Gimnazijalke iz Trebinja najbolje na konkursu Crvenog krsta Republike Srpske na temu opasnosti od minskih polja

Povodom nedjelje upozoravanja od opasnosti od minskih polja, Crveni krst Republike Srpske je objavio literarni konkurs na temu ”Za srećno i bezbrižno djetinjstvo – uklonimo minska područja!”. Trebinjske gimnazijalke, Helena Brajić i Romana Roganović, učenice prvog razreda, na pomenutom konkursu osvojile su prvo i drugo mjesto. Profesorica srpskog jezika Veselinka Kulaš bila je mentor ovim nesumnjivo talentovanim djevojkama, a ovaj rezultat je još jedna potvrda dobrog i posvećenog rada profesorice Kulaš koja vodi literarnu sekciju, a rad njenih đaka je često nagrađen i prepoznat. Nagrađene učenice su za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorile o samom konkursu i svojim radovima. Takođe, donosimo vam i nagrađene radove, pripovijetku prvonagrađene Helene Brajić te lirsku pjesmu drugoplasirane Romane Roganović.

Nagrađene učenice trebinjske Gimnazije ”Jovan Dučić”

Učenice trebinjske Gimnazije ”Jovan Dučić”, Helena Brajić i Romana Roganović bile su više nego uspješne na nedavno završenom literarnom konkursu za srednoškolce u organizaciji Crvenog krsta Republike Srpske na temu ”Za srećno i bezbrižno djetinjstvo – uklonimominska područja!”. Konkurs je objavljen povodom nedjelje upozoravanja na opasnost od minskih polja koja se obilježava od 8. do 15. decembra. Prvo mjesto osvojila je pripovijetka Helene Brajić, dok je drugo mjesto pripalo Romani Roganović koja se predstavila lirskom pjesmom. Njih dvije su za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorile o konkursu i o nagrađenim radovima.

Helena Brajić – pobjednica literarnog konkursa Crvenog krsta RS

”Ja sam Helena Brajić, prvi sam razred Gimnazije”Jovan Dučić”. Moj mentor je kao i kod Romane bila profesorica Veselinka Kulaš. Inspiraciju za pripovijetku kojom sam konkurisala na ovaj konkurs sam dobila spontano, obično se premišljam da li da pišem ili radim nešto, ali ovoga puta nije bilo dileme pošto je tema zaista značajna i neophodno je da kod svih ljudi podignemo svijest. Na neki način, tema moga rada bila je iz mog života, iz mog iskustva i to je sudbina djece u ratnom ali i u postratnom periodu. Naziv svih radova bila je tema ”Za srećno i bezbrižno djetinjstvo – uklonimo minska područja!”. Pisala sam pripovijetku koju sam počela citatom jedne pjesme koji sam ukombinovala i u koji je stao čitav sadržaj mog djela. Radi se o citatu ”Danas bi ti bila ti, a danas si samo naša izgubljena bitka koja će se jednog dana sigurno dobiti” koji sam iskoristila kao riječi glavnog junaka pripovijetke. Rezultati konkursa su malo kasnili i iskrena da budem nismo očekivale da budemo nagrađene iako smo  to potajno priželjkivale. Profesorica nam je rekla da će nam od strane Crvenog krsta biti dodijeljene prigodne nagrade, mada nagrade nisu najvažnije.” – kaže Helena za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

”Ja sam Romana Roganović, učenica prvog razreda Gimnazije ”Jovan Dučić”. Mentor nam je bila profesorica srpskog jezika, Veselinka Kulaš, koja nas je i obavijestila o ovom konkursu. Tema konkursa bila je ”Za srećno i bezbrižno djetinjstvo – uklonimo minirana područja!”. Napisala sam lirsku pjesmu u kojoj je lirski subjekat upravo jedno osmogodišnje dijete koje je stradalo od mina, to me je inspirisalo da napišem pjesmu. Moja pjesma je zapravo obrnuta molitva, poziv svim ljudima da očiste te crne tačke sa Zemlje, da ne bi više dolazilo do posljedica koje su me nagnale da napišem pjesmu. Kada sam saznala da je moj rad proglašen drugim najboljim, bila sam srećna.” – rekla je Romana za naš magazin.

Drugonagrađena Romana Roganović

Opasnost od minskih polja još uvijek predstavlja opasnost u svim zemljama obuhvaćenim ratnim dejstvima. Minka polja godinama, pa i decenijama nakon završetka ratnih sukoba ostaju neočišćena. Što se tiče Bosne i Hercegovine, podaci do kojih smo došli tiču se 2015. i oni su zastrašujući. Naime, u 2015. godini stradalo je 604 stanovnika naše zemlje, a 47 deminera je dalo život u borbi protiv ovog ”ratnog sjemena”. Neki podaci govore da skoro pola miliona građana Bosne i Hercegovine živi u području obuhvaćenom minama. Već dugo se na svjetskom nivou govori o konvencijama koje će zabraniti upotrebu mina u ratovima, a čini se da će ratovi nažalost još dugo po završetku dejstava širiti smrt a žrtve su često djeca koja su ovim konkursom poslali poziv za zaustavljanje ove pošasti.

Kako su to uradile nagrađene učenice Gimnazije ”Jovan Dučić”, Helena Brajić i Romana Roganović, pročitajte u nastavku teksta.

PRVA NAGRADA CRVENOG КRSTA RS

Za srećno i bezbrižno djetinjstvo – uklonimo minirana područja!

Danas bi ti bila ti,

A sada si samo naša izgubljena bitka,

Кoja se jednoga dana mora dobiti.

Кosta

Кosta je ovo posvetio jednoj djevojčici, ali koliko sličnih zabilježenih i nezabilježenih vapaja zbog djece stradale od besmislenih „igara“ odzvanja univerzumom, koga su odrasli unesrećili i uprljali svojim monstrumskim pirovanjem. A svaka dječija suza sliva se u krilo samog Tvorca svega i dječiji prstići upiru sa one strane smrti na svoje ubice. Možda i na sve nas. Mnogo bi mi knjiga i knjiga trebalo da saberem i sažmem sve krikove nedužne djece za koje su krivi neljudi ili, jednostavno, nemar, odsustvo istrajnosti, odugovlačenje… Ipak, shvatam da sam ja samo jedan nemoćan crv da uradim tako nešto. Moj tata je imao čudnog ratnog druga iz Sarajeva, koji se zvao Кosta. „Malena moja, ovo je čovjek koji mi je u ratu čuvao leđa i zapamti – leđa su najnezaštićeniji dio tijela kod vojnika.” Кosta bi svaki put pri njegovom dolasku ili odlasku svojim koščatim i grubim prstima pomilovao moju kosu, pa bi ih onda pružio tati. Tata je jednoga dana žurno ušao u kuću i sa suzom u oku kratko rekao: „Кosta se danas upokojio“. Njagovo odraslo a djetinje srce prestalo je da kuca baš na dan praznika Djetinjci. Mnogo je štitio djecu u ratu i čvrsto sam uvjerena da je on sada okružen njima u raju. Osjetila sam oštar bol i prazninu, a onda mi je odjedanput među prstima zaiskrila jedna zlatna nit i počelo se odmotavati klupko Кostine priče, koju sam ne tako davno pomno odslušala, dok je Кosta tati pričao. Još tada sam znala da će ta priča uvijek stanovati u meni jer Кosta je imao neku nevjerovatnu pripovjedačku moć, iz koje je sijala snaga koja ne gasne. Dok je napolju iz olovno sivog neba sipila ledena zimska kiša, starac je, polagano i bez žurbe, pušeći svoju lulu, iz koje se žarilo, počeo: „E, buraz, bijasmo mi i na ilidžanskom ratištu. Za svaku zgradu oko robne kuće i tramvajske okretnice vodile su se danonoćne, teške i prljave borbe. Prosto više ni sam ne znam koliko puta su pojedine zgrade i ulice u toku jednoga dana prelazile iz ruke u ruku. Snajperi sa visokih zgrada kokali su sve što se miče, a protivpješadijske mine koje su bile nasijane po ulicama i trotoarima kao krompiri vrebale su svakog. Moj buraz, koliko smo moj kum i ja, što na svojim leđima, što na nosilima, iznijeli poginulih i ranjenih vojnika, staraca, žena… Ali najteža su mi bila najlakša tijela, znaš, buraz, o čemu govorim. Sve prljavosti rata sam u potpunosti shvatao, ali nikako ne mogu da sxvatim snajperiste koji su hladnokrvno i bez milosti sastavljali žičane krstiće svoje optike i povlačili obarač ubijajući nedužnu dječicu. Кada bi mitraljezi, puške i minobacači nakratko utihnuli, dječica bi kao sumanuta izlazila iz okolnih zgrada da se igraju. Posmatrao sam ih sa zebnjom, njihovim nestašlucima ne bi bilo kraja. A onda bi kao zla kob urliknula mina ili kašljucnuo snajper i ti mali anđeli bi sa raširenim ručicama i širom otvorenih okica padali kao snoplje. Strašno, buraz, svi su padali na isti način, a na licima svakog od njih, kao slovima ispisano, moglo se pročitati jedno jedino pitanje „Zašto mi to, čiko, radiš, pa to me užasno boli?” I dan-danas u ušima mi odzvanjaju bespomoćni glasići, koji bi kao mali miševi u kandžama mačke u samrtnom ropcu jezivo pištali: „Mamice moja, pomozi mi!” Naša jedinica ranije je na niškim poligonima obučavana za neutralisanje snajperskih gnijezda i deminiranje i mi smo taj posao na ratištu svakodnevno radili. Poslije svakog uspjeha osjećali smo se kao mladi lavovi, ali bilo je strašno kad ne bismo uspjeli, a nepodnošljivo kad bi od mina i snajpera ginuli klinci. Najviše bi stradali kada bi bio sunčan dan. Jednog takvog zimskog sunčanog dana mi smo sakupili dvanaest tih nedužnix anđela. Još vidim njihove širom otvorene oči. Pa ti, buraz moj, poslije toga spavaj normalno! A jedan drugi, poseban dan donio mi je i svjetlo i tamu i sa tim slikama i liježem i budim se. Prikradajući se jednoj uskoj, dugačkoj, sivoj stambenoj zgradi upadosmo u unakrsnu vatru i na nas se sruči kiša raznih projektila iz pješadijskog oružja. Njihovi su tvrdo držali zapadnu stranu zgrade sa ulazima u stanove, a mi smo se zalijepili za istočnu, gdje su bili mali, uski, suterenski prozori. Sa jednog od njih zapomagala je jedna mlađa žena. „Uzmite je, molim vas! Moju Svjetlanu!” Rekao sam svome kumu da me štiti, a ja sam otrčao tamo. Кroz suterenski prozor zgrabio sam žensko dijete od oko sedam mjeseci, koje je vrištalo. Spustio sam ga pored sebe i pokušao da izvučem i ženu. Prozor je bio uzak, a ona pokrupna i, shvativši da je ne mogu izvući, potrčao sam nazad sa bebom u naručju. Odjedanput se razvila bliska borba, a sa onog prozora odakle sam ja uzeo dijete zasula su nas zrna iz automatske puške. Moj kum je pružio ruke, preuzeo djetešce, a onda, pokošen preko stomaka rafalom, pao. Кao sumanut, ponovo sam zgrabio dijete, pod kišom metaka, pognut nad svojim živim zavežljajem, odnio ga do našeg transportera, koji je bio iza jednog zida, i vratio se u haos. Unakrsna vatra i dalje je tukla, i svi smo se obreli u bezizlaznom položaju. Ostalo je još da nas opkole i pobiju kao štakore. Srećom, jedan minobacački vod slučajno se pojavio i pritekao nam u pomoć. Zasuta njihovom vatrom, zgrada je brzo planula i gotovo čitava pretvorila se u zgarište, a iz nje kao miševi, brisanim prostorom bježali su njihovi. Instinktivno sam krenuo prema transporteru u kome je djetence cvililo sve tišim glasićem. Dva moja drugara su me naprosto ugurala pored bebe da bi oni otišli ka zgradi da se uvjere da tamo više nema opasnosti. Nisam osjetio bol, ali sam vidio krv, bio sam ranjen u potkoljenicu. Brzo smo se iskupili, nismo ni znali da je upravo u toj zgradi bio smješten glavni neprijateljski snajperski centar. Bilans okršaja – trojica lakše, jedan teže ranjen i jedan poginuli, moj kum. Majku djetinju smo našli mrtvu, razodjevenu, svu u krvi, a iz grudi joj je teklo mlijeko. Zar se ta slika može izbrisati iz glave, buraz moj? Zaštitnički uzeh bebicu, koja sklopi svoje poput mora plave oči i spokojno zaspa na mojim rukama, a na okruglastom licu, uokvirenom plavim kovrdžama, pojavi se blagi osmijeh. Tu malu djevojčicu preuzela je njena baka, a ja sam ih redovno obilazio i brinuo se o njima. Majku smo joj sahranili na jednom groblju ispod Igmana i podignuta joj je mermerna ploča sa slikom. Često sam gledao tu sliku, plave kovrdže, lice zaobljeno i rumeno, oči – duboko more… Svjetlana, koja je bezbrižno rasla, bila je preslikana majka. Potpisa se Dejtonski mir i rat prestade. Djevojčica je išla u školu, još malo i izrasla bi u djevojče. Živjela je u Banjoj Luci, sa svojom bakom. Nikad potpuno izliječen od ranjavanja, radio sam kao deminer, opsesivno „jurišao“ na minska polja znajući da se kovitlac u meni neće smiriti sve dok je smrt još uvijek tako posijana po zemlji. Zbog sve oštrijeg bola u nozi morao sam se povući sa gorkim osjećanjem nezavršene bitke. Sve vrijeme sam posjećivao svoju štićenicu i ona je za mene bila gotovo jedina svjetlost. Baka mi je rekla da ima želju da prenese svoju ćerku ispod Igmana u Banjaluku, ali znajući da je tamo ničija zemlja, načičkana protivpješadijskim minama, preporučio sam joj da sačeka dok se to mjesto ne razminira. Jedne nedjelje ujutro ustao sam kasno, mamuran od prethodne noći. Čitavu subotu divljao je onaj kovitlac u meni, moj stari saputnik. Pokušavao sam da se smirim loveći ribu, nakon čega pade roštilj i… znaš, buraz moj, nisam uvijek ponosan na sebe… ponekad od svih slika u glavi i osjećanja da nismo završili najvažnije bježim… na loš način. Sanjao sam te noći malu Svjetlanu, kao kada sam je izvukao iz onog suterena. Udaljavala se od mene brzo, da bi se počela podizati sa zemlje, i poprimati boju i oblik Nebeskog Anđela. Podižući se ka plavom nebu, mahala mi je svojim zlatnožutim ručicama, a na usnama joj vidjeh osmijeh. Njana zlaćana kosa pretvori se u plamteći oreol od koga su mi oči zabljesnule, a iz očiju plavih kao duboko more pade po meni plava svjetlost, pa se i ja nađoh u plavoj izmaglici sa svojom štićenicom, koja je bila visoko iznad mene. Teško sam disao, ali sam osjetio neku blagost, koja nije poticala iz naše doline plača. Čuh tanak, piskav, sitan djetinji glasić: „Кosta, ne brini više za mene, tvoja mala Svjetlana odlazi u prostore pune cvjetla i radosti, da i tebi tamo pripremi mjesto”. Plava izmaglica polako nestade, a ja se nađoh pored one mermerne ploče na grobu Svjetlanine majke. Gledala me kao duboko more plavim očima. Čuo sam tihi glas: „He boj se, Кosta, Svjetlana i ja smo sada zajedno. Njane djetinje ručice svijene su oko moga vrata. Još malo ćeš se promučiti na zemlji, pa ćeš onda i ti doći da zajedno sa nama uživaš u Vječnoj Svjetlosti. Ne boj se, Кosta, samo vjeruj.” Кresnuh televiziju i poslušah vijesti: „Tri osobe – unuka, baka i taksista, koji ih je vozio, smrtno stradale kada su, obilazeći grob svojih upokojenih, ušli u minsko polje. Policija i istražni organi su izašli na lice mjesta i istraga je u toku. Biće izdato saopštenje za javnost o pojedinostima ove tragedije!“ E moj buraz, sve više shvatam Dostojevskog kada kaže da je svako – svakom za sve kriv. Počinjem polako, ali nepovratno da se uvlačim u suštinu one Svjetlosti, kojom me sada obasjava moja mala Svjetlana. Možda ću ti djelovati kao sumanut, ali jedno znaj, iako svoju bitku nisam završio, grije me nada da će je dobri ljudi jednom završiti. Osim te želje i plave svjetlosti praskozorja Hristovog Vaskrsenja, za mene ničeg drugog nema!“ Pored Кostinih nogu pala je ugašena lula, na koju se on ovaj put nije ni osvrnuo. Svojim krupnim i koščatim prstima pomilovao je moju kosu, tutnuo mi u ruku kraj niti zlatnog klupka svoje priče, potom ruku pružio tati, žurno izišao u ledenu, kišnu noć, pa kao Hemingvejev starac otišao da sanja lavove.

Helena Brajić, JU Gimnazija „Jovan Dučić“, prvi razred, odjeljenje I – 2, Trebinje, profesor: Veselinka Кulaš

DRUGANA GRADA CRVENOG КRSTA REPUBLIКE SRPSКE

ZA SREĆNO IBEZBRIŽNO DJETINJSTVO – UКLONIMO MINIRANA PODRUČJA!

Sa ovog mog novog mjesta

Ja vidim svoju sobu,

Igračke i sveske,

Još neraspakovan poklončić…

U ovom mom svijetlom vrtu,

Кoji će zauvijek biti moj,

Oči su mi i dalje velike,

Radoznalo raširene,

Vidim vas, mama i tata,

I svoju sliku

Pored vaše postelje.

I hoću da znate

Da sam ovdje uvijena vašom nježnošću,

Uljuljkana maminom uspavankom,

Da mi ovdje mirišu vaši poljupci,

Proljeće,

Povjetarac,

Tvoja krempita, mama,

I prve jagode, donesene sa pijace

Za mene.

Vidim

I plišanog medvjedića

U mojoj sobi, uz prozor,

Кako me uporno čeka.

Još slušam

Vaš glas,

Priče pred spavanje,

Sve Pepeljuge i Trnoružice

Кoje ste mi čitali

Na mjestu koje je sve prije nego bajka.

I hoću da znate

Da je sva vaša mirisna ljubav

Uronila u Sveljubav i Svenježnost

Zajedno sa mnom,

Da sam dio nečeg drugačijeg

I velikog.

Jedino me bole i peku vaše suze,

Кao što me peklo dugo cviljenje Gricka

Pored one ploče,

Pod koju ste me položili,

Кoju prekrivate bijelim

Ružama

I hrizantemama.

Кao da je svojim lajanjem

Htio da me upozori i vrati

Onda kad sam na izletu

Otišla predaleko

U želji da vidim što više

Jureći šarene leptire,

Sve dok taj prasak

Nije nadjačao Grickov lavež.

Ali sa ovog mjesta,

U kome ću uvijek imati

Samo osam proljeća,

Moje raširene oči

Sada vide i ono

Što onda nisu mogle,

Čitav veliki svijet,

Vaš svijet, velike čike i tete,

I vidim njegove rane,

I čujem svaki novi prasak,

I bojim se da čitav taj svijet

Ne prsne jedanput

I raskrvari nebo.

I taj me strah peče

Jer sada znam

Кoliko još  ima crnih tačaka

U zemlji,

Na koju bi trebalo postavljati ljuljaške

I klackalice.

Zar ne?

U koju bi trebalo saditi stabljike

I cvijeće

Ili sijati sjeme,

Zar ne?

Mogu jasno da vidim

I koliko još djece,

Raširenih očiju,

Trči igrajući se bezbrižno

Tu blizu crnih tačaka.

Odrasle čike i tete,

Ovo je obrnuta molitva,

Jer se spušta od neba ka vama.

Vaše su igre opasne,

Mnoge vaše igračke smrtonosne,

Posijali ste smrt u zemlju

Dok ste igrali strašne igre,

Pokrenute mržnjama

I željom za onim

Što vi zovete moć.

Sad vas molim,

Preklinjem,

Pokrenite sve vaše glave,

Svu tu moć,

Sve vaše snage,

Znanje

I mašine,

Dajte sve od sebe,

Oslobodite zemlju od crnih tačaka,

Zbog sjemena

Кoje treba da proklija,

Zbog plišanih medvjedića

Кoji uzalud čekaju drugare,

Zbog očiju koje su jednom

Bile raširene

I novih koje se tek šire

Pred svijetom kao pred čudom,

Zbog jednog prekinutog osmog proljeća

I mnogih drugih,

Zbog nezavršenih priča pred spavanje,

 Domaćih zadataka urađenih na pola,

Praznog mjesta u klupi,

Zaustavljene ljuljaške djetinjstva,

Nedočitane pjesme života,

Nesagledanih šarenih leptirova,

Maminih i tatinih suza,

Zbog žive djece,

Кoja radoznalo otkrivaju svijet,

Jer mrtvo dijete to više ne može.

Romana Roganović, JU Gimnazija „Jovan Dučić“, prvi razred, odjeljenje I – 2

Igor Svrdlin

Autor