Stanari trebinjske ulice Knez Mihailova broj 2, inicirali su i otpočeli gradnju dječijeg igrališta na kojem bi se ljepše i bezbjednije igrali brojni mališani trebinjskog naselja Gradina. U akciju su se uključili i stari i mladi – zajedno ispunjavaju sjajnu misiju, a sudeći po tempu gradnje, svi učesnici ove akcije mogli bi se, parafrazirajući naziv čuvenog romana za djecu ”Junaci Pavlove ulice” Ferenca Molnara, nazvati junacima Knez Mihailove ulice. Jednu ovakvu inicijativu potrebno je snažno podržati, zanemarivši podjele, ideološka i ina ubjeđenja, a lijep primjer dao je Srđan Simović, kojem stanari Knez Mihailove broj 2 upućuju riječi hvale, nadajući se da će pomoć stići i sa drugih strana.
Usrećivanje djece je danas, nažalost, gotovo zaboravljena ”disciplina”. U moru briga koje danonoćno more veliki dio ovdašnjeg stanovništva, briga o djeci je negdje zanemarena, pa su djeca danas nerijetko prepuštena samim sebi ili nekim ”junacima” Youtube kanala, i u gorem slučaju ”zvijezdama” rijaliti programa. Igrališta je sve manje, svjedoci smo toga da se svaki komad ”slobodnog” zemljišta koristi za ”štancanje” parking mjesta, pa i ne treba čuditi to što su djeca sve više ”zakovana” za sve oblike ekrana. Tamo gdje ima igrališta ili bar malo zelene površine ispred stambenih jedinica, tu, bez izuzetka, ima i djece koja se igraju i veliki dio slobodnog vremena provode ispred zgrade. Neki bi rekli kako se djeca ne znaju igrati i kako je veliki broj igara (Klikeri, Žmurke, Planovi, Između dvije vatre…) iščezao, a ispravna konstatacija bila bi da su iščezli prostori za upražnjavanje tih igara. Djeca danas itekako igraju sve te stare igre – igraju ako imaju gdje.
Stanari Knez Mihailove br. 2, u trebinjskom naselju Gradina, odlučili su da u sopstvenoj režiji omoguće svojoj djeci, ali i drugarima iz komšiluka, igrallište na kojem će se sigurnije i ljepše igrati. Na teren je, kako su nam rekli stanari, izliven beton još prije 4-5 godina, ali tada se stalo sa radovima. Dodaju da fasada zgrade nerijetko strada uslijed igre sa loptom, a svjesni kako je apsurdno djeci braniti da se igra, odlučili su se da, kao etažna zajednica, krenu u realizaciju gradnje ograđenog igrališta. Sa radovima su počeli prije tri dana, a prekjuče je Srđan Simović, odbornik u Skupštini Trebinje, vidjevši stanare koji su u tom momentu kopali rupe za stubove za ogradu, prišao i ponudio se za pomoć. Nedugo zatim, na teren je stigao bager, a uz to i cement i dva kubika pjeska. Stanari ove ulice kažu da su veoma zahvalni zbog ovog gesta, pogotovo imajući u vidu da pomoć nije tražena. Politički subjekti često pomažu pod budnim okom kamera i prolaznika, nerijetko i sa čuvenim sječenjem crvene vrpce, promovišući tako sebe i partiju ili organizaciju čiji su članovi. Pomoći onda kada je izvjesno da ta ”pomoć” neće odjeknuti u javnosti je istinska pomoć pa Simovićev primjer mogu slijediti svi oni, bez obzira na bilo koju opredjeljenost, a dječiji osmjesi su najljepša nagrada, poručuju stanari. Oni se nadaju da će njihova inicijativa probuditi nadležne i da će se pomoći izgradnji, ne samo njihovog igrališta, već brojnih igrališta kako bi se djetinjstvo pamtilo po poderanim koljenima a ne po žuljevima na prstima uzrokovanim tipkanjem po pametnim telefonima ili džojsticima igraćih konzola. Bilo kako bilo, junaci Knez Mihailove ulice sigurno nisu usamljeni, ali njihov entuzijazam će sigurno inspirisati i stanare nekih drugih ulica i učiniti ih junacima u očima djece koja su (danas pogotovo) zaslužila neko ljepše i srećnije vrijeme… Zaslužila su da bar nekad, samo malo, gotovo neznatno, budu bitnija od mjesta na koje odrasli odlažu svoje skupocjene igračke na četiri točka i ko zna koliko konja…
Igor Svrdlin