Sva sreća da su nam izbori uvijek krajem godine kada ima rasola koji nam razbistri um, doduše tek kada su sva birališta zatvorena. Naša demokratija je još uvijek demo verzija i ona se najlakše može opisati sa jednom riječju: Upomoć! Zato od nje ne treba previše očekivati.
Ovo u razgovoru za MojuHercegovinu kaže aforističar, satiričar i lirik Miladin Berić. On dodaje kako bi se naš prelazak iz autokratije u demokratiju skoro mogao poistovjetiti sa prelaskom iz vodovoda u kanalizaciju.
Da li će ovi izbori zapravo biti izbori za premijera, a ne za predsjednika Srpske i srpskog člana Predsjedništva?
Iz finansijskog ugla mjesto premijera je premija. Kod nas se oduvijek sve znalo i ništa nije znalo. Dok je Visokog predsjednika uvijek jedino birala Vlada u sjenci koja je rijetko imala svoje mišljenje, tako i sada biramo jedne iza kojih stoje drugi, čime po ko zna koji put dokazujemo da su u našim izborima imena nevažna.
Mi smo unikatni i po tome što imamo Potemkinove izborne liste. To što je neko na jednoj listi ne znači da je zaista na toj listi. Taj izabrani spavač će se probuditi, odnosno doći će sebi kad bude trebalo i to zbog hiljadu šuštećih razloga pokrivenih patriotizmom. Jedino glasači nikad neće doći sebi ne shvatajući da lov u mutnom uvijek izbaci iz mulja neku krupnu ribu.
Zbog čega bi građani trebali glasati za vlast, a zbog čega za opoziciju?
Građani bi trebali da glasaju za vlast zvog ovakve opozicije, a za opoziciju zbog ovakve vlasti. Problem je što mi uvijek od dva zla izaberemo treće.
Zbog čega ne bi trebali glasati ni za vlast, ni za opoziciju?
Na nekakav način na ovo pitanje već je odgovoreno u prethodnom pitanju, ali da još malo razbistrimo. Zato što su sva naša dosadašnja iskustva pokazala da svi oni izabrani od strane naroda isključivo gledaju svoja posla, odnosno kako da najbolje unovče svojih pet minuta. A od takvih nas, što bi rekao Duško Trifunović preko „Bijelog dugmeta“, provalija dijeli.
Ko je više kriv: oni koji vladaju ili oni sa kojima se tako lako vlada?
S obzirom na to da izbori služe samo za to da bi narod nepogrešivo izabrao ko će najbolje da ga jaše – krivi su oni koji biraju sopstvene jahače. Čak i oni koji su djelovali kao pošteni kad zasjednu dožive preobraženje. Doduše – samo u ličnom finansijskom smislu.
Jesmo li uopšte spremni za suštinske, unutrašnje promjene ili smo i dalje “padu skloni”?
Moguće da smo spremni za promjene, ali čini mi se ni približno kao naši narodni poslanici koji pređu kod tuđih ako izvise kod svojih, odnosno promjene stranački dres. S druge strane, vjerujem da je i posljednjem tukcu u ovoj državi odavno jasno: da bi naš čovjek osjetio promjene nije potrebno promijeniti vlast nego državu. Narod je jedino na dnu svoj na svome, tako da se u potpalublju osjeća najsigurnije.
Da li su izbori najvažniji kulturni događaj u našim životima?
Kada bi djelić onog što ulažemo u izbornu kampanju uložili u kulturu, moguće da bismo imali jačih kulturnih događaja od izbora, ali nemamo. Našu turbo kulturu čini turbo folk, a on će da nam se ovih dana servira u neograničenim šatorskim količinama, tako da neće biti samo hljeba i igara već i masnijih zalogaja, što će se sljedećih četiri godine odraziti na želudac. Jednom riječju – treba imati dobar želudac da bi se svarili naši izbori.
Jesmo li mi narod koji bira vlast kakvu zaslužuje ili vlast bira narod kakav joj odgovara?
Ima tu i jednog i drugog. Nama, sudeći po tome koga smo sve ovih godina izabrali, treba iz higijenskih razloga oduzeti biračko pravo da se više ne brukamo pred svijetom. Mada je i taj svijet pao na naš brukajući nivo šaljući nam visoke predstavnike ispod svakog nivoa. Ili nas jednostavno toliko nisko cijeni.
Primjetno je da neke liste sa spiskom kandidata više podsjećaju na udruženi zločinački poduhvat nego na izbornu listu. Uzimajući takvu poziciju lako je ovoj vlasti da izabere narod koji mu odgovara. Dovoljno je da pred izbore poveća, po ko zna koji put, platu policajcima i svi mirni k'o bubice.
Koliko su političari odgovorni za naše političko stanje, a koliko mi što im iz izbora u izbore dajemo nove šanse da ga popravljaju?
Odgovornost je tu negdje fifti – fifti. Da smo naše izabrane još za njihovog prvog mandata uhvatili za vrat, možda bismo popravili naše političko stanje. Sad ih u drugom, trećem, četvrtom jedino možemo uhvatiti za jedan drugi organ, ali to hvatanje više ne pije vode. Mada pored ekipne, narod ima i pojedinačnu krivicu. Uzeću sebe za primjer. Ja, eto, na svakim izborima glasam za drugu stranku. Tako je to kad podržavam istog kandidata.
Da li je najveći problem Republike Srpske loša vlast ili činjenica da smo se na lošu vlast toliko navikli da nam dobra više djeluje sumnjivo?
Nama je dobro čim se ne bunimo. Samо da rata ne bude i mi zadovoljni. I tako trideset godina u krug. A izgubili smo ovih kružnih i kužnih godina, kako ukus, tako i njuh. Tako da smo se navikli na zlo. Možda bismo se mi navikli i na dobro, ali nismo imali još prilike. A kako biramo i nećemo zadugo.
Može li se kod nas izgubiti na izborima, a ipak ostati pobjednik i može li se pobijediti, a da građani opet budu gubitnici?
Kod nas se sve može. U braku naroda i narodnih poslanika sve kombinacije su dozvoljene, i ne samo kombinacije, već i poze. Uglavnom – kod nas se uvijek znalo ko je gore, a ko dolje. Ko je mesar, a ko tele. Malo je oaza u našoj pustinji, ali one nisu predviđene za narod, jer je Bog dao prvo sebi bradu. Pa čak i ako ne pobijedi zvanično. Kao što rekoh – Bog je prvo sebi dao bradu, pa onda ministrima, direktorima javnih preduzeća i ostalim stranačkim kolegama. Jednom riječju – čupava vremena.
Jesmo li politički podijeljeni zato što različito mislimo ili zato što nas je lakše voditi ako jedni druge ne podnosimo?
Nismo politički podijeljeni zato što različito mislimo, već zato što uopšte ne mislimo. Zato nas ne vode nego vodaju. Oko bilo kog pitanja pripadnike jednog naroda može ujediniti samo vođa. Ali ne vođa tog nego vođa drugog naroda. Samo izjavi nešto koliko toliko borbeno. I odmah se kod dezertera poveća borbena gotovost. To je taj naš paradoks. Tad više nema na tapetu ni ekonomije ni životnog standarda, već svi stajemo u tor iliti odbranu entiteta ili države, šta je već kome po volji. Što bi naš narod rekao – dobrome magarcu je lako naći tovar.
Šta je danas veća utopija: promijeniti vlast ili promijeniti mentalitet onih koji vlast biraju?
Promjena vlasti ne donosi ništa jer ako sjaše Kurta (pozicija), uzjaše Murta (opozicija), tako da je samo razlika u pet deka kada je težina jahača u pitanju. A ne jašu oni laki nego oni teški. Promijeniti mentalitet naroda je svakako mnogo teže i zahtjeva mnogo predradnji i radnji koje ovaj narod ne bi bio u stanju da iznese na grbači. O vlasti, koja je u nekom trenutku pala, treba da sudi sud, ali kako udariti na sebe.
