Početna  /  Novinarstvo u doba korone: Kad izlaganje riziku i pritiscima biva nagrađeno otkazima
Teme i komentari

Novinarstvo u doba korone: Kad izlaganje riziku i pritiscima biva nagrađeno otkazima

Pandemija uzrokovana pojavom COVID-19 virusa, u narodu odomaćenog naziva korona virus, ukazala je na brojne mane vrlog svijeta i natjerala nas da nerijetko osjetimo da smo u koži Bernarda Marksa, Benita Huvera ili Vinstona Smita, junaka distopijskih romana ”Vrli novi svijet” i ”1984”. Specifične okolnosti, a situacija u kojoj se trenutno nalazimo je baš to, nalažu visoku društvenu svijest, odgovornost i solidarnost. Rijetki su oni koji čine šanse za dobijanjem ove bitke većim, a među njima su, iako prilično skrajnuti, svakako i novinari. Novinarstvo je danas na posebnom testu, reklo bi se svojevrsnom testu zrelosti. Diskretni heroji, što istinski novinari jesu, ne samo u vanrednim okolnostima, danas imaju najteži zadatak do sada – izboriti se za pravu vijest a istovremeno se boriti protiv ”pandemije” lažnih, senzacionalističkih ”pisanija”. Oni se u doba korone izlažu riziku, dodatnom stresu (dodatnom, jer posao novinara je, i u normalnim okolnostima, pri samom vrhi na listi najstresnijih zanimanja), a nerijetko i pritiscima i prijetnjama. Na sve to, nemali broj novinara u Bosni i Hercegovini dobio je otkaz. Sa našim sagovornicima govorili smo o novinarskom pozivu u doba korone, otkazima, pritiscima, prijetnjama i načinima borbe protiv lažnih vijesti. Takođe, istaknuto je da je pojava korona virusa gotovo savršen paravan za brojne zakulisne radnje koje će proći ispod radara. Zbog svega što ćete pročitati, možda ćete zaključiti zašto je Klark Kent bio Supermen i kada nije to bio…

Novinarski poziv sa sobom nosi brojne specifičnosti. Te specifičnosti posebnu težinu dobijaju u zemljama u tranziciji, malim sredinama, mjestima gdje svako zna svakoga i ne želi se zamjerati. Na sve navedeno, dodamo li još jednu okolnost – vanredno stanje, nije teško zaključiti koliki stres nosi ovaj poziv. Pogotovo, uzevši u obzir misao Gustava Frejtaga, njemačkog romanopisca iz XIX vijeka, u kojoj se kaže da se cijeli svijet žali na žurnalizam, a svako bi htio da ga iskoristi za sebe. Kontrola javno iskazanog mišljenja je vidljivija nego ikad. O tome je, između ostalog, za Internet magazin ”Moja Hercegovina” govorila Žana Gauk, novinarka magazina ”Žurnal”.

”Pritisci na medije danas postoje u vidu katastrofalnih uredbi kojima režimi nastoje da kontrolišu javno iskazano mišljenje. Novinari su se mahom uplašili pa pritajili ili čak odlučili da podrže vlast, jer to smatraju patriotskim činom. Međutim, vlastodršcima su bila potrebna tri/četiri dana da konsoliduju svoje kriminalne i koruptivne redove pa da nastave još žešće. Tu do izražaja treba da dođe novinarska etika, a ne osjećanja koja s tim nemaju nikakve veze. Vijest svakako nije ono što ćete čuti na konferenciji za novinare, već ono što pokušava da se zataška. Novinar koji se bavi novinarstvom pritiske osjeća i u vrijeme pandemije i kada je stanje redovno. Tako vremenom ogugla. Postoje uredbe, ali postoje i registratori dokumentacije o kriminalu i korupciji pa nemamo pravo da ćutimo.” – kaže Žana Gauk.

Sličnog razmišljanja je i Miljan Kovač, novinar portala ”Impuls”. On kaže da se mjere za suzbijanje širenja panike uglavnom odnose na neistomišljenike režima, te da upravo mediji pod kontrolom vlasti šire paniku i plaše narod.

Miljan Kovač (Foto: Youtube screenshot Oslobođenje)

”Pritisak se svakodnevno osjeti. Niz je primjera da vlast zloupotrebljava situaciju pokušavajući utišati svaku kritiku. Kazne koje su propisali, aktima koje, formalno, donosi entitetska predsjednica, zbog navodnog širenje panike, uglavnom se primjenju na neistomišljenike režima. Imali smo primjer da je aktivisti ”Pravde za Davida”, oduzeta oprema, laptop i projektor, zato što je na zidu zgrade, navodno, projektovao “neprimjerene poruke”. U stvari, zasmetala im je poruka kojom se podsjeća na ubistvo Davida Dragičevića. Upravo mediji pod kontrolom vlasti su ti koji šire paniku i zastrašuju narod. Ovdje se, nažalost, prepisuju to što se dešava u Srbiji, što je pogubno. Ono što aktuelna vlast radi u susjednoj Srbiji , međutim, nikome ne bi smjelo da služi za primjer. Čudno je da, kao uzor, vlast ne uzme način na koji ovoj problematici pristupaju uređene države. Uredbe koje se ovdje donose, a koje guše slobodu javnog izražavanja, smatram, trebao preispitati i Ustavni sud, s obzirom da ustav BiH, a tako i entitetski ustavi govore o ljudskim pravima i slobodama, a ne vidim da tu ima mjesta uskraćivanju tih prava u bilo kojoj, pa i ovakvoj situaciji. S druge strane, očito je da se kod dijela novinara, javlja i svojevrsna autocenzura iz straha da bi za ono što objave mogli biti kažnjeni. ” – rekao je Miljan Kovač za naš magazin.

Vjerovatno nikad aktuelniji Orvel onomad zapisa da neprijatelji slobode govora svuda vide sukob vlasti i pojedinca.

Vanredno stanje uvedeno zbog pandemije korona virusa donijelo je i još jedan apsurd – konferencije za novinare bez prisustva novinara. Orvelova distopija, u ovom ali i u brojnim drugim slučajevima, izgleda poput utopije.

Berina Bevrnja Muratović je novinarka TVSA, a za naš magazin govorila je o specifičnostima novinarskog poziva, a i ogromnom riziku u njenom slučaju, budući da je majka dvoje djece, a na terenu je od prvog dana borbe protiv COVID-19. Dotakla se i  dodatnih prepreka u obavljanu novinarskohg posla, a tiču se brojnih neodgovorenih pitanja upućenih onima koji nas vode.

Berina Bevrnja Muratović

”Biti novinar(ka) u Bosni i Hercegovini uvijek je svojevrstan izazov, a naročito u vanrednim situacijama poput pandemije koronavirusa. Pri tome, nimalo olakšavajuća okolnost nije kada vas kući čeka dvoje male djece, koja ne razumiju baš najbolje razloge zbog kojih ne idu u vrtić, a  pogotovo zašto odjednom ne smiju ni izaći iz stana, a mama može. Nije lako ni svakodnevno brinuti da li ćete po povratku kući svojoj porodici donijeti virus o kojem se još ne zna puno,  ali kada odaberete ovaj poziv koji nema radnog vremena i  zahtijeva najviše angažmana upravo u ovakvim situacijama – onda nemate pravo na žalbu. Imate samo odgovornost i obaveze prema javnosti, jednako kao i doktori, policajci, vatrogasci i svi drugi koji svako na svoj način doprinosi prevazilaženju pandemije. Istina, nemamo tu vrstu odgovornosti poput doktora ali da je lako – nije, nimalo. U izvještavanju s terena nailazite na mnoge prepreke, što opravdane, zbog mjera zaštite i prevencije, ali isto tako i one koje onima koji nas vode su izgovor da ne obrazlažu svoje postupke detaljnije. Na konferencijama za novinare bez prisustva novinara, brojna pitanju ostanu neodgovorena, a i ako dobijete odgovore uglavnom su šturi i nedorečeni jer ovakva vlast gdje svaki nivo vodi neku svoju politiku često se ne snalazi  baš najbolje u datoj stuaciji. Ipak, i u ovakvim vremenima ja sam ponosna na sve kolegice i kolege i njihove  priče koje svakodnevno donose, jer upravo naš posao osim informisanja javnosti svakako jeste ukazivati i na kriminal, korupciju, nepotizam i brojne druge propuste i nelogičnosti u društvu. Ne treba zaboraviti ni one pozitivne priče kojih uvijek ima i primjer su da  Bosanci i Hercegovci najsložniji su u teškim vremenima.” – rekla je Bevrnja Muratović.

Da je, uprkos otežanim uslovima, obaveza novinara da sve informacije dođu do građana, mišljenje je i trebinjskog novinara Dubravka Curaća, zaposlenog na BN televiziji.

”Svakako da je otežan rad. Veliki broj novinara, i pored svega ,stalno je na terenu i nema sumnje da su predstavnici “sedme sile” i u ovoj situaciji među onima koji su najizloženiji kada su u pitanju opasnosti od zaraze virusom korone. Naravno, tu su i kamermani koje nekako uvijek zaboravljamo, a koji su dio tima barem kada je televizija u pitanju. Ipak, svjesni smo da je to naš posao i da je naša obaveza da sve informacije dođu do građana.” – kaže Curać za Internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Milkica Milojević je, poslije 33 godine novinarskog rada, smatrala da je ništa ne može iznenaditi. Novinarka je ”EuroBLICA”, a kako je, neposredno pred proglašenje vanredne situacije, redakcija planirala selidbu, novinari ove redakcije prinuđeni su na rad od kuće. Otežavajuća okolnost, kaže ona, je to što će brojni nelegalni poslovi, ali i odluke donesene u vrijeme vanrednog stanja, proći ”ispod radara”.

”Ova situacija je krajnje ograničavajuća za normalan rad novinara. Zarobljeni smo u svojim kućama, koje naravno ne mogu nadomjestiti dinamiku redakcije, odvojeni smo od stvarnog života, a protok informacija je kranje redukovan. Veliko je pitanje šta će sve, u doba epidemije, kada smo svi s pravom okupirani brigom za svoje zdravlje, proći ispod radara. Kakvi su sve poslovi sklopljeni bez, makar i uštimovanih, tendera, koje su sve odluke donesene bez da javnost ima uvida u to. Na terene se ne ide, rizično  je, a opet bez terena nema istinskog novinarstva. U svemu tome koristi se i (ne)prilika da se novinarima otkazuju angažmani i dijele otkazi, dok nas istovremeno pozivaju da radimo društveno odgovorno i u interesu javnosti i zaštite javnog zdravlja. Zbilja, orvelovska atmosfera.” – kaže Milkica Milojević.

Milkica Milojević

Nemali broj novinara u proteklom periodu suočio se sa otkazom. Novinar Dragan Pavlović, zaposlen na rubrici ”Crna hronika” u dnevnim novinama ”Oslobođenje”, prije nekoliko dana, dobio je otkaz. Predložen mu je sporazumni raskid ugovora, koji je, u njegovom slučaju, bio na neodređeno, kako bi dobio otpremninu. Kaže da tu ponudu nije prihvatio, iako sumnja da će biti vraćen na posao.

”Oslobođenje ima 80 radnika. Sada ih je, navodno, petnaestak manje. Nas šestoro koji smo posljednji proglašeni tehnološkim viškom smo imali Ugovore na neodređeno. Kad je počela ova masovna histerija oko epidemije, prvo su nas poslali da radimo od kuće. Jednu sedmicu smo radili tako. Kad mi je došao mejl da radim drugu smjenu za portal, znao sam da nešto nije u redu. Kako je vrijeme prolazilo sve mi je bilo besmisleno – vidiš da se nešto događa, da uskaču u moju rubriku i pune je druge kolege.” – počinje svoju priču Pavlović.

Prije nekoliko dana pozvala ga je glavna urednica. Rekla mu je da trenutna situacija iziskuje štednju i da se mora ”skresati” broj zaposlenih. Proglašen je tehnološkim viškom, a rečeno mu je da će otpremninu dobiti ukoliko odmah potpiše sporazumni raskid Ugovora.

”Kad me malo prošao onaj prvi šok, počnem čitati Zakon o radu i nazovem dva advokata. Oba mi rekoše da ništa ne potpisujem. Kažu da, ukoliko nije došlo do smanjenja obima posla, ne mogu biti proglašen tehnološkim viškom. Pozvao sam neke kolege, ali oni su već potpisali. Ja nisam. Čekam da mi poštom pošalju otkaz. Poslije ću vidjeti šta ću. Vjerovatno ću uz pomoć Udruženja ”BH novinari” i njihove pravne pomoći pokušati na sudu da osporim ovaj otkaz. Ako me i vrate na posao, ko zna kako će tada biti. Sigurno još teže. No, u 53. godini i pritisnut kreditom nemam nekog izbora. Iskreno, sumnjam da ću biti vraćen na posao.” – kaže Pavlović.

Žana Gauk smatra da su otkazi u doba krize najveća sramota novinarske profesije, dodajući da je u ovim slučajevima izostala solidarnost.

” Otkazi koji se ovih dana dijele novinarima, a tiho se, gotovo nikako ne spominje da je, između ostalog, riječ i o nekoliko starijih kolega iz redakcije “Oslobođenja”, najveća su stramota ove profesije u doba krize. Ali, na to smo navikli. Novinari odavno nemaju apsolutno nikakvu zaštitu, kao ni uplaćene poreze i doprinose, a vlasnici medija mogu da rade šta i kako hoće, bez ikakvih posljedica. O moralu je tu zaista izlišno pričati. Važno je da imamo medijske stranice koje objavljuju selfije onih koji danas tek drže mikrofone i diktafone, uz potpuno odsustvo kritičkog mišljenja. No, tu smo gdje smo, samo smo “zabetonirali” odavno poznatu činjenicu da solidarnost među kolegama ne postoji. Oni koji u redakcijama ostaju nakon što su im kolege završile na ulici samo će nastaviti da morališu o radu na crno, broju otpuštenih radnika u BiH, nepravdi i lošoj situaciji. Ima li većeg licemjerja?” – rekla je Žana Gauk povodom otkaza novinarima.

Među novinarima kojima je uručen otkaz je i Slađan Tomić, reporter televizije ”O kanal” (bivša ”TV1) koja posluje u sklopu grupacije Oslobođenje servisa. On kaže da je proglašen tehnološkim viškom, a imao je važeći Ugovor do novembra tekuće godine. Dodaje da je potpisao sporazumni raskid Ugovora jer ne želi biti dio firme u kojoj je nepoželjan.

Slađan Tomić

”U ”Oslobođenju” sam radio od 1.6.2018. kao honorarni saradnik. Od 18.2.2019. sam imao Ugovor o radu, on je izmijenjen u novembru prošle godine, trebalo je da važi do novembra tekuće godine. Moj ugovor je bio ugovor reporter, u kojem je stajalo da obavljam složene reporterske poslove, pripremam istraživačke priče. Već danima prije otkaza smo vidjeli da je situacija loša, rečeno nam je da će biti smanjenja plata. U srijedu su kolege iz ”Oslobođenja” dobili otkaze i tada smo mi već bili vidno potreseni. U četvrtak, dok sam radio priču o tome zašto se ne rade obdukcije u Federaciji BiH, pozvala me sekretarica i rekla da novoizabrani direktor želi sa mnom da razgovara. Ja sam već tada znao da to znači otkaz. U međuvremenu me je pozvala koleginica i rekla mi da je dobila otkaz. Otišao sam kod direktora, on je rekao da je teška ekonomska situacija i da, nažalost, 15 ljudi mora dobiti otkaz, a među njima sam i ja. Nisam dobio obrazloženje, samo sam pitao do kada, rekli su da mi od sutra prestaje važiti Ugovor, odnosno da ne moram završiti priču koju sam počeo. Nisam tražio pravnu pomoć, ali jesam privatno zvao prijatelje i poznanike koji su advokati i pravni stručnjaci. Većina njih mi je rekla da je to privatnik i posavjetovali su me, ono što sam i ja mislio, sve i da se vratim, Ugovor mi svakako ističe u novembru, a ukoliko se i vratim, poslodavac bi vrlo lako mogao dati otkaz uz obrazloženje teže povrede radne obaveze, a uz odluku da sam tehnološki višak, bar ću ostvaritvati prava sa Biroa, a sa druge strane, ne želim biti tamo gdje sam nepoželjan ni po koju cijenu. Upravi se nisam žalio, s obzirom da je ovdje gotova stvar i ništa se ne može promijeniti. Nisam se žalio, samo sam tražio da se neke stvari izmijene u dokumentima koje smo potpisivali, što su ispoštovali i, u suštini, to je to. Nakon nekoliko dana su nam se javili iz Udruženja ”BiH novinari” rekavši da imamo besplatnu pravnu pomoć, a dan poslije mi se privatno javila Maja Radević iz ovog Udruženja i rekla da ne potpisujemo nikakve dokumente, ali nas grupa kolega sa televizije je odlučila da želimo što prije završiti to i taj dio naše biografije i života ostaviti tamo gdje i jeste.” – kaže Tomić.

Društvo novinara Bosne i Hercegovine, povodom otkaza novinarima, pozvalo je Vlade na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini da paketima pomoći i mjerama ublažavanja posljedica pandemije obuhvate i novinare a da finansijska sredstva namijenjena medijskim kućama budu garant zadržavanja jednakog broja radnika kao i prije pandemije, kao i nemogućnost smanjenja plata ili honorara. Faruk Zupčević, predsjednik ”Društva novinara BiH”, za naš magazin ističe značaj novinarske profesije ističući kako ona nije dovoljno cijenjena u našem društvu.

Faruk Zupčević

”Mediji i novinari još jednom su, sve svoje snage i resurse stavili u službu građana, i to na najbolji mogući način – odgovorno i profesionalno. Za one koji su zaboravili, tako je bilo i prije 28 godina, u vrijeme proteklog rata. Tako je bilo i poslije, u vrijeme obnove i pomirenja, a tako je bilo i 2014. u vrijeme velikih poplava i klizišta. I tada, pa i danas, za odgovorno, etično i profesionalno izvještavanje, novinari su dobijali pohvale za iskazanu hrabrost i za rad u teškim uslovima, a plaćeni su od 300 do 500 evra, Novinari rade pod nepovoljnim ugovorima, ne uplaćuju im se doprinosi za penzije i zdravstveno osiguranje, stalno su pod pritiscima ali i pod prijetnjama. Ovih dana, većina novinara i medija pitaju se šta će biti sa njima. Marketinški ugovori, oni od kojih većina komercijalnih medija žive, se otkazuju. Šta će biti sa medijima i brojnim novinarima nije teško ni pretpostaviti. Zbog svega toga, ”Društvo novinara BiH, uputilo je pismo, apel Vladama na svim nivoima za pomoć; medijima i novinarima u cilju zaštite dostojanstva i digniteta profesije, koja za svako društvo znači mnogo.” – rekao je Zupčević za MH.

Važnosti novinarskog poziva svjedoči i misao Harolda Laskija, engleskog pisca političkih tekstova iz sredine XX vijeka, koja kaže da je narod bez pouzdanih vijesti prije ili kasnije, narod bez temelja slobode. Novinari koji svoj poziv obavljaju časno su diskretni heroji borbe protiv pandemije, a snimatelji i fotoreporteri ne smiju biti izostavljeni. O radu na terenu govorila je Milkica Milojević, ističući značaj dobre, pravovremeno objavljene fotografije. Jedan odlazak na teren posebno je istakla jer se radi o mjestu kod Čelinca, a upravo je iz tog sela Branešci, po mišljenju stručnjaka, korona počela da se širi u Republici Srpskoj.

” Što se tiče izlazaka na teren i ta mogućnost postoji, ali uz dogovor sa urednikom. Iz straha za bezbjednost ekipa, tereni su svedeni na minimum, ali eto ja sam ipak, na svoj zahtjev, išla u selo Branešci kod Čelinca, gdje trećina stanovništva, dakle skoro svi mladi, rade i žive na sjeveru Italije, najviše oko Padove. Oni su bili ”nulti pacijenti” u Banjaluci ali i cijeloj Bosni i Hercegovini, obišla sam i Infektivnu kliniku, gdje se liječe oboljeli od korona virusa. Dešavalo mi se i da mi ne dozvole odlazak na teren i da priče radim isključivo telefonom ili preko društvenih mreža, zbog bezbjednosti. Najviše su na terenu naši fotoreporteri, jer bez slike, zna se, nema priče.” – uvodi Milkica Milojević pominjanjem fotoreportera u priču još jednog sagovornika.

Radi se o Davorinu Sekuliću, dugogodišnjem fotoreporteru portala ”Klix”. Za Internet magazin ”Moja Hercegovina” govorio je o svojim iskustvima u doba korone.

”Što se tiče rada u ovim uslovima, poštujemo sve donesene mjere pa su nam  tako maske i rukavice, pored fotoaparata, postale standardna oprema. Na početku je bilo malo problema jer su svi političari željeli nešto da kažu, pa su nas sazivali u prostorije od 15 kavdrata kako bi ih uslikali a pritom ništa bitno nisu rekli i sve se moglo riješiti običnim saopštenjem za medije, ali  kod naših političara je fora da se moraju slikati da se stekne dojam da nešto rade. Tako da su nam na tim presicama uglavnom pričali o prevencijama koronavirusa i istovremeno nas izlagali istom. Poslije prigovora su morali odustati, e sad, da li zbog našeg zdravlja ili da narod ne skonta na fotkama kako se šišaju na crno.” – počinje Sekulić.

Davorin Sekulić: Odlučio sam se za ovu fotografiju jer prikazuje dan kada smo na neki bolji svijet ispratili kolegu fotoreportera Abdulaha Berbića. Čudno vrijeme, pa fotografija ima svoju težinu…

On kaže da su i fotoreporteri suočeni sa otkazima i smanjenjem plate, navodeći da je kod mnogih kolega veći strah od otkaza nego od zaraze korona virusom.

”Kako prolaze dani, tako se i kolege fotoreporteri javljaju da im je, ili smanjena plata ili da su dobili otkaz. To je sada možda i najaktuelnija tema među fotoreporterima ovih dana, tako da je strah da li ćeš sačuvati posao mnogo veći od straha da ćeš se, radeći svoj posao, možda zaraziti korona virusom. Ja imam sreću da radim za jedan veliki medij koji je stabilan i ova kriza nije uspjela još uvijek da poljulja egzistenciju mene i kolega sa kojima radim, dok to nije slučaj u drugim medijima.” – kaže Davorin za naš magazin.

Pišući o novinarstvu u doba korone ne smije se zaobići još jedna tema – eskpanzija lažnih vijesti i ogromna šteta koju ovakve vijesti mogu proizvesti. Upravo zbog svakodnevnih neprovjerenih vijesti, napisanih sa namjerom da se sakupi što više ”klikova”, “SEECHECK mreža” (mreža portala za provjeru činjenica u regiji jugoistočne Evrope) pokrenula je Viber platformu ”COVID-19 – Provjereno” na kojoj se možete svakodnevno informisati o korona virusu i pročitati tekstove koji demantuju one vijesti koje su okarakterisane kao lažne, a koje su u situacijama poput trenutne, jako štetne. Platformom je obuhvaćeno svih šest zemalja bivše Jugoslavije, a svakodnevno će biti objavljivano koje se sve dezinformacije plasiraju građanima region, sa posebnim akcentom na one informacije koje se tiču prenošenja, liječenja i prevencije COVID-19, a koje se plasiraju putem medija ili društvenih mreža u regionu. Sa Darkom Brkanom, urednikom portala ”Raskrinkavanje” govorili smo o samoj platformi, reakcijama kao i o štetnosti plasiranja lažnih i neprovjerenih vijesti koje se tiču pandemije.

”Viber zajednica je samo jedan od načina na koji mi, zajedno sa regionalnim partnerskim portalima za borbu protiv dezinformacija, pokušavamo da reagujemo na trenutnu situaciju koja je, po našem mišljenju, do sada nezabilježena. Ovolika količina dezinformacija koje nastaju iz različitih razloga, kao i brzina njihovog rasprostiranja, jednostavno mislimo da nema premca. ”Viber smo, između ostalog, izabrali, jer vidimo da je upravo Viber jedno od mjesta za širenje dezinformacija, a što je još značajnije, vidimo da se putem Vibera informiše jako veliki broj onih koji su najrizičnija skupina u ovom trenutku, a to su ljudi starije životne dobi. Do sada smo zadovoljni interesom ljudi za Viber zajednicu, posebno jer nam je ova vrsta komunikacije potpuno nova, a u narednim danima mislimo da će to još više da se popravi. Čini se da su se razlozi za nastajanje lažnih vijesti i dezinformacija jednostavno namnožili – imamo tu standardne anonimne portale koji su u epidemiji vidjeli “zlatnu koku” za značajno povećavanje broja klikova, pa samim tim i zarade, zatim potrebu medija da budu prvi i što senzacionalniji i ekskluzivniji pa onda objavljuju bitne informacije ponekad i bez ikakve provjere, a tu su i sve moguće grupe ljudi i medija koje se tradicionalno bave promocijom različitih teorija zavjere i pseudonauka. Ne smijemo zaboraviti da je ova tema zanimljiva i u geopolitičkom pa i lokal-političkom smislu, pa tako imamo jako veliki broj igrača na političkoj i medijskoj sceni koji koriste situaciju da bi manipulisali informacijama kako bi ostvarili svoje političke ciljeve. Sa svim ovim smo se susreli u značajnom broju, u posljednjih, recimo 2 mjeseca, od kada se interes za ovu temu intenzivirao u našem regionu.” – kaže Brkan.

Naglašava da je štetnost dezinformacija danas veća nego ikada jer one mogu imati tragične posljedice.

Darko Brkan

”Štetnost dezinformacija i lažnih vijesti je trenutno veća nego ikada – od toga da može dovesti do uzimanja lijekova i preparata koji mogu ozbiljno naštetiti zdravlju, pa i imati tragične posljedice, preko neodgovornog ponašanja u ovim vrlo ozbiljnim trenucima kojim se može ugroziti kako vlastito, tako i zdravlje i život drugih ljudi, pa sve do toga da cijele industrije ili države dožive značajne turbulencije zbog osjetljivosti trenutka. Upravo zbog toga je baš sada nužno svaku informaciju provjeriti do kraja, ispitati sve moguće izvore, pa čak i u tom slučaju, postupati vrlo oprezno i ne vjerovati ničemu što ne dolazi iz zvaničnih izvora ili kredibilnih medija uz jasno navođenje izvora.” – jasan je Darko Brkan, urednik bosanskoherceghovačkog izdanja portala ”Raskrinkavanje”.

Dio krivice za ovakvo izvještavanje, smatra Milkica Milojević, snose i sami novinari, te da je vanredno stanje prava prilika za reafirmisanje odgovornog novinarstva.

”Ljudi vjeruju svakojakim glupostima, samo ako su dovoljno šarene i ako dobro zveče. Moramo priznati da smo dijelom i sami krivi za to. Dozvoljavamo godinama da nam profesiju pretvaraju u vašar, da nam pjevaljke i bahati političari određuju “kurs”, jer se to, zaboga čita, a kad je čitano nema veze što je glupost. Ova situacija, koliko god teška bila, donijela je i neke benefite: na primjer, reafirmisano je odgovorno izvještavanje, jer je potreba za temeljitim, jasnim i tačnim informacijama bitnim za zajednicu, sada od presudne važnosti. Naravno, kada ste prethodno odgojili medijski nepismenu publiku podložnu senzacijama, onda je to vraški težak posao, koji ponekad i nema efekat kakav bi trebalo da ima.” – rekla je Milojević za naš magazin.

”Loša publika želi loše novine!”

Ove riječi velikog Henrika Ibzena savršeno opisuju problem površnog, neprovjerenog i, u krajnju ruku, zlonamjernog novinarstva (ukoliko se uopšte novinarstvom može nazvati). Žana Gauk, novinarka magazina ”Žurnal” smatra da su svakojake objave na društvenim mrežama doprinijele panici, ističući da je jasno kome ta panika odgovora.

Žana Gauk

”Nije sporno da se na društvenim mrežama može pročitati mnogo toga o korona virusu što bi nekoga moglo i da uznemiri, ali na društvenim mrežama možete pročitati i da je, na primjer, budžet Republike Srpske stabilan, a onda milioni KM stižu u vidu kredita koje će vraćati tri naredne generacije. Možete vidjeti i krajnje nehumane uslove u jednom od banjalučkih karantina, kao i da Marinko Umičević, savjetnik Milorada Dodika i direktor fabrike obuće “Bema”, radnike trpa u autobuse kao krompir. Prijave pljušte, ali je činjenica da se situacija nakon tih informacija značajnije promijenila. Sramota je da od ljudi koje građani plaćaju mediji prave heroje, dok nam oni pristojno saopštavaju koliko je zaraženih u RS, a da te iste osobe prešućuju ili se proglašavaju nenadležnim ako su radnici “Beme” izloženi riziku ili se vjernici okupljaju u dvorištu crkve. Uveče ćete čuti helikoptere, preko dana policajce koji davljenjem i vozanjem u “dasteru” prijete djeci koju su zatekli na izletištima. Sasvim je jasno kome panika i represija odgovaraju. A i zašto.” – navela je Žana Gauk.

Kako je ovaj tekst počeo referisanjem na Orvela i Hakslija, neka u tom duhu i završi. Ona čuvena Orvelova misao kojom ukazuje da je ”novinarstvo pisanje onoga što drugi ne žele objaviti, a sve drugo su odnosi s javnošću” danas dobija nadsmisao – bavljenje istinskim novinarstvom danas je ”supermenovski” posao (postaje sve jasnije zašto je Supermen u civilu bio baš novinar), a ”novinari” koji su postali PR korona virusa i svih onih koji pandemiju zloupotrebljavaju spadaju u ”jednu od najčudnijih pojava zavaravanja da od zavisnih ljudi možemo očekivati nezavisna mišljenja”. Ipak ovaj tekst završi riječima Sigmunda Grafa, valja malo i odmoriti od Orvela, kojeg ćemo, kako je krenulo, još malo tražiti na odjelu za bajke. Ne pada korona (samo) da zarazi, već i da svakoj zvjerki pokaže trag…

Igor Svrdlin

267 Shares
267 Shares
267 Shares
Copy link