Početna  /  Nema Politike Do Prijateljske: Prihvatamo gay osobe, ali samo ako su naši
Izdvajamo Teme i komentari

Nema Politike Do Prijateljske: Prihvatamo gay osobe, ali samo ako su naši

Malo ko se od petka, a slučajno i Međunarodnog dana ljudskih prava (simbolično, kada je Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila najznačajniji akt u pogledu ljudskih prava), nije oglasio o ljudskim pravima Ivana Begića, bivšeg odbornika Partije demokratskog progresa u skupštini Banjaluke.

Različitim aplikacijama za komunikaciju dijeljen je video snimak eksplicitnog sadržaja, odnosno njegov seksualni odnos sa muškarcem kojem se lik ne vidi. Begić je izašao u javnost, objasnio da je ucjenjivan, da smatra da ima pravo na privatni život, ali da kao odgovoran prema javnost napušta politiku – i „predaje mandat odbornika i napušta PDP“.

Aktivisti/ce za ljudska prava i organizacije kojima je fokus rada borba za prava LGBTIQ osoba, osudili su objavu snimka, tražili istragu samog događaja i utvrđivanje krivične odgovornosti onih koji su objavili video, te jasan stav političke partije kojoj je Begić pripadao.

Ukratko, objava se na teret stavlja suparničkom SNSD-u, a dokazi traže u oglašavanjima Gorice Dodik i nekih predstavnika ove političke opcije, dok oni za ono što nazvaše „afera snimak“, krivcima nazivaju samu (bivšu) političku partiju Ivana Begića.

Bez ikakve sumnje, važno je tražiti odgovor na pitanje – ko je objavio video uradak, ali odgovor, po već provjerenom receptu, teško da će stići. Korist i štetu od objave materijala imaju svi pomenuti politički subjekti, ali i mnogi koji se ne oglašavaju u vezi sa istim. Begić, jasno – samo bol i užas koji se ne mogu umanjiti.

Tim više, važno je sagledati stav politika koje su se (bar) oglasile, jer Ivan nije jedina osoba (pretpostavljene) drugačije seksualne orijentacije, kao što je mnogo osoba drugačijeg rodnog/spolnog identiteta, čija su ljudska prava jednako važna i sad i svakog drugog dana.

Gotovo je zaboravljeno da je baš osoba koja je danas objektivizirana zbog onog što (pretpostavljeno) jeste, bio osoba koja je krajem prvog mjeseca neizborne 2019. godine objavila tekst u kojem tendeciozno propituje koga tadašnji gradonačelnik Banjaluke, Igor Radojičić, prati na društvenoj mreži Instagram, a što je trebalo potvrditi zašto su građani skandirali „Igore, pe*eru!“. Godinu dana prije objave videa koji se sad širi velikom brzinom, Ivan Begić je, umjesto osobe iz tima sadašnjeg gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića, a kao njegov saradnik, izjavio da su transparenti LGBTIQ osoba „Šetajmo za ljubav, Draško“ i „Banja Luka je i naš grad“, provokativni i da gay parade u Banjaluci neće biti.

Ivan Begić nije smio biti meta ovakvog napada zbog toga. Naprotiv, on je morao biti zaštićen od ovoga prije same objave videa (od strane političke partije kojoj pripada, nadležnih institucija, te posebno onih kojima su mandat ljudska prava), kako javnom objavom onoga što se dešava, tako i jasnim političkim stavom. A, osim po gradskim kuloarima, i njegova politička opcija i svi drugi upućeni, bili su tihi od zadnje Begićeve objave na društvenim mrežama iz desetog mjeseca ove godine.

Begić je žrtvovan od strane svoje političe opcije, zbog svog seksualnog identiteta, sa kojim, prema onom što je sad jasno – još nije našao mehanizam da se nosi.

Ne postoji prijatelj, ukoliko je pravi prijatelj, kojem ne možete reći dio svog identiteta. Ukoliko Begić to nije imao u najbližim saradnicima u PDP-u, onda je u pitanju čisto interesna grupa. Ukoliko su znali, stavljanje nekoga koga smatrate prijateljem na crtu borbe sa samim sobom, posebno je neljudski.

Gotovo je nevjerovatno da ova politička opcija nije imala saznanja o ucjenama koje je preživljavao i onom što se danas podvodi pod eufemizam teškog zdravstvenog stanja, odnosno psihičkih teškoća koje su mu tim prouzrokovane. Izbor tišine, umjesto odgovornog izlaska u javnost sa informacijom, prije nego ona bude na bilo koji način zloupotrebljena, kukavičluk je značajnih razmjera. I daleko od odgovornosti – jer ako ne možeš biti odgovoran prema sebi i svojim ljudima, teško da ćeš prema bilo kome drugom biti.

Ali, najvažniji momenat koji Partiji Dobrih Prijatelja nije smio da se desi je: talas pojedinačnih reakcija koje nisu odraz politike subjekta kojem pripadaju: oglasio se Stanivuković, prvo o sebi napisavši par redova, pa ponovivši da je Ivan „dobar prijatelj i dobar čovjek“, te da „privatni život…ne može obezvrijediti nečiju želju da mijenja truo sistem“. S dobrim odstojanjem od čovjeka, doprinio je objektivizaciji prenoseći dio razgovora s psihijatrom koji je razgovarao sa Ivanom, te utisak koji je imao.

Da prevedemo: distancirao se od onog što Ivan jeste, a razgovor prepustio struci, koja – u pravilu – ne smije davati komentare na svoj rad sa ljudima koji zatraže pomoć. Međutim, gradonačelniku i najvidljivijem čovjeku političke stranke, naprave izuzetak, od osnovnog postulata rada.

Sasvim je jasno da je reakcija, kao i one dobro zakašnjele – Igora Crnatka, te Branislava Borenovića, stigla tek nakon što je puls javnosti pokazao da će ljudi koji vjeruju u ljudska prava braniti Ivana. Ljudska prava ne poznaju mogućnost da ih neki čovjek nema. Opredjeljenje da se stane u odbranu ljudskog prava – identično. Politika, ipak, važe.

Navodi se tu osuda objave snimka, podrška Ivanu, neulaženje u privatne živote. I šuti na to da je ista takva privatnost drugih bila javno neprihvatljiva. Kažu u saopštenju „uvijek stoje uz časne ljude, bez obzira na privatna opredjeljenja“. Jer, časni su – ako zastupaju njihovu politiku, i na svoju štetu, a provokativno je privatno opredjeljenje svih običnih građana. Novac, ukraden ili ušteđen, koji guraju u javna obraćanja, nije dio seksualnog odnosa, osim ako nije nelegalna kupovina ljubavi, kako to ovdašnja kurtoazija naziva.

Međutim, od „inspirisanih najsvjetlijim civilizacijskim dostignućima u domenu ljudskih prava i sloboda“, preko svijesti da „sloboda nije pravo negiranja drugoga, kako pojedinca, tako i naroda i drugoh kolektiviteta“, ostala samo Podvala Dobrih Prijatelja.

Koji teže da žive kao sav normalan svijet, ali im, eto – ne daju.

Ana Kotur-Erkić

22 Shares
22 Shares
Copy link