Neljudi za novi rat u BiH ima više nego dovoljno, i lično mislim da će ih uvijek biti. Bukvalno uvijek. Oni me ne zanimaju i nimalo mi neće biti žao ako zarate. Ono što bih jedino volio je da sve ljude koji su svjesni i svu omladinu koja još uvijek nije nepovratno zatrovana nacionalizmom i religijom – tim uništilačkim podjelama – nekako izvučem iz ovih govana.
Naravno da to ne mogu učiniti, ali sanjam o nekom velikom odlasku – vozovima. Nešto bih baš volio da to bude vozovima, jer oni su za mene simbol odlaska ili dolaska u bolje; slika bježanja od zla.
Prvo što bi trebalo ljudima ovdje pomoći da shvate je da se ne “primaju” za ovo tlo, jer, kao što je jedan od nas rekao: „čovjek nije drvo…”. Treba se otarasiti tih ispraznih i vještački stvorenih (slijepih) ljubavi prema “rodnoj grudi” i “svojoj kulturi i vjeri”, jer mislim da nas baš one vode u zlo: ne zato što su one same po sebi zle, nego zato što nas niko nije naučio kako se nešto voli, kako se moli i kako se “pušta” kad nešto treba pustiti.
Ovo je mjesto gdje se ne postavljaju pitanja i uglavnom se ne želi znati više od onoga što ti neko “donese” (čitaj “nametne”); nema ličnog suda ni o čemu. Ovdje se, kao nigdje drugo, insistira na pamćenju, a niko nas nije naučio kako se pamti, a da se ne zlopamti. Niko nas nije naučio šta znači “sjećati se nečega” i kako se “uči iz iskustva”. O pojmu “praštanja” neću ni da govorim, jer to je nešto što je za ove prostore isuviše veliko da bi se shvatilo. I ovako “veliki”, kakvim sebe smatramo, svi odreda narodi na ovim prostorima, premali smo da bismo dobacili do nečega što se zove “oprost”.
Čovjek, pojedinac, kad mu se samome desi neka velika nesreća, on bi učinio svašta da to zaboravi i da se osjeća bolje – da ozdravi; a narodi na ovim prostorima mašu svojim nesrećama kao buketom cvijeća, i oni time ne dozvoljavaju sebi da prebole veliku nesreću i nastave živjeti (jer – živjeti se mora). A na to se posebno nadovezuje i to što, tim mahanjem nesrećom svog vremena, ne dozvoljavaju novim generacijama da odrastu zdrave. Na sve to se nadodaje i nabijanje kompleksa odgovornosti nekoj drugoj strani i njihovim novim generacijama koje nemaju nikakve veze sa ničijom nesrećom (osim svojom, ako ih je zadesila već); i tako se i na toj strani stvara nova “kolektivna nesreća” koja razara i to društvo.
Ovdje se ljudi optužuju za nešto što nisu skrivili, ovdje se ljudi izvinjavaju za nešto što nisu uradili, ovdje ljudi glasno i lažno plaču zbog nesreće koja nije njihova i nije im savremena; ovdje ljudi ne žive u sadašnjosti jer je ne umiju stvoriti i ne umiju živjeti; hvataju se za tuđa djela i nedjela, da bi sebi dali na važnosti. Ovdje se stvari uče napamet, kao pjesmica u školi, o kojoj, osim što si je izrecitovao kao papagaj, ne znaš više ništa; i za tako nešto dobiješ nagradu, masa te voli jer si naučio ono što od tebe očekuje da znaš, nagradu besmislenu kao i ocjena u školi.
Da bi se ova država spasila i da bi se sačuvali njeni narodi, trebalo bi uraditi ono što će jednog dana biti potrebno da se uradi da bi čovječanstvo opstalo: otići na drugu planetu. Ima mnogo “drugih planeta” na ovoj Zemlji za spas naših naroda i kultura, i nadam se da će neki vozovi odvesti ljude koji će ih sačuvati. A do tada ćemo živjeti u jednom od najboljih primjera društva koje je većinski ostalo primitivno i koje je zbog svoje skučenosti veoma sklono samouništenju svoje male civilizacije.
Osim političara, nacionalisti i sva (zlo)pamtila su razlog zašto bih volio da, ne samo ja, nego mnogo drugih ljudi odu odavde, da sačuvaju sebe, i kulturu i sjećanje na ove narode. Ako je ostalo više išta da se sačuva.
Slika koju postavljam uz tekst je povod za pisanje ovoga; i samo jedan primjer sa sve “tri strane”, savršen primjer onoga o čemu pišem. A pišem to dok sjedim dolje na jugu ove njegove “instalacije”: spremam se da jedem ručak, i razmišljam o tome šta hoće da mi naplati ovaj jadni nečovjek.
Draško Sikimić
