Kada je 26. avgusta 2018. godine, u večernjim satima, novinar Vladimir Kovačević izlazio iz automobila ispred zgrade u kojoj živi sa porodicom, dvojica muškaraca su ga dočekala u zasjedi. Napali su ga teleskopskim palicama i nanijeli mu teže povrede glave. Okružni sud u Banjaluci kasnije je slučaj kvalifikovao kao pokušaj ubistva. Osam godina poslije, dvojica napadača odslužila su zatvorske kazne i slobodni su. Ko ih je na to naveo – i dalje se, prema riječima samog Kovačevića, ne zna, ne zato što se ne može znati, nego zato što se, tvrdi on, nikada ni nije ozbiljno tražilo.
Pomenuti datum i ove je godine obilježen. Kovačević je stao ispred Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci i, kao i prethodnih godina, podsjetio javnost da tužilaštvo osam godina nije napravilo nijedan ozbiljan korak ka otkrivanju nalogodavaca. Ono što taj slučaj čini posebno važnim nije samo njegova vlastita nerasvijetljenost. To je obrazac koji se, ako se pogleda unazad, ponavlja u Republici Srpskoj decenijama – od atentata na Željka Kopanju 1999. godine, preko brojnih prijetnji novinarima, do sistemskog pritiska koji na medije u posljednjim godinama vrši i sama zakonska regulativa.
Napad, počinioci i nesreća koja je razotkrila jednog od njih
Kovačević je u trenutku napada bio novinar BN televizije. Napadači, Marko Čolić i Nedeljko Dukić, sačekali su ga ispred zgrade i pretukli metalnim, odnosno teleskopskim palicama. Istragu je, prema navodima Kovačevića i medijskih izvještaja, znatno olakšala sopstvena greška jednog od napadača – Čolić se sutradan ujutru vratio na mjesto napada da potraži palicu koja se, tokom premlaćivanja, polomila. Njegovo ponašanje činilo se sumnjivim komšijama, koje su zapamtile vozilo kojim je došao, i to je policiju dovelo do njega.
Vrhovni sud Republike Srpske pravosnažno je osudio Dukića na četiri, a Čolića na pet godina zatvora. Obojica su kazne odslužila i danas su na slobodi. Prema riječima samog Kovačevića, jednog od dvojice osuđenih napadača viđao je u Banjaluci i nakon što je izašao iz zatvora, bez ikakvih incidenata između njih.
Sud je, dakle, utvrdio ko su fizički izvršioci. Ono što nikada nije utvrđeno, jer, kako Kovačević tvrdi, nikada nije ni istraženo, jeste ko je, ako iko, stajao iza njih.
“Ni pokušali nisu”: Nalogodavci kojih niko nije tražio
Kovačević je, prema njegovim riječima, još na prvom razgovoru sa postupajućom tužiteljkom Tatjanom Ninković imenovao osobu na koju sumnja kao mogućeg nalogodavca, uz jasnu ogradu da za tu sumnju nema dokaza. Ono što, kaže, smatra spornim nije to što tužilaštvo nije odmah povjerovalo njegovoj sumnji, nego to što lice na koje je ukazao, prema njegovim tvrdnjama, tužilaštvo nikada nije ni pozvalo na razgovor da bi sumnju provjerilo ili odbacilo.
Tužilaštvo je, prema dostupnim navodima, u više navrata saopštilo da nema osnova za istragu o nalogodavcima jer nema indicija da bi bilo ko mogao biti naručilac napada – oslanjajući se pritom, kako tvrdi Kovačević, na iskaze samih osuđenih napadača, koji su na pitanje o nalogodavcima odgovorili odrično. Kovačević ovu logiku ocjenjuje kao suštinski apsurdnu: tužilaštvo je, kaže, prihvatilo riječ dvojice ljudi osuđenih za pokušaj ubistva da iza njih nije stajao niko drugi, umjesto da tu tvrdnju samostalno provjeri.
Poseban sloj priče čine izjave koje su dan nakon napada dali tadašnji predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i tadašnji ministar unutrašnjih poslova Dragan Lukač, kada su na konferenciji za novinare ustvrdili da napad nije politički motivisan. Kovačević ističe da nikada nije razjašnjeno na osnovu kojih saznanja su njih dvojica to tvrdili, budući da ih tužilaštvo, prema njegovim riječima, nikada nije pozvalo da to objasne.
Ista tužiteljica, isti obrazac: Slučaj Vanje Stokić
Ime tužiteljke Tatjane Ninković u kontekstu (ne)postupanja po prijetnjama i napadima na novinare u Banjaluci nije se prvi put pojavilo u slučaju Kovačević. Godine 2020. novinarka i urednica portala eTrafika Vanja Stokić prijavila je prijetnje smrću koje joj je, nakon objave fotografije s migrantima, uputio muškarac iz Banjaluke – uključujući i eksplicitnu prijetnju odsijecanjem glave. Tužiteljka Ninković je tada odlučila da se istraga neće sprovoditi, ocijenivši da prijetnje predstavljaju “izražavanje ličnog stava i nezadovoljstva”, a ne krivično djelo ugrožavanja sigurnosti. Žalbu Stokićeve na tu odluku odbilo je i Okružno javno tužilaštvo u Banjaluci.
Stokić je, nekoliko godina nakon prijetnji odsijecanjem glave, postala meta i direktnog fizičkog napada. U martu 2023. godine, ispred prostorija Transparency Internationala u Banjaluci, grupa od dvadesetak do tridesetak huligana, naoružana metalnim palicama i staklenim flašama, napala je učesnike i podržavaoce “BH Povorke ponosa”. Stokić je tom prilikom, prema sopstvenom svjedočenju, bila fizički odgurnuta i povrijeđena, dok je njen partner zadobio više udaraca u glavu. Prisutna policija, po njenim navodima, na poziv da interveniše dok se napad dešavao stotinjak metara dalje, odgovorila je da to nije njihova stvar. Slučaj još jednom pokazuje da prijetnje upućene Stokić prije napada nisu bile izolovan, apstraktan rizik – u jednom trenutku su se materijalizovale u organizovano nasilje na ulici, dok je institucionalni odgovor, prema njenom iskustvu, i tada izostao.
Dva slučaja, naizgled različita – pokušaj ubistva s jedne, prijetnja upućena preko društvenih mreža i fizički napad s druge strane – dijele isti obrazac postupanja: ozbiljna prijetnja ili napad na novinara, sumnja ili prijava koja postoji, i tužilaštvo koje odlučuje da dalje ne ide. U jednom slučaju to znači da se nalogodavci pokušaja ubistva nikada nisu ni tražili. U drugom, da prijetnja odsijecanjem glave nikada nije procesuirana kao krivično djelo.
Kopanja: Dvadeset šest godina bez odgovora
Ako se obrazac nekažnjivosti traži dalje unazad, najteži i simbolički najznačajniji slučaj u istoriji Republike Srpske jeste atentat na Željka Kopanju, osnivača “Nezavisnih novina” i kasnije vlasnika “Glasa Srpske”. Kopanja je 22. oktobra 1999. godine, dok je ulazio u svoj automobil, teško povrijeđen eksplozivnom napravom postavljenom ispod vozila. Eksplozija mu je odnijela obje noge.
Napad je, prema onovremenim navodima, došao nakon što su “Nezavisne novine” tokom te godine objavile istraživačke tekstove o ubistvu više stotina bošnjačkih civila na Korićanskim stijenama tokom rata, čime je list postao prvi u Republici Srpskoj koji je pisao o ratnim zločinima počinjenim od strane pripadnika srpskog naroda. Kopanja je prije napada dobijao prijetnje smrću, koje je prijavio policiji – bez efekta.
Počinioci i nalogodavci atentata na Kopanju nikada nisu identifikovani, uprkos uključivanju međunarodnih istražnih agencija. Kopanja je preminuo 2016. godine, ne dočekavši odgovor na pitanje ko je pokušao da ga ubije. Glavna i odgovorna urednica “Nezavisnih novina” Sandra Gojković-Arbutina više je puta javno ocijenila da dvadesetogodišnji, pa i dvadesetšestogodišnji zastoj u istrazi opravdano otvara sumnju da istraga u praktičnom smislu i ne postoji.
Nekažnjivost kao sistem, ne izuzetak
Slučajevi Kovačević, Stokić i Kopanja nisu izolovane epizode, nego tačke na liniji koja opisuje širi problem. Prema godišnjem izvještaju udruženja BH novinari, tokom 2025. godine zabilježeno je 35 napada i prijetnji upućenih novinarima u Bosni i Hercegovini, dok je platforma Media Freedom Rapid Response (MFRR) za istu godinu dokumentovala 25 slučajeva kršenja medijskih sloboda koji su pogodili ukupno 45 medijskih profesionalaca – što predstavlja osjetan porast u odnosu na 17 zabilježenih slučajeva godinu ranije. Većina fizičkih napada, prema istom izvještaju, i dalje ostaje bez sudskog epiloga.
Godišnji izvještaj američkog Stejt departmenta za 2024. godinu ocijenio je da vlasti u Republici Srpskoj kontinuirano preduzimaju aktivnosti koje potkopavaju državne institucije i ograničavaju slobodu izražavanja, uz eksplicitnu ocjenu da verbalni i pravni napadi predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika doprinose atmosferi u kojoj se novinari osjećaju ugroženo.
Tom ambijentu doprinijela je i zakonska promjena iz 2023. godine, kada je Narodna skupština Republike Srpske, uprkos protivljenju novinarskih i nevladinih organizacija, OEBS-a i predstavnika međunarodne zajednice, ponovo uvela klevetu kao krivično djelo – dvije decenije nakon što je bila dekriminalizovana po preporukama međunarodnih tijela za ljudska prava. Novinarska i pravna struka upozoravale su da ovakav zakon otvara prostor da politički moćnici tuže novinare i time ih odvrate od istraživanja tema od javnog interesa, dodatno pojačavajući samocenzuru za koju istraživanja već pokazuju da je u Republici Srpskoj izražena.
Rezultat ovakvog ambijenta mjerljiv je i u međunarodnim rangiranjima: Bosna i Hercegovina je posljednjih godina kontinuirano nazadovala na indeksu slobode medija organizacije Reporteri bez granica, sa padom sa 56. mjesta 2021. na mnogo lošije pozicije u narednim godinama.
