Otvorena spomen soba borcima Trebinjske brigade – Godine prolaze a tuga ne jenjava…

Povodom 28 godina od početka ratnih dejstava na području Trebinja, danas je služen parastos poginulim borcima a upriličeno je i otvaranje novoizgrađene spomen sobe. Brojne organizacije i udruženja sa područja istočne Hercegovine, kao i veliki broj građana, odao je poštu stradalim herojima proteklog rata. Nakon zvaničnih delegacija i polaganja cvijeća u njihovo ime, krenuo je špalir supruga, majki i djece poginulih boraca, koji su sa cvijetom u ruci i suzama u očima po ko zna koji put pokazali da nisu zaboravili najmilije. Kolona u koju je stala sva tuga, očaj ali i besmisao rata je ponosno spustila cvijeće, prethodno ga poljubivši… U sklopu današnjeg obilježavanja 28 godina od početka ratnih dejstava, u Kulturnom centru Trebinje otvorene su i dvije izložbe – ”Opomena” i ”Sveti novomučenici jasenovački i svjetlost vaskrsenja”.

Kod Spomenika braniocima Trebinja danas je osveštana i otvorena novoizgrađena spomen soba na sjećanje na 272 borca Trebinjske brigade Vojske Republike Srpske. Brojni zvaničnici i građani okupili su se kako bi odali počast palim borcima. Prisutnima su se obratili predsjednik Skupštinske gradske Boračke organizacije Dejan Bodiroga, predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske general Milomir Savčić i gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić. Voditelj programa bio je Ratomir Mijanović, a Teodora Sarić, učenica trebinjske Gimnazije ”Jovan Dučić” govorila je svoj recital na temu proteklog rata.

Predsjednik Skupštinske gradske Boračke organizacije Dejan Bodiroga odao je počast palim borcima, te se zahvalio svojim saborcima koji su se u teškim uslovima nosili i iznijeli. Dodao je i to da je dobro što je spomen soba u samom centru grada kako bi uporno podsjećala sve one koji su kukavički izbjegli rat. Uprkos nedostatku ratne opreme, po njegovom mišljenju, presudni su bili srce, cilj i jedinstvo.

“Nismo imali rezervni položaj, kao ni jedinice rezerve, nismo bili ni dovoljno naoružani, ali smo imali nešto što nije imao naš neprijatelj – srce, cilji i jedinstvo. Nažalost, taj naš cilj imao je veliku cijenu. U ovoj svetoj Spomen sobi su imena onih ljudi koji su bili na teškom mjestu i podnijeli veliku žrtvu da bismo na tom istom mjestu opstali.” – rekao je, između ostalog, Dejan Bodiroga.

Prisutnim se obratio i predsjednik Boračke organizacije Republike Srpske general Milomir Savčić rekavši da je uspjeh u odbrani ostvaren uslijed jedinstva naroda, dodajući da niko ne želi nove ratove, ali da će se braniti ukoliko bude potrebno.

“Ne želimo rat, već mir. Svima koji žele mir poručuje jasno da smo spremni da ga dijelimo, ali isto tako poručujemo da smo spremni da odbranimo ono što je naše.” – rekao je general Savčić.

Gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić rekao je da se danas ne slavi oružje već sloboda koja je osnova opstanka na našim prostorima.

“Spomen sobu smo izgradili u samom centru Trebinja, da simbolično kažemo da su oni zauvijek u centru našeg življenja i u našim srcima, te da prolivena suza za njima i dan danas teče-simbolično kakav je i izgled ove Spomen sobe.” – rekao je, između ostalog, gradonačelnik Trebinja u svom obraćanju.

Nakon polaganja cvijeća u ime brojnih organizacija i udruženja sa područja istočne Hercegovine, brojni građani, uglavnom žene – supruge i majke poginulih boraca, ali i njihova djeca, izrazili su ljubav i zahvalnost svojim najmilijim polaganjem cvijeća. Tiho, a istovremeno ponosno, ljubili su cvijet i polagali ga za vječno sjećanje na očeve, sinove, muževe…

Taj tužni prizor kao da je odzvanjao riječima velikog Horacija koji je govorio da su ratovi mrski majkama ili riječima ”Jesu li mrtvi pali uzalud? Ako svijet treba da ostane kakav jeste – onda jesu.” Žan Pola Sartra… Na našim prostorima rat je gotovo pa stalni gost, reklo bi se kućni (ne)prijatelj, a ”Srećni li su oni narodi koji imaju dosadnu istoriju” (Monteskje). I 28 godina nakon početka rata, frtalj vijeka od završetka istog, nerijetko se može čuti retorika slična onoj u praskozorje krvavih sukoba s kraja XX vijeka… A rat neće prestati prije nego što nestanu misli o ratu. A šta je rat znaju samo oni koji su u njemu imali sina, a najbolje oni čiji se sinovi nisu vratili..

U spomen sobi fotografije uglavnom golobradih momaka koji su život dali u uvjerenju da grade bolje sutra, da živote daju za svijetlu budućnost budućih naraštaja, a od svega toga ostala je tuga i pitanje da li je sve to vrijedilo… Vrijedilo jeste, jer nijedna žrtva nije ‘zalud i prema njima se treba odnositi sa najvećim poštovanjima, a da li je to danas tako?!

Stihovi pjesme ”Spomen soba” Novice Telebaka Tenija, objavljene u zbirci ”Požar uma” uklesani su u spomen sobu, kao i stihovi Alekse Šantića i Jovana Dučića.

Spomen soba – Novica Telebak Teni

… ko sred groba stojim …

Zaplačem li pred likom,
damar oka mrežu snuje,
a kora bola zaleđena puca.

… pet stotina sedam stradalnika …

Stihija nestalih života
od krika do krošnje jauka.
Za svaki dan po jedna suza,
od Mitrovdana preko Bôžića.

O, vileno slobodo iskona,
srce što čemu zapovjeda.
Na pragu ko u boju,
u koprenu ko u stroju,
bljesnu vrletno oko.
Garež zemlje, vatra neba,
to razbraća krvni čemer zgrću.

Plamena mladost strada,
nemaš kad ni zaplakati.
…srce stade, a ja u srcu…

Živima se temelj groba grije,
crnina je bliža od života,
vatra vatru dodiruje.
Evo smrti u naručju ognja,
glas, grom u srcu majke,
sabraća ginu, a mlad bor gori.

Кad sloboda dođe, ako dođe,
potajno izdaleka,
samonikli stižu prvi.
Rastače se odiseja krvi.
Samo sunce kada dođe, ako dođe,
svima se javi.

Кrv taje, so sa rane progovara,
Tibet parohija.
Nije vrelo što na vrevi huči.
Sve se ovo otima da ode,
a još se hladan udomio nije.

Prolog neba na tavan liči.
Naspram čela, čelo kleca:
od potaje do prodaje,
od golema svitanja i slama,
…čudna bilja u sred krsnog vida…

U starom vrtu
sve se pokunjilo
samo korov pjeva.

Neznano vučemo sirote darove,
dok nevjera u zvonik gađa.
To se vičan na stidnog naslanja,
…potiljak češće nego čelo strada…

Jel` to soba straha ili spasa
il` nas lud il` uman nagovara.

Кomad stakla na trošnom putu.
Dok ludosti češljaju drugi zijevaju,
na ugarcima javor jeca.
Dok se slama i svila miješaju,
…bilo nas je čim nestajemo…

Svi su VAŠI zabrekli u jadu:
prolijalo se doba,
zamelo se uz put,
dok kazna i golgota na prag stupa.

Odnesoše vam zlatno srce od megdana
da ko ne daj Bože
svetac pravdu propovijeda.
Dok se rđa srebrom pokriva
to pijani kapci sjaj oka kriju.

Samo rajska mladost
pred licem Boga svog
iznjedri i ostavi
…zalog bratu svom…

Rajska mladost je položila život u toj đavoljoj raboti, što rat svakako jeste, a đavoli su nastavili da se igraju i obaraju anđele, jer kako se čini, poslije svakog rata, svijet je sve gore i gore mjesto za življenje… Slava svim onim koji su život položili za neke bolje dane!

”Ratovi su mrski majkama” – Horacije

Igor Svrdlin

 

Tagovi:
Autor