Ukoliko se opozicija u Republici Srpskoj ne reorganizuje i ne ponudi nova lica za najvažnije funkcije na opštim izborima sljedeće godine, slijedi joj potop i poraz sličan onom u Prijedoru.
Ovo u intervjuu za Moju Hercegovinu tvrdi politikolog Darko Kuzmanović. On, između ostalog, za naš portal ističe i to da sama činjenica da se opozicione stranke još nisu dogovorile o imenima zajedničkih kandidata za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH, dovoljno govori o bezidejnosti i tromosti opozicije.
„Što se više odugovlači sa kandidaturama šanse opozicije za pobjedu su manje, a najgore od svega je to što se iz ranijih izbornih ciklusa i poraza očigledno nije ništa naučilo pa se stiče utisak kao da se sa procesom kandidovanja i namjerno odugovlači“, kaže Kuzmanović.
Da li je, i u kolikoj mjeri, iznenađujući prilično ubjedljiv poraz kandidata opozicije na nedavno završenim izborima za gradonačelnika Prijedora?
Izbori u Prijedoru bili su svojevrstan test i za vlast i za opoziciju i na najbolji mogući način oslikali su u kakvom se stanju, prije svega infrastrukturno i organizaciono, nalaze dva suprotstavljena politička bloka. Izbori su pokazali da SNSD organizaciono stoji jako dobro, jer je uprkos lošim vremenskim prilikama i ukupnoj slici koja je stvorena u javnosti, u odnosu na lokalne izbore 2020. imao 2.248 glasova manje, dok je opozicija doživjela pravi potop i ostala bez čak 8.334 glasa u odnosu na zbir glasova koje su imali kandidati SDS-a i DNS-a, a koji su ovog puta zajednički nastupali. Odlična je stvar to što su se najbolji i najistaknutiji opozicionari poput Jelene Trivić, Draška Stanivukovića, Milana Miličevića i Nebojše Vukanovića pojavili u Prijedoru i dali podršku gospodinu Predojeviću, no tim aktom oni su mu mogli donijeti maksimalno 200 glasova, što je zanemarivo. Kad infrastruktura zakaže, taman da se Angela Merkel ili Vladimir Putin pojave sa podrškom, tu nema pomoći.
Znači, poraz opozicije u Prijedoru, s obzirom na sve što ste naveli, nije vas iznenadio?
Rezultat izbora ne treba bilo koga da iznenadi, naročito ako imamo u vidu da je kandidat opozicije dolazio iz DNS-a koji je na vlasti u Prijedoru bio dvadeset godina, pa građani u njemu i njegovoj partiji i nisu vidjeli neku alternativu. S druge strane, pokazalo se da SDS, kao najjača politička partija, organizaciono i infrastrukturno stoji katastrofalno, za šta razloge ne treba tražiti u lokalnom SDS i Maji Dragojević Stojić, koja je, kao i na prošlogodišnjim izborima, ponovo stavljena pred svršen čin. Razloge za krah sistema te partije, kako na lokalu tako i na republičkom nivou, treba tražiti u njenom predsjedništvu koje snosi glavnu odgovornost i za prošlogodišnji i za prošlosedmični neuspjeh. Iako je evidentno da se SDS već godinama nalazi na „kiseoničkoj terapiji“, lekcija sa posljednjih lokalnih izbora očito nije naučena i bez temeljnih promjena ova stranka sljedeće godine nema se čemu nadati. Mada su lokalni izbori po mnogo čemu specifični, građani Prijedora su pokazali da čak i zdravo tkivo pod teretom stranaka i pojedinaca, koji u dijelu javnosti uživaju negativnu reputaciju, teško mogu funkcionisati.
Da li je Milorad Dodik uspio da pričom o vraćanju nadležnosti sa nivoa BiH na RS “prebaci loptu” na teren opozicije, odnosno da preuzme političku inicijativu koju je, kako je djelovalo nakon prošlogodišnje pobjede opozicije u Banjaluci i Bijeljini, u značajnoj mjeri bio izgubio?
Katastrofalna situacija u kojoj se nalazimo nije plod kvaliteta SNSD-a, već tromosti, bezidejnosti i nezainteresovanosti opozicije. Nekoliko pojedinaca, koji se mogu izbrojati na prste jedne ruke, ne mogu nositi sav teret jer bez stabilne i uigrane stranačke infrastrukture, koliko god bili pozitivne i kvalitetne ličnosti, sami ne mogu dobiti izbore. Opet se tu vraćamo na predsjednike političkih partija koji, sve dok ne naprave ozbiljnu analizu stanja u svojim dvorištima i ne preduzmu konkretne korake, izlaznost će biti mala, a izbore će sigurno kao i do sada gubiti.
Na kakve konkretne korake mislite?
Ljudi, naročito mladi, ne vide alternativu u trenutnim političkim partijama sve dok se na njihovom čelu nalaze pojedinci za koje je, čim se pojave pred kamerom, već unaprijed poznato šta će reći jer već dvadeset godina vrte jednu te istu, potpuno praznu priču. Za ovih godinu dana poslije lokalnih izbora, aktivnosti opozicije svele su se samo na kritikovanje Dodika, odnosno priču kako ”Mile ne valja”, „oštra“ saopštenja za javnost, opravdanja da ”mi nismo Bakirovi” i tome slično. Treba biti iskren i reći da osim pojedinaca, koje sam gore pomenuo, kao i Davora Šešića, koji je cijelu proteklu godinu insistirao na unapređenju statusa boraca, opozicija nije ponudila niti preduzela bilo šta konkretno. Stiče se utisak da opozicija misli da će pobjeda na izborima doći na krilima prošlogodišnjeg trijumfa Draška Stanivukovića i Ljubiše Petrovića. Čini se da bi pojedincima najviše odgovaralo kada bi neko drugi nekako mogao da odradi posao i pobijedi na izborima, a oni da samo dođu na gotovo i sjednu u fotelje. Kao što sam i ranije rekao, gotovo sve partijske aktivnosti opozicije u posljednje vrijeme bile su bazirane na kritikama radi kritike, pisanju oštrih saopštenja i, po pravilu, bez nuđenja konkretnih rješenja. Građani Prijedora su to itekako prepoznali i radije izabrali da ostanu na nedjeljnom ručku nego da izađu na izbore.
Tvrdite da ukoliko se nešto drastično ne promijeni, opoziciju na jesen sljedeće godine čeka novi poraz?
Identičan scenario očekuje ih i sljedeće godine ako se ozbiljno ne reorganizuju i ne ponude nova lica za kandidate. Pojedinci iz opozicije, koji su na našoj političkoj sceni prisutni nekoliko decenija, ne mogu biti alternativa jer mladi ljudi za takve pojedince sigurno neće glasati. Mladi traže nove ideje, energičnost, harizmatičnost, pristojnost, nadu u bolju budućnost i to je sve što treba da se ponudi da bi izašli na izbore.
Kako komentarišete to što opozicija još nije izašla sa imenima zajedničkih kandidata za predsjednika RS i srpskog člana Predsjedništva BiH? Koliko to šteti imidžu opozicije, budući da se u javnosti sve češće spekuliše da među najvećim opozicionim strankama i njihovim kandidatima traje žestoka borba za dobijanje tih kandidatura?
To što opozicija još uvijek nije izašla sa imenima kandidata za inokosne funkcije je prosto nevjerovatno i toliko netaktično i neozbiljno da, samo ako bismo tu činjenicu imali u vidu, ona bi bila sasvim dovoljna da se shvati sterilnost opozicje. O stvarima poput kandidatura i koalicija se moralo razgovarati odmah poslije ljetnjih praznika da bismo godinu dana prije izbora imali čistu situaciju te da bismo kao birači imali priliku da pratimo rad kandidata, njihove javne istupe i političke programe. Kao neko ko nije član niti jedne političke partije, kao mlad i obrazovan čovjek koji smatra da je stanje u društvu u kojem živimo veoma loše i koji očekuje promjenu vlasti, to je prije svega ponižavanje glasačkog tijela. Umjesto da što prije odluče ko će biti kandidat, opozicioni akteri se bave spekulacijama, individualnim istupima, spletkarenjima, dijeljenjem na struje i blokove i onda očekuju da će izvući apstinente na birališta. Jednom riječju – katastrofa. U svom tom haosu, jasno je da će kandidate za inokosne funkcije dati SDS, kao još uvijek najjača opoziciona partija, te PDP, kao partija sa, zahvaljujući Jeleni Trivić i Drašku Stanivukoviću, najvećim potencijalom na političkoj sceni Srpske. Ukoliko bi se desilo da neka od ove dvije partije ne da svog kandidata, to bi za njih značilo i svođenje na nivo marginalnog političkog subjekta, što se gotovo sigurno neće desiti.
Gdje vidite poziciju Nebojše Vukanovića, kao jednog od najistaknutijih i najpopularnijih opozicionih političara?
Ono što ne treba izgubiti iz vida jeste faktor Nebojše Vukanovića, koji je jako bitna kockica u opozicionoj slagalici i ne smije se dopustiti da on, kao pojedinac koji je jedan od sinonima opozicionog djelovanja u Srpskoj, ostane izvan dogovora. Vukanović ne posjeduje infrastrukturu i mašineriju koju posjeduju SDS i PDP i, prema tome, nije realno očekivati da on bude kandidat za neku od inokosnih funkcija. On, kao i još neke stranke, svakako može izaći na izbore samostalno, ali to bi bila medvjeđa usluga. Pošto mi, barem još uvijek, nemamo dvokružni izborni sistem, situacija je tu potpuno jasna. Da postoji dvokružni sistem biranja, svaka stranka mogla bi dati svog kandidata, pri čemu bi dva najbolja prošla u drugi krug, što bi bila apsolutno fer borba bez mogućnosti opasnih posljedica. Vukanovićeva podrška kandidatima SDS i PDP će biti naročito važna a za uzvrat, u slučaju pobjede opozicije, Vukanović bi morao dobiti priliku za beskompromisan obračun sa glavnim problemima sa kojima se suočava Srpska, a to su korupcija i organizovani kriminal. Sve u svemu, opozicija mora da ponudi nova lica i nove ideje jer ići sa provjerenim snagama, kod kojih već dvadeset godina nešto provjeravamo i od kojih smo očekivali mnogo, a nismo dobili ništa, bilo bi ravno samoubistvu. Za takve pojedince ljudi više neće glasati i u to više uopšte ne treba ni sumnjati.
Da li je DNS, odlaskom u opoziciju krajem prošle godine, “zaslužio” da dobije poziciju premijera RS, ukoliko opoziciona koalicija pobijedi na izborima sljedeće godine?
Nakon teškog poraza koji je opozicija doživjela u Prijedoru, DNS će imati lošiju startnu poziciju pred naredne izbore budući da je kandidat dolazio iz njihove partije. Izborni rezultat je jedini kriterijum koji pokazuje da li je neko nešto zaslužio ili ne, naročito kada se radi o tako značajnoj poziciji kakva je premijerska. Ono što jeste sigurno, jeste da za tako važnu i odgovornu poziciju morate imati poprilično veliku političku snagu, a da li će je DNS imati to ćemo saznati tek nakon izbora. Međutim, vlast u Republici Srpskoj formiraće onaj blok iz kojeg dođe pobjednik izbora za predsjednika RS. Prvo, jer je kohabitacija u ovakvom političkom ambijentu praktički nemoguća, a drugo, jer predsjednik Srpske ima veoma široka ustavna ovlaštenja tako da je teško očekivati da neko ide protiv njegove volje. U tom smislu, DNS će kao tas na vagi sasvim izvjesno biti vlast. E sad, u kojem političkom bloku, pokazaće vrijeme. Ne treba zaboraviti da su DNS i SNSD zajedno vladali Republikom Srpskom 15 godina i da snose podjednaku odgovornost za ekonomsko, demografsko i opšte društveno stanje u kojem se nalazimo, a koje je danas najteže poslije rata. Ono što je sigurno jeste to da bi izbacivanje kandidata DNS-a za predsjednika RS, u situaciji kada nemamo dvokružnog izbornog sistema, bio vjetar u leđa SNSD-u i nož u leđa opoziciji. Partije opozicionog bloka, ukoliko žele pobjedu u jesen 2022. moraju imati zajedničkog kandidata za predsjednika RS, zajedničkog kandidata za člana Predsjedništva BiH, te odvojene liste za parlament. Svaka druga varijanta bila bi otvorena podrška trenutnoj vlasti, a samim tim bi značila i produženje agonije u kojoj se trenutno nalazimo. Upravo zbog toga, da bi se spriječile bilo kakve manipulacije ili ucjene, dvokružni izborni sistem nam je prijeko potreban i na njemu treba snažno insistirati.
U javnosti su se nedavno pojavili privatni snimci odbornika PDP-a u Skupštini grada Banjaluka, Ivana Begića. Malo prije toga, slični snimci šokirali su javnost u slučaju Dalibora Pavlovića. Da li su ova dva slučaja uvod u neki novi način političke borbe, gdje će privatni život pojedinaca postati “legitimna meta” njihovih političkih protivnika?
Takav vid političke borbe je davno počeo i činjenica je da ćemo imati najprljaviju izbornu kampanju poslije rata. Vrlo vjerovatno da će sličnih snimaka različitih aktera biti još, jer se očigledno ne biraju sredstva da bi se ostvario cilj, a poznajući situaciju s kraja devedesetih, ne treba da iznenade ni scenariji kakve smo tada imali priliku gledati na ulicama Beograda. Tužilaštvo bi tu trebalo da odradi posao i što prije pokrene predmete po službenoj dužnosti, jer ako se ovakva praksa političke borbe nastavi, plašim se da u jednom trenutku neće biti povratka nazad i da ćemo biti u opasnosti da se naši privatni životi počnu snimati čak i u privatnim kućama, a onda zloupotrebljavati u političke svrhe što bi bilo apsolutno vancivilizacijski.
