Na kafi sa Žarom Janjićem: Simo Radić iz Dola u Popovom polju

Na 45. kilometru od Trebinja prema Ljubinju, u Dolu, našli smo čovjeka koga je baba zavjetovala da dobrotvorima napravi nove kuće. Simo Radić je bio vrstan zidar i voljan za to, ali ljudi su već imali nove kuće, pa im je s ocem napravio veliku čatrnju. Niklo je tu onda veliko prijateljstvo… Ali ovo je priča iz drugog ugla. I sa novim detaljima o gladi, muci, tegobama – i ljudskoj dobroti, jačoj od svih iskušenja! Priča je lično “dječak – junak one priče” koga je prvo dobrota spasila, da bi i on kasnije postao ono najviše što se može postati – dobar čovjek!

Na dobrotu uzvratio dobrotom: Simo Radić
Na dobrotu uzvratio dobrotom: Simo Radić

Sve je prolazno, moj Janjiću. I pare, i život, i moć… Sve. Samo nijesu prolazne – riječi bolne i gostoprimljive!

Ovako mi u podnožju Vranjaka, u Dolu, uz kafu i prvoklasnu lozovaču, zbori Simo Radić, dok ljubičasti suton ranog proljeća 2014. trne, u blagom i mlakom lahoru, odozdo od Popovog polja, donoseći opoj bajamovog cvijeta i samotnički zvižduk kosovića.

– Ovdje ti je pokojni ćaća (iznenadi me) bezbroj puta zanoćio… I on, i Vojo Brborić i Vladislav Novokmet, dok su bili filanci dolje u polju… Danas, svi pokojni! Svi smo, kažem ti, prolazni – samo one riječi ostaju… A, eto, i tebe su “one davne riječi moje babe Save (rođene Nožica)” dovele danas k meni.

Riječi Simine babe (očeve mu majke – Save Nožice Radić), poštovani čitaoče, već si mogao pročitati i na ovom portalu… Samo, tada ja nisam nisam znao da je njen unuk živ. Da o svemu može posvjedočiti iz prve ruke. A suština je u ovom: davne i gladne 1942. godine Sava Radić iz Dola hodila je od jednog do drugog ljubinjskog sela, moleći za pregršt brašna – da njen unuk Simo preživi. I tu spasonosnu pregršt našla je kod Radića na Žrvnju. Simo je preživio! A mnogo godina kasnije, pred smrt, Sava je zavjetovala Siminog oca Lazu, a i samog Simu, da odu na Žrvanj i tim Radićima – besplatno oziđu nove kuće!!! Obojica su bili vješti zidari, pa je Sava smatrala da će te nove kuće biti odgovarajuća zahvalnost za onu sudbonosnu pregršt brašna i lijepe riječi kojima su je ti Radići ispratili.Ti Radići, sa kojima, usput da kažemo, nisu bili ni u kakvom rodu… Došavši na Žrvanj, Lazo i Simo doznaju da Radići već imaju nove kuće, pa se odluče da im izgrade veliku čatrnju od 70 kubika. I ovoj priči antičkih ili biblijskih razmjera, kako god hoćete, možemo dodati samo još ono očekivano – i tako bi!

No, pođimo redom, od njenog začetka.

Simo Radić se i sada, ovog proljeća 2014, sjeća onih davnih i gladnih godina, premda je bio dijete:

– Mali sam bio, ali kako da ne pamtim! Pokojni stari i majka pričaju se ovdje. Umrijećemo, veli ona. Gotovo je… Počele noge oticati. A kad ti počnu noge oticati od gladi, znači gotovo je, kraj je… Nećemo, odgovara pokojni stari, nećemo. A imali smo, tu gore, pčele – još od Turske bune; nijesu bile u košnicama, onda, nego u dubovinama. Nećemo, na to će još jednom stari, pa nas odvedi gore u pčelinjak, skini poklopac, te svakom od nas daj po komad saća. Samo, ne smiješ popuno zagristi. Ako uzmeš popuno, prekinuće te najednom! Dvadeset dana se moglo preživjeti, razumiješ ti mene, sa komadom voska, sa pravijem voskom… Čuo si možda: Austrija bi još u Prvom svjetskom ratu svakom vojniku podijelila po malo voska; u slučaju da ne dobije hranu – da ostane u životu!!! A ovo je Drugi rat, glad žestoka, gledaš dolje na polje ispred kuća, a u polje ne smiješ. Ubi te. I ne sije se ništa, k njemu i ne silazi niko. Glad, moj brate, takva da joj kraja nema, a narod je odavno rekao: svakakvog čovjeka možeš razgovoriti nekako, gladnog – ničim i nikako! Već u vas je tamo, u Gradcu (ljubinjskom) malo bolje, mogli ste sijati. E, koliko je puta moja pokojna majka svraćala u Gojka i Milana Janjića, mogli ste sijati kažem; ovdje nije bilo nikakvog sijanja ni u ovom posljednjem ratu; imaš polje, a nemaš ga… ubi te ako siđeš do njega!

… I onda su vam ovi Radići sa Žrvnja pomogli?

– Pomogli… Kako nijesu pomogli? Ostavili su, evo, mene u životu!..Jer, dijete ne more lako durati. Staro dura nekako i u tim situacijama. Ali dijete, nije lako.

– Jeste li i danas srećni što ste ispunili zavjet babe Save?

– Jesam. Kako nijesam, boga ti poljubim? Velika bi greška bila da to pokojni stari i ja nismo učinili.

– Pamtite li dan kad ste sa ocem Lazom došli na Žrvanj?

– Kako ne pamtim?… Oni, ti žrvanjski Radići, inače su bili gostorpimljivi. Žarko Radić, koji je prvi i napisao tu priču zbog koje evo ti i ja razgovaramo, imao je još braće. Miloš najstariji, pa Miladin, pa Đorđo, pa on – Žarko, pa Radivoje… Ćaća im je bio prije umro, veg smo mi dolazili. Došli smo, rekosmo, da ispunimo zavjet, dobri smo zidari, Savine riječi nas obavezuju, kao i vaša dobrota koju je ona osjetila. A koja je, dodaće moj otac, ovog mog sina u životu ostavila! Ostalo znaš: oni dobre kuće već imali, pa im mi napravili veliku čatrnju. Međutim, ovo ne znaš: ni za tu nam čatrnju nisu ostali dužni, iako smo mi rekli radićemo potpuno besplatno. Dovoljna je vaša ljubav, dovoljno što ste od riječi, novac je ionako prolazan, rekoše… Sramota bi bilo i mene sad da ti to ne kažem, iako mi nikakvu nadoknadu nismo tražili. I tu se razvila još jača veza među nama, premda, već rekosmo, nismo rod, ne slavimo istu krsnu slavu, samo se isto prezivamo. Mi slavimo Šćepanjdan, oni na Žrvnju Đurđevdan. Na slave smo jedni drugima išli, a pamtim i ovo: kad se Žarko školovao, brat mu Miloš prodao volove da mu plati dom i ostale troškove oko školovanja. Ostao Miloš bez volova, a orati se mora. Onda bi došao ovdje u Do, jamio naše volove, kao svoje, i uzorao… Ma, kažem ti, razvilo se prijateljstvo i lijepo gledanje! Nismo mi bez duše, čovječe… Moju pokojnu babu dosta je jada ubilo dok je onih gladnih godina išla do sela do sela po ljubinjskom kraju, molila za malo hrane, objašnjavala kakva je ovdje zavladala glad. Bem ti sunce, 54 kuće Do je imao tada, da je po jedno čeljade, eto ih 54-oro! A bilo ih je po desetoro u jednoj kući. Kljenovina se jela, kazalac se jeo, čuda su se radila da se ostane živo… Svašta je preko leđa preturila, a kad su došle normalne godine, baba Sava je bila jedna od najgostoprimljivijih domaćica u Popovom polju. Da si znao za sve ovo, pa da si i svog pokojnog ćaću Ristu za nju pitao, siguran sam da bi ti ovo potvrdio!

U ovih doljanskih Radića kroz pokoljenja smjenjuju se dva imena, Lazo i Simo, dok kao konstanta stoji izuzetna nadarenost za klesarstvo i zidarstvo. Nije ni čudo kad se rađaju ovdje između kamenitog Vranjaka i još kamenitije Bjelasnice, gdje sve od kamena počinje i s kamenom završava, izuzmemo li u tom sivom pejsažu, ona “zelena kraška jezerca” od vrtova i vrtača sa oabevznim raštanom i onaj komadić od velikog polja, što se vidi tamo preko Strujićkih luka.

– Od pamtivjeka smo ovdje mi Doljani na glasu kao klesari – potvrdiće nam i Simo, i sam jedan od njih. -Radio sam od Neuma do Dubrovnika, gradio zgradu Vodoprivrede u Trebinju i sebi kuću u Trebinju. Težak je to posao bio, morao si imati jak život o zdravlje u ono vrijeme. Šta misliš ti, trebao si napraviti i špicu i dlijeto, pa da tim radiš. A sad, evo, kao u rođaka mi Nikole Šišića, uključi mašinu i reži, to je razlika velika… Težak život bijaše, ali i to je dobro kad si imo gdje da zaradiš dinar. U mene je još čukunđed znao, vele, da napravi od kamena sve što si zamislio! Mi smo ti, inače, ovaj zanat učili jedan od drugoga. Moj stari, recimo, takav bješe: prema Dodanovićima je bio jedan majdan kamena, ne bi mu teško bilo da ode i sat vremena im pokazuje kako se najlakše vadi kamen iz majdana! Takve prirode bio… Niko se nije naučan rodio, od nekoga si morao vidjeti, i sad ako imaš prirode, što no kažu ni čekić te ne može ubiti… Pravio sam i spomenike. Danas više na tom planu ne radim ništa. Ne da pumpa (oslabilo srce)… Ne bi ja, jadan, išao za ovcama da mogu o kamenu! Kamena se prihvatio i moj sin Lazo u Trebinju, ali moj unuk i imenjak, Simo, neće! On više voli filozofiju – odnosno studira istoriju i latinski jezik u Novom Sadu. Ma dobar mi je to momak, moj prijatelju, Hercegovina takvog nema! Daje godinu za godinu, na državnom je budžetu… Evo, maloprije sam ga čuo gore iz brda, od ovaca. Ma što je dobra sprava ovaj mobilni telefon, ko ga izmisli, ruka mu se pozlatila! Velika stvar! Kad čujem, imenjaka i unuka Simu, pa upitam šta treba, šta fali… pa kad čujem da je dobro i da je dobar, ma dao bi život za nj! Bog ti dao da i ti dočekaš ovako nešto, pa ćeš znati o čemu ti pripovijedam. Imam i unuku i ona će uskoro na fakultet. Zbog njih, pravo da ti kažem, najviše i držim ove ovce, da im malo pripomognem, ako zatreba.

Osim sina Laze, Simo i Vasiljka Radić imaju i kćerku Zoru, udata je za Mišu Rikala iz Dodanovića, a žive u Trebinju.

Mimo godina što ih pritiskaju nevidljivom snagom, Simo i Vasiljka, nekako najviše žale što je Do, na 45. kilometru od Trebinja prema Ljubinju, gotovo opustio:

– U Dolu ti je sad svega desetak čeljadi. I vo, vele, traži vola, pa da s njim probesjedi… Otišo bi prozboriš koju s kim, na sijelo, pa često nemaš s kim progovoriti pet riječi – rezignirano zaključuje penzionisani kameni majstor. -Pustoš… Gdje nema mladih, nestaće brzo i starih!..Sve prolazno, sem riječi – bolnih i gostoprimljivih. Kao što rekoh na početku.

Odozgo s Vranjaka i Bjelasnice na selo se spušta prohladno krilo noći. I ono malo zvukova i glasova uranja u tišinu, iz rijetkih odžaka zalelujaše pramenovi dima, Do se sprema na počinak, prošao je još jedan dan, sve se smiruje… Samo još kosovići zvižduću.

Autor