povećan priliv žrtava u Sigurnu kuću.

“Lara” je organizacija žena iz Bijeljine koja vodi jednu od Sigurnih kuća za žene i djecu žrtve nasilja u Republici Srpskoj i gdje su konstantno dostupne na SOS liniji 1264.

U aprilu smo imale oko 20 odsto više poziva na SOS liniji nego u istom periodu prošle godine, a u Sigurnoj kući je takođe više korisnica nego prošle godine, što je uslovljeno i epidemijom jer neke žene nisu izašle iz Sigurne kuće zato što ne mogu da  traže zaposlenje i rješenje svoje situacije“, ocijenjuju iz organizacije žena „Lara“ za Moju Hercegovinu.

Gorica Ivić, koordinatorica Fondacije Udružene žene iz Banjaluke, za portal Moja Hercegovina objašnjava kako u prvom mjesecu trajanja pandemije nije bilo primjetnog povećanja slučajeva nasilja u porodici na SOS telefonu, iako su podaci iz Španije, Francuske i Velike Britanije ukazivali na porast. Žrtve nasilja su u prvim danima bile zatečene novonastalnom situacijom i u periodu prilagođavanja svim okolnostima, nasilje su pokušale minimizirati i potisnuti sa liste prioriteta u drugi plan.

Gorica Ivić

„Mnoge žrtve su odabrale strategiju izbjegavanja svakog vida ponašanja koji bi kod njihovog partnera mogao proizvesti bilo kakvo nasilno ponašanje. U prilog tome navodimo podatak sa SOS telefona da se prijave nasilja najčešće dešavanju kad partner napusti stambeni prostor“, podvlači Ivić, te dodaje da je u aprilu mjesecu na SOS telefon primljeno ukupno 116 poziva, što je za 10% više slučajeva u odnosu na prethodni mjesec.

SOS savjetnice su povećanje nasilja bilježile naročito u drugoj polovini mjeseca. U odnosu na april prethodne godine je došlo do povećanja od 20%, što se može povezati sa pandemijom COVID-19. Dugotrajni stres, gubitak zaposlenja, briga oko finansijske budućnosti, česti su faktori koji dovode do pojave prvih oblika nasilja i u porodicama u kojima se nasilje ranije nije dešavalo.

U toku aprila mjeseca je takođe došlo do povećanja zahtjeva za zbrinjavanje žrtava u Sigurnu kuću. Centri za socijalni rad iz Banja Luke, Prnjavora, Ribnika i Srpca su u pet slučajeva tražili hitnu mjeru podrške u Sigurnu kuću za ukupno 11 žrtava. Tokom svih kriza u koju ubrajamo i pandemiju dolazi do povećanja nasilja nad ženama. S tim u vezi je Fondacija Udružene žene na samom početku tražila propisivanje posebnih mjera za postupanje u slučajevima nasilja u porodici, kako bi svi subjekti zaštite bili dostupni žrtvama nasilja“, obrazlaže Gorica Ivić.

Ivana Perić

Ivana Perić, koordinatorka SOS ženskog centra Novi Sad, za Moju Hercegovinu tvrdi da socijalna izolacija je sama po sebi mehanizam nasilja koji obezbjeđuje da se nad žrtvom ostvari kontrola i da djeluju drugi mehanizmi nasilja: prijetnje, zastrašivanje, oduzimanje lične imovine, proganjanje – naročito provjera i oduzimanje telefona i drugih sredstava komunikacije, fizičko i seksualno nasilje.

„Šta to znači za žrtve u vanrednoj situaciji? Sada izolacija dolazi „spolja“ ali uticaće na porast rizika od pojave nasilja ili na ponavljanje nasilja kao i na porast učestalosti nasilja. Socijalna izolacija ne samo da povećava rizik nego sužava prostor žrtvi za djelovanje. Ona nema prilike da podijeli sa nekim šta joj se dešava, socijalni kontakti su ograničeni, a u vanrednim okolnostima sloboda kretanja je takođe ograničena što smanjuje mogućnost da napusti zajednički dom, skloni se kod prijatelja ili rođaka, potraži pomoć službi“, promišlja Perić, te otkriva kako se dešava upravo ono što je izvor njenog najvećeg straha ovih dana, a to je da je broj poziva u opadanju. Slična situacija se dešava i u Britaniji iako je paradoksalno nasilje u porastu.

Bojim se da će mnoge žene preživljavati nasilje ne samo u izolaciji već i u tišini“, predviđanja su Ivane Perić.

Josipa Božić, psihologinja Skloništa u Osijeku, za Moju Hercegovinu govori kako većinom u Sklonište dolaze korisnice koje su duži niz godina žrtve nasilja, uglavnom su sa samo elementarnim obrazovanjem, dok neke nemaju završenu ni osnovnu školu i obično su nezaposlene. Dio je sa srednjom stručnom spremom, a gotovo nikad na smještaj ne dolaze osobe s visokom stručnom spremom. Za vrijeme proglašene epidemije, nije bio povećan broj zahtjeva za smještaj.

Amra Muradbegović, psihodramska psihoterapeutkinja u UG “Vive Žene” Tuzla, za Moju Hercegovinu napominje kako Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da nasilje nad ženama ima tendeciju povećanja tokom vanrednih situacija, kao što je i ova trenutna.

Iz našeg iskustva i kontakata sa žrtvama nasilja primjećujemo da se nasilje u porodici i dalje dešava, bilo da se radi na relaciji bračnih partnera ili na relaciji roditelji djeca. Neki od naših klijenata navode nezadovoljstvo i povećanu ljutnju kod počinitelja nasilja uslijed gubitka posla, nemogućnosti da nađu novo zaposlenje. Naravno, ove situacije su samo okidači da počinitelj primjeni nasilje kao obrazac svog ponašanja, što ni u kom slučaju nije opravdanje za samo nasilje“, smatra Muradbegović.

Aldijana Trbonja-Tule, socijalna radnica i aktivistica, za Moju Hercegovinu potvrđuje porast nasilja nad ženama. Podaci sa kojima raspolaže su produkt kontakta sa različitim nevladinim organizacijama u BiH, izvještajima iz MUP-a HNK, te doticaja sa osobama na terenu u ulozi bolničkog socijalnog radnika.

„Mogu reći da je porastao broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici i nasilja nad ženama. Izvještaj iz MUP-a HNK govori da su počinitelji nasilja partneri, roditelji ili djeca; i to partneri muškarci. Također prema mojim saznanjima i informacijama iz nevladinog sektora, nasilje prijavljuju već poznati slučajevi – dugogodišnje žrtve, ali i nove, gdje se većinom radi o ovisnicima o alkoholu, psihoaktivnim supstnacama ili kocki, odnosno klađenju, koji su se uslijed pandemije zatekli u kućama sa svojim porodicama, odnosno partnerima“, zaključuje Trbonja-Tule.

Žene kao najranjivija i najizloženija skupina su dovedene u situaciju da pod permanentnom prismotrom zlostavljača, uz psihičko maltretiranje, ostaju bez prilike za manevar kojim bi proživljene agresije prijavile nadležnim strukturama. U suženom vakumu fizičke bliskosti sa nasilnikom, informacije su rijetko curile van zidova zajedničkog doma, ono što se dešavalo unutar blokiranog prostora s obješenim lokotom o svaku mogućnost izlaza, obično je ostajalo neispričana priča.

Semir Behram

100 Shares
100 Shares
100 Shares
Copy link