Postali smo očigledno preskromni kad su u pitanju sadržaji koji će nas zadovoljiti. Jednostavno, danas prolazi sve, a kvalitet ponajmanje. Stoga se kvalitet i povukao pred najezdom kojekakvih vašarskih sadržaja kojima je današnji čovjek izložen na svakom ćošku. Sinoć je u Trebinju, u sportskoj dvorani ”Miloš Mrdić” upriličeno nešto što nazivom upućuje da se radi o cirkusu. U pitanju je cirkus ”Maxim” o kojem ne znamo ništa, sem par informacija na koje smo naišli na globalnoj mreži. Te informacije uglavnom ukazuju na nezadovoljstvo građana koji su prisustvovali ovoj predstavi. Kako nismo uspjeli saznati odakle je ova trupa, s obzirom na registarsku tablicu zaključujemo da dolaze iz Vranja. Centralna tribina dvorane je bila dupke ispunjena, ali djeca su nezainteresovana sadržajem koji im je ponudila, po svemu sudeći, porodica iz Vranja, trčkarala okolo. Vašar k'o vašar, reći će mnogi, a mi se pitamo koliko nas zapravo košta slikanje sa istraumiranim majmunom?!
U predstavi je učestvovao jedan bračni par, njihov četvorogodišnji sin i deda, najvjerovatnije otac glavnog iluzioniste ove trupe. Dakle, porodična manufaktura, zabava za cijelu porodicu, samo što je ovdje u pitanju zamjena teze, jer ovdje su uživali samo oni, a i to sporadično. Dječak koji je stalno skakutao oko improvizovane scene, obučen u kostim nindža kornjače, i to Rafaela, šarmirao je prisutne poput Džeja sa početka njegove karijere. On je očigledno uživao. Ni to nije sporno. Sporno je što je klinac tu bio očigledno iz jedinog razloga da pokuša da razgali okupljenu masu i pokrije sve propuste tate, mame i dede. Igranje na kartu razgaljivanja publike pojavom četvorogodišnjeg dječaka, koristeći ga zapravo kao paravan cijelog karavana je u suštini ono na šta smo navikli i čime smo izloženi gotovo svakodnevno. Olakšavajuća okolnost bi bila ta da je bračni par poveo klinca jer ga nema ko čuvati dok su oni na turneji. Ljudi su osjetljivi na djecu, pa i na životinje. I životinje su iskorišćene, da ne napišem zloupotrijebljene sinoć u trebinjskoj sportskoj dvorani. No, o tome nešto kasnije…
Sinoćnja predstava je najviše ličila na šatorsku svadbu, sa sve ozvučenjem a la: Dobro veče eče eče eče, dragi gosti osti osti, dobro došli ošli ošli ošli na Cirkus us us us Maksim sim sim sim… Tata ovog cirkusa je bio zadužen za uvođenje publike u ono što će imati priliku vidjeti. Ništa ili gotovo ništa od onog što je rekao nismo imali priliku razumjeti, pa publici i nije bilo baš najjasnije šta tačno gledaju. Ruku na srce, bilo je i dobrih, pa i dosta dobrih iluzija, koje su, opet ruku na srce, pokvarene muzičkom pozadinom koja nas je vraćala u realnost koja kaže da prisustvujemo nižerazrednoj cirkuskoj predstavi. Naime, muzička pozadina je uglavnom bila tema iz filma ”Dom za vješanje”, poznata po imenu ”Ederlezi”. Umjetnici koji imaju ambiciju ozbiljno se baviti bilo kakvom umjetnošću, pa i cirkusom, moraju voditi računa o svakom elementu kao i o onome šta žele prenijeti publici. Toga sinoć nije bilo ni u naznakama.
Pomenuh dječaka u kostimu nindža kornjače. On je, pored toga što je skakutao bez ikakvog reda, smisla, ritma i tempa, bio junak i dvije iluzionističke tačke. Radi se o triku levitacija, znate ono kada vas umjetnik hipnotiše pa vas stavi ne neke šiljke, pa skloni neki od šiljaka a hipnotisani ostane da levitira ”naslonjen” na samo jedan šiljak. Dječak je, dakle, u svojstvu hipnotisanog, ležao na tri šiljka, a prije toga i na dvije stolice. Osjetio sam neku mučninu gledajući dječaka kako ”pomaže” tati da izvede iluziju, najprije zbog utiska kojem se nisam uspio oteti, a to je da je u pitanju skoro pa zloupotrebu djece. Osjećaj gorčine nije prolazio i zbog činjenice da iluzionista ni u jednom momentu nije upozorio djecu iz publike da ne pokušavaju iluziju ponoviti kući ili napolju sa drugarima.
Sve vrijeme, djeca iz publike su u velikom broju šetali dvoranom, gotovo nezainteresovani za program. Bilo je, naravno, i onih koji su pažljivo pratili ”šou”. Zainteresovanost publike porasla je u drugom dijelu programa koji je bio sačinjen od pukog pokazivanja životinja okupljenom auditorijumu. Iluzionista je za tren oka postao grubi diktator životinja, izvlačeći ih, prilično neprijateljski, te pokazujući ih narodu kao nekakav trofej. Podsjeti me to na famozne ”ljudske zoo vrtove” gdje su uglađeni pripadnici bijelog naroda dolazili da vide ”divlje ljude” sa crnog kontinenta. Nije baš za poređenje, ali ima smisla. Životinje u cirkusu su uglavnom dresirane i imaju precizno određene uloge/zadatke, za razliku od nesrećnih životinja koje su sinoć samo prikazane, visoko podignute u vazduh. Albino piton se uzalud komešao u znak negodovanja, mladunac aligatora u par navrata umalo nije ispao, pa i ostao bez repa, jer su okupljeni klinci uporno kidisali na mališanov rep, ara papagaj je takođe ispuštala čudne zvuke, golubovi su se par puta uneredili, a vrhunac je bio pojavljivanje makaki majmuna. Elem, svjestan sam da su sve životinje u cirkusu itekako ugnjetavane u cilju pripitomljavanja i učenje fora i fazona. Ipak, posebnu težinu ima otvoreno nasilje prema životinjama koje su tu samo zato što su životinje, pa još i egzotične… Vratimo se nesrećnom makaki majmunu. Prilično unezvjeren, svakim svojim pokretom odavao je nesigurnost, strah, a krici koje je ispuštao su bili definitivan znak da se radi o dobrano istraumiranoj životinji. Bivši iluzionista, a sada već, kako napisah maloprije, diktator, vukao je po parketu majmuna te ga prilično bezuspješno tjerao da vozi bicikl… Majmun, dječak i tata diktator su se našli u masi, okupljena djeca su kidisala na majmuna, tata je izvukao majmuna iz gomile, dok je dječak ostao u gomili?! Djeca iz publike koja se već počela ponašati po načelima psihologije mase, pa su dječaka pokušali gurati, oboriti sa bicikla koji je uzeo od majmuna, kada je tata odlučio da spasi majmuna (valjda mu je majmun vis a vis slikanja ipak profitabilniji, a samim tim i prioritetniji), a ova mučna epizoda je ujedno označila i kraj predstave cirkusa ”Maxim”. Vođa trupe je pozvao publiku da se slika sa majmunom u holu dvorane, po cijeni od 5 KM. Došao je kraj ove fantazmagorije naše stvarnosti, a stvarna fantazmagorija nas je uredno sačekala ispred dvorane.
E sad, zašto sam sve ovo napisao? Jednostavno, sinoćnja predstava je jedna metafora svega onoga što nam se dešava, a dešava se. Dešava se jer smo sistem vrijednosti potpuno poremetili, pristajemo na sve što nam se nudi, pa još i plaćamo to. Primjera je dosta, a ne postoji komisija koja bi odlučila šta može da se plasira narodu, a narod je očigledno izabrao ono što želi. Želi jeftinu kopiju cirkusa, jeftinu muziku, jeftine sadržaje gdje mogu ostaviti mozak kući dok ih konzumiraju, jer sve je postao rijaliti. Rijaliti na ulici, rijaliti u skupštini, rijaliti na televiziji, rijaliti u pozorištu, u sportskim dvoranama, u školama, na univerzitetima, jednostavno – SVUDA. Stoga je odgovor na pitanje iz naslova teksta: KOŠTA NAS MNOGO VIŠE OD POMENUTIH 5 KM. Nismo li i mi u mnogim situacijama ništa do istraumiranog majmuna?! Na cirkus smo navikli, cirkus je svuda oko nas, baš kao i rijaliti, baš kao sadržaji na koje smo svakodnevno osuđeni, vremenom počevši tražiti baš te i takve sadržaje, zaboravivši ili nikad ne saznavši da tamo negdje postoji neki drugačiji, ljepši i po svemu kvalitetniji cirkus, recimo ”Circus Oz” ili ”Moscow State Circus”. Da ostanemo do kraja na cirkusu, iako je ovdje zapravo najmanje riječi bilo o cirkusu. Bilo kako bilo, možda sam se razlajao previše, a psi laju, karavani (cirkuski) prolaze… Mnogo nas koštaju kojekakvi ”cirkusi”.
Igor Svrdlin
