Ko to tamo laže: Da li je zakonito vraćati novac od invalidnina?

Iako se gotovo kompletna javnost slaže sa stavom da u Republici Srpskoj postoji veliki broj „spornih“ invalidnina, odnosno rješenja o priznatom statusu i pravima, do kojih se (pogotovo u postratnom periodu) dolazilo na prilično kontroverzan način, u posljednje vrijeme se sve češće govori o nezakonitim rješenjima Ministarstva rada i boračko – invalidske zaštite, kojima se prilikom smanjenja obima prava nalaže i vraćanje određene svote novca, tačnije razlike novca.

Naime, revizija rješenja o priznatom statusu i pravima kao posebno pravno sredstvo kontrole zakonitosti prvostepenih rješenja u oblasti boračko-invalidske zaštite, propisana  je  Zakonom  o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 134/11, 9/12 i 40/12).

Reviziju kao redovnu zakonsku obavezu, Ministarstvo kao drugostepeni organ vrši  po službenoj dužnosti u upravnom postupku u kome ima ovlaštenje da ukine, poništi  ili izmijeni prvostepeno rješenje koje je donio nadležni opštinski/gradski organ uprave, i u tom postupku može riješiti  na štetu, ali i u korist stranke u postupku, međutim, kako sami kažu, nemaju pravo nalagati vraćanje do tada primljenih novčanih sredstava.

U Ministarstvu rada i boračko – invalidske zaštite kažu da oni nikada nisu donosili takva rješenja, iz prostog razloga jer ona nisu u skladu sa zakonom.

„Revizija, u pravilu, ne odlaže izvršenje prvostepenog rješenja, što znači da se isto u postupku revizije ukida, tako da stranke kojima je  pravo na invalidninu bilo priznato nezakonito odnosno u većem obimu,  ne moraju vraćati primljena novčana sredstva u odnosu na novoutvrđeni obim prava, s obzirom da pravne posljedice ukidanja rješenja djeluju za ubuduće“, izjavio je v.d. pomoćnika ministra Radomir Graonić za Moju Hercegovinu.

 

Međutim, banjalučki advokati sa kojima smo razgovarali demantuju Graonića i ministarstvo, te kažu kako se relativno često sreću sa slučajevima u kojima je ministarstvo izdavalo rješenja koja su se ogledala u retroaktivnoj primjeni.

„Problem nastaje kada ovlašćena ministarstva u samom postupku revizije (u slučajevima kada umanjuju pravosnažno utvrđeni obim prava – određenu kategoriju RVI i invalidninu), gdje ministarstvo u pojedinim slučajevima umjesto da ukine rješenje i od dana izvršene revizije utvrdi manji obim prava, tj. smanji invalidninu za ubuduće, ono poništava pravosnažno rješenje i utvrđuje manji obim prava retroaktivno. Npr. vi od 2009. godine dobijate invalidninu u iznosu od 100 KM. Oni u postupku revizije, koju vrše sada, 2019. godine, odluče da vam ne pripada dati obim prava i odrede da vam pripada 50 KM umjesto 100 KM, te nalože da vratite razliku koju ste primali u periodu 2009.-2019“, kažu advokati sa kojima smo razgovarali.

Oni dodaju i da je o ovakvim rješenjima odlučivao i Vrhovni sud Republike Srpske.

„Po pitanju umanjenja prava osoba sa invaliditetom u postupcima revizije, stav Vrhovnog suda Srpske u više odluka je bio da je zabranjena retroaktivnost, tj. da se u slučajevima umanjenja prava osoba sa invaliditetom u postupku revizije, revizijom samo mogu rješenja ukidati i umanjivati prava za ubuduće.“

Asistent na Pravnom fakultetu u Banjaluci Irena Radić smatra da bi organ prilikom drugostepenog odlučivanja morao imati u vidu načelo pravosnažnosti koje težište stavlja na zaštitu stečenih prava stranaka.

„Naime, prava koja su stranke stekle nakon provedenog upravnog postupka u kojem je donesen upravni akt kojim im se ta prava priznaju moraju se poštovati od strane donosioca tog akta. Zaštita stečenih prava stranaka je izraz načela pravne sigurnosti kao sastavnog dijela šireg načela vladavine prava i temelj svakog demokratskog društva“, kazala je Radićeva.

Ipak, ona takođe smatra i da u izuzetnim slučajevima, organ uprave treba da uzme u obzir da li je stranka na bilo koji način doprinijela nezakonitosti odluke, recimo davanjem pogrešnih podataka, te je li mogla biti upoznata sa greškom u odluci i sl.

„Nema pozivanja na pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava (i legitimnih očekivanja) ako su prava po ZPB ostvarena na osnovu lažne izjave, lažne isprave, lažnog dokaza i sl. ponašanja same stranke. Tada je u cilju zaštite javnog interesa nužno onemogućiti korišćenje tog prava i ne bismo mogli smatrati neproprocionalnom mjerom poništavanje rješenja i obavezivanje stranaka na vraćanje onoga što su po osnovu takvog rješenja dobile“, zaključila je Radićeva.

Autor: Stefan Blagić

 

Tagovi:
Autor