Milica Zelenović, psiholog iz Gacka: Društvo nam je duboko oboljelo – moramo se mijenjati

Milica Zelenović iz Gacka je sve ono što mlada osoba treba da bude: srdačna, vredna, obrazovana,  otvorena, inteligentna. No, izgleda da ovi kvaliteti nisu bili dovoljni da dobije posao, pa Milica već pet godina čeka na birou. Ovo “čeka” ipak treba uzeti sa rezervom, jer je u međuvremenu  završila i master studije u Banjaluci, a potom nastavila da radi na profesionalnom usavršavanju na polju psihoterapije. Objavljeno joj je više radova u naučnim zbornicima, a uz superviziju počinje da radi i psihološko savjetovanje. Stoga se može reći da je ova mlada žena pionir psihoterapije u opštini Gacko.

milica-zelenovic-gacko-moja-hercegovina
Psiholog iz Gacka, Milica Zelenović: “Cipele koje žuljaju, treba mijenjati” (FOTO: Moja Hercegovina)

Treba li nama kolektivna psihoterapija i šta tvoja početnička iskustva na tom polju govore?

Nama svakako treba psihoterapija, kako pojedinačna tako i društvena. Društvo nam je duboko oboljelo, letargično i apatično, tako da bi promjene na tom polju bile neophodne.  Moramo mijenjati sebe, svako ponaosob, a niz individualnih promjena dovešće do preobražaja društva u cjelini. Mada, nisam sigurna koliko smo spremni za promjene.

Da li je uprkos nespremnosti moguća promjena? Kako se mijenjati?

Da bi se nešto mijenjalo mora da postoji unutrašnja motivacija. Ako nam nešto ne odgovara, ako nas žuljaju ove cipele u kojima hodamo, mi ćemo reći – dosta više sa starim cipelama, imamo žuljeve, pa ćemo te cipele da sklonimo i nabavimo nove. Sad, ni u novim nam neće biti preudobno jer su nove, ali to je promjena na bolje, lako ćemo se navići. Ono što je trenutno u našoj moći, je da mijenjamo sebe, i to nije mala stvar.

Kako iz tvog ugla izgleda potraga za poslom, u armiji mladih ljudi na istom zadatku?

Ta potraga nekad djeluje iscrpljujuća, a ponekad beznadežno. Meni je moja struka pomogla da lakše prihvatim stvari onakve kakve jesu. Da kažem – danas je tako, nije dobro, nije sjajno, ali je promjenjivo. Pomogla mi je da razumijem stvari koje se dešavaju u društvu, da ih lakše prihvatim i kažem – dobro, ja sam uradila sve što je bilo u mojoj moći, znači – nije do mene. I uvijek ću da radim što je u mojoj moći. Ponekad stvarno nije lako. Nakon desetina konkursa i odbijenica, sjednete kući i zapitate se – da li sam ja dovoljno sposobna i kompetentna? Ali nije to, nego smo svjedoci nečeg sasvim drugog što se dešava u državi. Glavna deviza je: “daj brz novac, zadovolji sitni interes, idem tamo gdje je većina jer ću prije da dobijem ono što mi treba, ne mogu da istrpim frustraciju, daj mi sad, daj mi odmah, bez obzira kako će sutra biti mom djetetu”. Sa druge strane, jako je teško biti u manjini jer si usamljen.

milica-zelenovic-2-gacko-moja-hercegovina
Nije prestala da vjeruje u obrazovanje, znanje, rad i život u svojoj zemlji – Milica Zelenović (FOTO: Moja Hercegovina)

Da li se nešto promijenilo u tom pogledu za proteklih pet godina? Ima li napretka? Kako vidiš svoju budućnost?

Teško je predvidjeti budućnost kad je sve neizvjesno, kada nemate posao koji je uslov za preživljavanje. Ne možete ni da isplanirate, i da kažete: “tu ću da budem za dvije, pet ili deset godina”. U zadnjih pet godina, koliko tražim posao, nije se ništa promjenilo. I dalje je isti princip zapošljavanja, imamo sve više ljudi na birou, sve više mladog obrazovanog svijeta koji ne zna kud bi sa sobom. Vrtimo se u krug. Zapošljavanje se vrši po kriterijumu podobnosti, a ne sposobnosti. Sve dok budemo radili iste stvari na isti način, imaćemo uvijek iste rezultate.

Štiče se utisak da, uprkos svemu, to ne utiče na tvoj optimizam?

Ne želim da odustanem od uvjerenja da, kao mlad, obrazovan čovjek, imam perspektivu u ovoj zemlji. Poslije toliko godina obradujem se svakom novom konkursu, i dalje pomislim: “ej, evo ga, sad ću da skupljam papire.”

Druga stvar, iako je obrazovanje spalo na najniže grane, a kriterijumi nikakvi, iako imamo more kadrova sa sumnjivim fakultetima, ponovo vjerujem u obrazovanje. Ne želim da prestanem da vjerujem u to zbog sebe. Kad imate neko specifično znanje, sposobnost je u vašim rukama. Ni ovi ljudi koji su zapošljeni zbog političke podobnosti ne mogu da kažu da su zauvijek tu. Stvari se mijenjaju, zbog toga učim, nije mi dosadno, idem u Banjaluku svaki mjesec, jer prosto vjerujem u to.

Koliko nestabilna situacija utiče na tvoje planove za budućnost? Da li razmišljaš o porodici, djeci?

Kada nemate posao, to vas ograničava da razmišljate o višim ciljevima, ili kvalitetu života, jer osnovni preduslov nije ispunjen. Ipak, sebe prije vidim da ću ostati ovdje, nego da selim negdje drugo, iako ne smijem potpuno isključiti ni opciju odlaska. Ukoliko vas neko drugi ne prepozna, moraćete nešto da uradite sami. Znanje je tu, u vašim rukama, tako da ću vjerovatno raditi nešto što želim, što umijem, za šta sam se obrazovala.

Mladi ljudi su većinom apstinenti u političkim procesima. Razlog političke aktivacije kod njih je, čini se, rješenje problema zapošljavanja. Spadaš u politički aktivne? Koji je tvoj motiv da se politički angažuješ?

Bila sam kandidat na izborima, ali to, po meni, nije pitanje visoke politike. To je pitanje iznošenja mišljenja naglas. Govorila sam u svoje ime i u ime mladih ljudi u čijem krugu se krećem. Smatram da je to društveno odgovorno. Da kažemo šta mislimo, šta nije u redu, i kao akademski građani, da ponudimo svoja rješenja. U našem društvu se njeguje poslušnost, pa su uputstva za život: ćuti, sjedi, ne govori šta misliš, slaži se sa nekim ko je iznad tebe, ne preispituj njegovo mišljenje. Rijedak je slučaj da se mlad čovjek angažuje i da kaže: “ja mislim da ovo nije u redu”.

milica-zelenovic-3-gacko-moja-hercegovina
“Građane treba da zanima i šta se dešava na berzi, i u Narodnoj skupštini”, smatra Milica (FOTO: Moja Hercegovina)

Kako su građani nagradili ovakav politički stav? Da li su blagonaklono gledali na istup: “ja imam svoje mišljenje”, ili više vole poslušnost?

Ne prolazi to kod nas, ja sam toga svjesna i nisam nešto zbog toga ljuta. Svako ima pravo na izbor – dati glas kome želi. Malo više me ljuti to što smo konformistični, slažemo se sa svim, a jednoglasni u izjavi kako nas politika ne zanima. Sad mene zanima – kako može da nas ne zanima? Kako može da nas ne interesuje šta se danas radi u Narodnoj skupštini RS. Kakvi su to Nacrti zakona koji će sutra biti usvojeni. Mi živimo po tim zakonima, budžet čine naše pare, i onda kažemo da nas to ne zanima, ili da je dosadno. Osjećam da moram da budem upućena i da tražim odgovornost od tih ljudi koji su dobili moje povjerenje. Najveći problem našeg društva je pitanje odgovornosti, koja izostaje na svim poljima. Narod se navikao da nema nigdje odgovornosti. Ja kao psiholog, vi kao novinar, moramo da odgovaramo za svoje postupke, a kamoli narodni poslanik ili predsjednik koji moraju da stoje iza svojih djela i odgovaraju građanima. Građani, opet, moraju da pitaju šta se dešava na berzi, a šta u Narodnoj skupštini. Toga kod nas nema, i mislim da smo krivi mi, jer svaki pojedinac ne želi da odgovara za svoje postupke, pa onda ni ne traži od drugih odgovornost. Svima nam odgovara ovakvo stanje. Na sceni je jedna opšta anarhija.

Hoćeš se kandidovati na sledećim izborima?

Ne znam, sigurno ću biti aktivna u smislu da  da pratim dešavanja, da kažem ono što mislim i da ponudim rješenja. Sve češće čujem izjave kako je vrijeme  da dođu mladi ljudi, da je vrijeme za smjenu generacija, a nikako da se pomjere i da kažu: “dosta je, evo nećemo više”.

Autor

Milanka Kovačević

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu. Od 2003. zaposlena kao novinarka „Radio Gacka“, a od 2013. stalni saradnik internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora