Osobe sa invaliditetom u Bileći obespravljene i nevidljive!

Kada stojite na svojim nogama, Bileća vam može biti sinonim za razne stvari, ali kada ste u invalidskim kolicima, ona je sinonim samo za jedno – za podignute barijere! I ne samo arhitektonske! Potpuna neosjetljivost za nepokretne osobe vidljiva je na svakom mjestu – od školstva, do zdravstva i stvari potrebnih za normalnu svakodnevicu na koju ovdje, izgleda, imaju pravo svi osim njih.

sladja_i_dusicakuljic_mojahercegovina

Istražujući ovu temu, pokucali smo na vrata porodičnog doma Dušice Kuljić, 24-godišnje djevojke koja ima cerebralnu paralizu. Dočekalo nas je njeno ozareno lice i topla, porodična atmosfera koja je, u stvari, i omogućila Dušici da ima kvalitetan život, jer je sve postigla zahvaljujući jedino svojoj porodici. Osim socijalne pomoći i dodatka za pomoć i njegu drugog lica, koje prima posljednjih 11 godina, od svoje opštine nije dobila ništa, a uskraćeno joj je mnogo toga.

Život bez školskih klupa, drugara iz odjeljenja i kulturnih dešavanja

Prije svega, Dušici je uskraćeno pravo na školovanje. Ni dvije osnovne, ni srednja škola u Bileći nemaju pristupne rampe za osobe u invalidskim kolicima, već se u njih ulazi preko stepenica, kojima, prethode i stepenice u dvorištu. Unutrašnjost škola, takođe, nije prilagođena, jer se na sprat stiže, opet, jedino stepenicama, a u jednoj osnovnoj školi one postoje čak i na putu do učionica u prizemlju. Nemaju ni programe za školovanje djece sa ovim problemom. Na pitanje zbog čega je tako, odgovor svih škola svodi se na isto: Svjesni smo da bismo trebali nešto da uradimo po ovom pitanju, ali to se neće dogoditi u skorijoj budućnosti, jer nemamo uslove.

Dušicina majka Slađana kaže da su, bez obzira na sve navedeno, uspjeli da opismene svoju ćerku, te da tako ona ne zaostaje za svojim vršnjacima ni u čemu, pa ni u korištenju kompjutera. Dušica koristi i društvene mreže, a oduševljeno kaže da redovno prati Novaka Đokovića, te da je njegov najveći obožavatelj na fejsbuku.

– Đoković je legenda – kaže Dušica s osmijehom, na šta njena baka dodaje – E, samo da može gdje doći da ga vidi.

Ipak, Dušica kaže da joj je mnogo falilo to što nije išla u školu. Fali joj, ističe, i to što ne može da ode da pogleda predstavu ili film u Domu kulture, jer ni tamo nema pristupnih rampi. Zbog toga je isključenost ovih osoba iz kulturnog života zajednice takoreći neminovna. Pristupne rampe u Bileći postoje jedino na ulazu u Galeriju SPKD-a „Prosvjeta“, zatim na ulazu u zgradu Opštine, u Hitnu pomoć, Poštu i u po neku apoteku, market i kafić.

Osobe sa invaliditetom nisu obuhvaćene ni skupštinskom odlukom o bezbjednosti saobraćaja Opštine Bileća, koja je donesena prije dvije godine, pa tako za njih nije predviđeno nijedno parking mjesto u gradu. Međutim, iz Odjeljenja za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove kažu da će, kada budu obilježavali parking mjesta, namijeniti od pet do deset njih za potrebe osoba sa invaliditetom.

Težim putem i do ličnih dokumenata

Ni kada je u pitanju vađenje ličnih dokumenata, osobe sa invaliditetom nemaju olakšice. Naprotiv, kaže Slađana.

– Znaš li koje sam probleme imala da izvadim njenu ličnu kartu i na koliko mjesta sam morala otići? Tu su naši problemi, niko nema razumijevanja, ne izlaze nam u susret. Došli su kući da ona da otisak prsta, ali mi je trebala punomoć da bih podigla lični dokument za nju, jer je problem da je nosim u MUP, da je uvedem i da je slikaju. U neka doba, lakše mi je bilo odnijeti je tamo nego izvaditi punomoć i uraditi sve što sam jutros radila – ističe Slađana.

Po neophodnu zdravstvenu njegu u druge gradove i o svom trošku

Prema Slađaninim riječima, Dušica u Bileći nije imala uslove ni za ni neophodnu zdravstvenu njegu, jer su im bili potrebni defektolog, logoped i fizijatar, kojih nema.

dusica_kuljic
Prati sve Đokovićeve mečeve (FOTO: Moja Hercegovina)

– Sve što smo postigli, postigli smo sami. I za liječenje, i za sve, što smo mogli, to smo uradili i to sve o svom trošku. Najposlije smo u Igalu radili vježbe u kosmičkim odjelima kada joj je bilo sedam godina, a koštalo je oko 14.500 maraka za dva mjeseca, i to je bilo dosta ojačalo, mogla je da šeta i po nekoliko krugova. U Ćupriji smo 2008. godine radili lasersku operaciju koja je, takođe, dala pomaka. Nakon nje joj je nevoljni pokret bio manji, mirnije je počela da spava i nije imala trzaje kao ranije. Ali godine čine svoje. Išli smo u banje Igalo i Višegrad koliko smo mogli, jer joj topla voda opušta mišiće – objašnjava Slađana.

Za 24 godine, koliko Dušica ima, dobili su, kažu, samo 15 dana odlaska u banju od Centra za socijalni rad i deset dana od Udruženja „Vedar osmijeh“. Svakog mjeseca od Centra za socijalni rad dobijaju 70 maraka „socijale“ i 165 maraka dodatka za pomoć i njegu drugog lica, ali Slađana kaže da za to nije znala dok joj nije rekla žena iz Vrnjačke Banje.

Veliki problem je što nismo dovoljno informisani o svojim pravima. Što se snađeš sam, snađeš. Mislim da bi Centar za socijalni rad, ako ništa drugo, trebao da nas uputi šta da radimo, da nas posavjetuje i da nas posjeti jednom mjesečno. Svako zna koliko je novčani iznos koji primamo dovoljan i šta se može sa tim parama – priča Slađana.

Srećom, kaže, Dušica ne koristi nikakve lijekove, pa nemaju dodatne troškove po tom pitanju.

„U Bileći 90 posto roditelja krije svoju djecu“

Ono što Slađanu kao majku najviše boli je, ističe, to što se sami roditelji više ne udružuju i što kriju svoju djecu. Njena porodica nikada nije odbacila Dušicu i smatra da je to bilo presudno za njen život.

– U Bileći u 90 posto slučajeva kriju djecu poput Dušice dokle god mogu i to stvarno osuđujem. Mi nju nikad nismo sakrili. Moje dijete nikad nije odbačeno od porodice, sva naša rodbina se normalno ponaša sa njom, tako i ona komunicira sa njima. Vodim je na zabave u Udruženju i gdje god mogu. Jednom mi je djevojčica koja je isto bila na liječenju kod Rusa rekla: Zašto moji roditelji da se stide mene, nit sam kriminalac, nit sam lopov, nit sam ubica, i mislim da su moji roditelji ponosniji na mene nego roditelji takvih ljudi. Stotinu sam puta rekla da je u pravu – jasna je Slađana.

Zato smatra da je veoma važno da roditelji shvate da se moraju ujedniti u traženju prava za svoju djecu, jer pojedinac se ne može izboriti ni za šta.

– Ja sam za borbu za ovu djecu, jer ja neću živjeti hiljadu godina. Ostaše ta djeca ni na nebu, ni na zemlji. Moja Dušica ima braću, ali šta će gdje je samo jedno dijete koje nema ni brata, ni sestru – s pravom se pita Slađana.

sladja_i_dusica
Slađana se svim srcem bori za svoju ćerku!

Zakoni koji štite prava osoba sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini rijetko se primjenjuju i čest je izgovor kako nema dovoljno sredstava za njihovu primjenu. Međutim, ukoliko se roditelji ujedine u borbi za prava svoje djece, stvari se mogu pomaći sa mrtve tačke. Skrivanje i ćutanje, sasvim sigurno, nisu rješenje!

Autor

Jelena Denda Borjan

Diplomirala žurnalistiku na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Od januara 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina"

Svi tekstovi autora