„Možda svi problemi ove zemlje potiču otuda što se oni na vlasti nemaju koga plašiti“

Čitajući različite izvještaje o ovogodišnjoj proslavi Nazarećaninovog rođenja na glavnom banjalučkom trgu, ili joj čak lično prisustvovavši, čovjek koji je nekad čitao Hajnriha Klajsta mora se sjetiti njegovog „Mihaela Kolhasa“, (Kafki omiljene) novele napisane prema istinitom događaju iz šesnaestog vijeka. Trgovac kojem je lokalno plemstvo nezakonito otelo nekoliko konja pokušava naći pravdu: uplićući se u vrtoglav birokratski sistem piše pisma raznim advokatima i tužiocima, ali bogat nepotizam mu se svagda ruga i sabotira ga na svakom koraku. On ustrajava i stiže i do samog cara, ali kad mu ni tu ne uspijeva dobiti svoje konje nazad, skuplja oko sebe razbojnike i najpotlačenije, i sa njima polazi u paljenje i rušenje svega što mu se nađe na putu, u neku vrstu iskonskog Nemezinog amoka. Nakon raznih peripetija čvor se raspetljava zadovoljenjem tražene pravde, ali i njegovom smrću na vješalima. Nedvosmisleno i bistro. Bez mistifikacija.

Foto: Ninoslav Tiki Dobrijević

Piše: Danilo Topić

U Banjaluci, budućoj prestonici „kulture“, nisu oteti konji. U pitanju je, kako je poznato, mnogo stravičniji zločin – što nije smetalo „pravednicima“ svih vrsta da ga ideološki mistifikuju do granica apsurda i tako latentno potvrde Bodrijarovu misao o simulaciji i simulakrumu: vlast Davida Dragičevića i jeste i nije ubila. Svakom dobrom misliocu je poznato da je za spoznaju neke stvari potrebno izići iz nje. Da bi se shvatilo vrijeme, potrebno je odbaciti časovnik. Da bi se shvatio svijet, treba izaći iz njega i dobiti izvjestan pregled cjeline. U Davidovoj smrti se, međutim, kao svinje u blatu valjaju diletanti svih stranaka i pogleda na svijet, najrazličitiji prozeliti, fantasti, aktivisti, apologeti, skeptici, foteljaši, nihilisti, onanisti. Osjećaju da tako dalje ne ide, ali to još uvijek rade. Osjećaju da se pogled na stvar mora već jednom fundamentalno promjeniti, ali misle da se to može jedino nazivanjem onih drugih „plaćenicima“ i „rušiteljima Srpske“ (s jedne strane) ili „ulizicama“ (s druge). A svi oni to zaista i jesu. Ovaj (na Balkanu ne toliko) endemski socijalni fenomen mogao bi u dvadeset drugom ili trideset šestom vijeku poslužiti nekom naučniku za obimnu i pristojnu studiju o ovom ili onom, ali sada i ovde ne može učiniti baš ništa.

Šta, dakle, sprečava da se stvari napokon sagledaju sine ira et studio (bez srdžbe i pristrasnosti)? Osim pomenutog fenomena, sama priroda ubistva često ne dopušta objektivan pogled. Nepristrasnost u promatranju ubistva (pogotovo djeteta) uvijek izgleda kao obična relativizacija, simptom otuđenosti. Ali ako se okrenemo od uobičajenih pretpostavki, odjednom nam se čini da je upravo pristrasnost – i njena posljedica: ideološka mistifikacija – korjen one istinske otuđenosti koja sprečava da se suštinski i jasno pita (a kamoli dobije odgovor) o smrti onog kojeg su stari nazivali „bližnjim“. Niče nas, ipak, savjetuje da ne volimo bližnjeg nego „najdaljeg“.

Tu već, iako naizgled sasvim slučajno, neke stvari dobijaju svoje stvarne obrise. David je odrastao u jednom – u ovom smislu, a sigurno i u svakom drugom – antiničeovskom društvu. Društvu koje upravo voli samo svoju pristrasnost i zato i samo svog bližnjeg, a mrzi i satire „najdaljeg“. O njegovoj su ličnosti različita mišljenja: narkoman, provalnik, talenat, balavac. Jedino oko čega bi se svi mogli usaglasiti je da je bio neko ko se razlikovao. Da li je samo zato (ili baš zato) ubijen? Već čujem apologete režima kako negoduju zbog ovog „soroševskog teksta“. Da je svijet bar tako jednostavan kako ga oni zamišljaju!

David Dragičević je ubijen jer je bio jedan od onih „najdaljih“. Jedni bi htjeli da je ubijen kao običan čovjek iz naroda, i iz toga izvode svoj manijakalni, gotovo komunistički pseudognjev, ali on se očigledno razlikovao od većine sterilne srpske omladine. Drugi bi htjeli da je sve to antirežimski trik, apologetišući tako svoje pristojno uhljebničko farisejstvo – ali s takvima već ne vrijedi ni govoriti. U moru naturalističkih teorija o njegovoj smrti ja nudim jednu metafizičku – David je ubijen jer je bio jedan od „najdaljih“. Nudim je jer ni crkva, po starom pravoslavnom običaju posta i licemjerja, nije dosad ništa kazala. Ona se, ustvari, zajedno sa svim ostalima, davidijancima i antidavidijancima, potčinila starom srpskom kultu obožavanja Tanatosa (smrti).

Zaista, David je tek preko brutalne smrti pretvoren iz „najdaljeg“ u „bližnjeg“. Jučerašnja intervencija policije na trgu nije ništa manje obožavanje smrti (tako tipičnog kod Srba od Kosova naovamo) nego legije svih onih baki i djevojčica što su se dosad sentimentalno fotografisale kraj fotografija pokojnika. Srpski kult Tanatosa samo potvrđuje mišljenje onih devetnaestovjekovnih njemačkih filozofa koji su južnoslovenske narode smatrali brutalnom mješavinom azijatskog varvarstva sa malograđanskim evropskim provincijalizmom. Najbolji izraz takvog modus vivendija je apatija. Nedostatak temperamenta. Apatija je suštinski izraz (ideoloških i drugih) pristrasnosti, po starom heraklitovskom zakonu enantiodromije (prelaska u sopstvenu suprotnost). Zbog toga juče na trgu niko nije bacio ni običan kamen na policajce koji su bez ikakvog razumnog objašnjenja hapsili i udarali mahom nedužne ljude. Nepristrasnost je temperamentna, ona – poput Klajstovog Kolhasa – hoće pravdu pa makar i po cijenu sopstvene smrti. Sa apatijom je drugačije – ona voli da drijema u atmosferi komforne mistifikacije.

Ovim tekstom pozivam narod da izađe na trg – ne da bi malograđanski optužio ovog ili onog mistifikatora, nego da pita: šta se događa? i, ne dobije li validan odgovor, reaguje. Kako? Kako zna. Čime? Onim što mu se nađe pri ruci. Borba, makar i fizička, je jedan od principa života. Apatija je osnovni princip smrti i obožavanja smrti. Uostalom, možda svi problemi ove zemlje potiču otuda što se oni na vlasti nemaju koga plašiti.

Tagovi:
Autor