Deset ”ljutih” migranata u komšijin došlo krevet, jedan pao na tandžaru, ostalo ih devet…

Ubistvo migranta u selu Vranjska nadomak Bileće, sudeći po načinu izvještavanja brojnih medija, možemo posmatrati i kao lekciju kako izaći na kraj sa migrantima. Ako uz to dodamo i izjavu načelnika Bileće Miljana Aleksića, u kojoj je rečeno da su psi odlična zaštita od migranata, dobijamo jednu nevjerovatnu sliku naše stvarnosti. Stoga, potpuno montipajtonovski, kao šlag na tortu, djeluje najava mještana zaseoka Simijova, selo Vranjska, opština Bileća, da će u nedjelju izaći na mirni protest protiv najezde mingranata. Zvanično niko nije osudio čin ubistva migranta sem Islamske zajednice u Bileći koja je upriličila i sahranu, tačnije dženazu za još uvijek neidentifikovanog mlađeg muškarca, no i taj čin je politizovan do krajnjih granica. Ljudski život nema cijenu, osim, kako stvari stoje, ako se ne radi o ”ljudima tamnije puti koji pričaju nerazumljivo”. Nezvanično, otvorena je sezona lova na migrante, te čudne ljude koji, vrlo je moguće, baš kao u onom vicu kada je Mujo išao u lov na Safari, pa tvrdio kako je ulovio i 5-6 noplizova, nerazgovijetno mole za milost i ništa više…

U subotu, 5. oktobra, na teritoriji opštine Bileća, u selu Vranjska, ubijen je migrant. Za ubistvo se saznalo tek u utorak, kada je četrdesetdevetogodišnji Milorad Čomić prijavio policiji da je ubio migranta te leš bacio u obližnju jamu. Do trenutka kobnog po migranta, došlo je, tvrdi Čomić, kada je primijetio otvorena vrata komšijske kuće, koju je po zaduženju čuvao. On tvrdi da je u kući bilo desetak migranata i da je, čim je vidio nepoznate ljude, tamnog tena i nerazumljivog govora, uzeo pušku tandžaru i krenuo prema kući. Desetak migranata su ga napali i u tom otimanju je stradao jedan od njih, hicem u oko. Ostatak migranata se razbježao, a počinilac ubistva je odvukao leš do nekoliko metara duboke vrtače i tu ga ostavio. Grizla ga je savijest pa je u utorak, tri dana nakon ubistva, odlučio prijaviti ubistvo.

Bez namjere da se ospori verzija koju je Čomić ispričao policiji, malo logike ne bi bilo na odmet. Deset muškaraca je napalo jednog starijeg čovjeka a ovaj je, u superherojskom maniru Blaža Grkovića, izašao kao pobjednik. Ulazak u tuđi posjed jeste prekršaj i ne treba ga opravdavati, ali ubiti onoga ko ti uđe u posjed je neuporedivo veći prekršaj. Naoružan muškarac, koji je čuo i vidio neobične ljude, shvativši, po njegovim riječima, da se radi o migrantima, upada u kuću kada i počinje naguravanje, tačnije napad migranata, po tvrdnji Čomića. Tandžara je opalila i jedan život je izgubljen. Hipotetički posmatrano, migranti možda i nisu bili napadni, jednostavno naši ljudi imaju gotovo urođenu ksenofobiju. Baš kao u onom vicu kada je Mujo išao u lov na Safari pa po povratku pričao Hasu da je ulovio jednog slona, dvije žirafe i 5-6 noplizova, a na Hasino pitanje šta je nopliz, Mujo odgovara: MALO CRNO I VIČE NO PLIZ! Ljudi tamne puti koji su nerazgovijetno pričali su mogli govoriti i baš to: NO PLEASE!

 

Foto: Armend Nimandi/AFP/Getty

Nerazumljivo priča, tamne je puti, pusti rasne pse na njega…

Stiče se utisak, na osnovu napisa u medijima da je za ubistvo migranta kriv isključivo on sam, da je faktički normalno ubiti migranta, a s tim u vezi zanimljiva je i izjava načelnika Bileće Miljana Aleksića. On tvrdi da ima tri rasna psa a to je najbolja zaštita od migranata?! Dakle, stvara se slika da je društveno prihvatljivo puštati pse na migrante, na ljude!

Seljani su u strahu, pa su najavili i protestno okupljanje u nedjelju, kod škole u zaseoku Simijova, protiv najezde migranata. Opet se stiče slika kao da je ubijen stanovnik sela Vranjska a ne obrnuto. Ubijen je migrant, prije toga u tom kraju još niko nije povrijeđen od strane migranta, a sada će se protestovati protiv najezde istih. Šteta što nema koga da organizuje kontraskup, kako bi se zaustavilo dalje ubijanje migranata. Ovakvim protestnim skupovima se neće riješiti problem migranata, niti će njih poslije skupa u nedjelju biti manje. Gotovo montipajtonovki djeluje najava ovog skupa, u momentu kada je stradao, ne mještanin, već migrant, pa bi na jednom od transparenata možda moglo stajati i:

”PRESTANITE SA NAJEZDOM, SVE ĆEMO VAS POBITI!”

Sa problemom migranata se bezmalo suočavaju sve carinske zone svijeta, s tim što se migranti u nekim zemljama smještaju u kolektivni smještaj, neke zemlje ih samo puštaju da idu dalje, sve dok ne dođu u situaciju da budu ubijeni, a to nije rijetko. Problem migranata je posao za nadležne institucije a nikako za pojedince koji bi rasnim kerovima i ko zna čime još rješavali ovaj problem. Ljudski život nema cijenu i tu treba završiti svaku priču. Politizovati problem migranata je još veći problem od samih migranata, jer nas je politizacija svega i svačega i dovela ovdje gdje jesmo. U nekolicini medija se u tekstu o čobaninu koji je nakon tri dana prijavio ubistvo migranta provlači i informacija da je dotični u proteklom ratu bio zatočenik u hrvatskom logoru, jer ga je isti zatekao na području Hrvatske, da bi se nakon puštanja iz logora, pridružio Vojsci Republike Srpske, baš kao da bi ga te informacije trebale amnestirati ili šta već… S druge strane, jedan, u korijenu lijep čin, čin sahrane/dženaze nepoznatog momka od strane Islamske zajednice Bileća predstavlja  zapravo još jednu dnevnopolitičku priču. A s obje strane (in)direktno podsjećanje na rat, od toga valjda živimo… Roditelji, rodbina, prijatelji i ostali poznanici stradalog migranta još dugo neće znati ništa o njihovom najmilijem, najezda se nastavlja, sezona lova na migrante (ne)zvanično je otvorena, utješno u cijeloj priči je nadati se da je Čomić zaista imao grižu savjesti te prijavio slučaj, jer sigurno je da se velika većina ovdašnjeg stanovništva nije uzrujala zbog gubitka jednog mladog života, valjda samo zato što su neobični, nerazumljivi i crni… Na tabeli programiranih strahova, ubjeđenja i stavova, ksenofobija je visoko pozicionirana na ovim prostorima. Da nije tako, nesrećnom Čomiću ne bi ni palo na pamet da trči po pušku a u takvim okolnostima ni nesrećni nepoznati migrant ne bi platio glavom. Dobro de, u Americi bi platio glavom zbog ulaska na tuđi posjed ali pobogu, nismo mi Amerika… Nadati se da obrađeni stihovi dječije pjesme ”Deset ljutih gusara” iz naslova teksta neće dobiti nastavak i da će problem sa migrantima kad-tad biti riješen, kako zbog njih samim tako i zbog onih koji se plaše nepoznatog, a u strahu su velike oči…

Igor Svrdlin

 

Autor