Da je zabavište u Bileći počelo sa radom još 1957. godine, većini njenih stanovnika danas izgleda potpuno nevjerovatno. U potrazi za pričom o tom vremenu i svemu što je nastavnički rad tada sa sobom nosio, pokucali smo na vrata stana prve upraviteljke u istoriji bilećkog zabavišta – Dese Babić.
Uz jutarnju kafu i gomilu crno-bijelih fotografija, sa Desom smo prebirali po uspomenama iz perioda njenog rada koji je trajao od 1957. do 1994. godine. Iako je u penziji već skoro dvadeset godina, prepoznaje svakog svog đaka na fotografijama, sjeća se svake priredbe, svakog putovanja i svake godine u kojoj je fotografija nastala.
Desin radni vijek počeo je jednomjesečnim angažmanom na direktorskom mjestu zabavišta u Bileći, poslije čega je otišla u školu na selo Plana, a umjesto nje je došla nastavnica Stanka Borozan. Kako kaže, tadašnje zabavište nije se mnogo razlikovalo od današnjeg.
– Učili smo iz slikovnica, crtali, učili o higijenskim navikama, o kulturi… Djeca su tu boravila nekih tri-četiri sata, tako da nije postojao prostor namijenjen za spavanje, sve je bila samo jedna prostorija – objašnjava Desa.
Svoj dolazak na Planu, u svježe oribanu učionicu sa starim šporetom unutra, kaže, nikad neće zaboraviti.
– Seoska djeca su bila ambiciozna, dolazili su sa „ćumurašima” sa Meke Grude ili pješke iz Njeganovića, Kačnja… ali što im daš, to nauče. Nosili su stvari u malim seoskim torbama, ali bili su uredni. Pisalo se naliv perom i znalo se kako se piše, koliko prstiju se odvaja od početka reda. Djeca su radila, a sad ih mrzi da pročitaju malu pripovjetku, a kamoli roman – priča Desa.
Bila je predavač tri predmeta: srpsko-hrvatskog jezika sa književnošću i istorijom i, sada već zaboravljenog, domaćinstva, koje je u školama ukinuto 1994. godine, baš kada je Desa otišla u penziju.
Njen rad na Planoj obilježio je i kurs iz predmeta „domaćinstvo“ koji je držala svojoj prvoj generaciji.
– Domaćinstvo je bilo značajno za opštu kulturu. Djevojke su učile da heklaju, vezu, pletu, a i muškarce sam učila da prišiju dugme i zakrpe šav, jer ko zna šta ih u životu čeka. A oni bi potajno govorili „Meni će to žena raditi“ – s osmjehom se prisjeća Desa.
Budući da je srednju školu završila u Mostaru, kaže kako su časovi domaćinstva koje je ona tamo pohađala bili ozbiljno pripremani, te da je zbog velikog troška koji su iziskivali država je poslije odlučila da ih ukine.
– Morali smo da napravimo kompletan ručak sa predjelom, glavnim jelom i dezertom, zatim smo učili kako da postavimo sto, kako da se ponašamo za stolom, a imali smo i nauku o ishrani – dodaje Desa.
Na Planoj je radila od 1957. do 1959. godine, poslije čega je otišla u Osnovnu školu „Vlado Tomanović“ u Bileći, gdje je i dočekala penziju.
Sebe opisuje kao strogog predavača koji je mnogo zahtjevao, ali kaže da su je djeca uvijek slušala i da im nikad nije manjkalo znanja, što se, po njenom mišljenju, potpuno razlikuje od onoga kakvo je školstvo danas.
U početku nisam imala tačan omjer koliku ocjenu da dam djeci, pa sam možda pretjerivala, ali poslije sam se već snašla. Pisala sam za svakog ponaosob na šta treba obratiti pažnju kad ga budem sljedeći put ispitivala, trudila sam se i nikad nisam došla nespremna na čas. Pustila bih minut đake da pričaju na času, al’ kad bih rekla „Velika tačka”, svi su znali da priča prestaje. Prema tome, bila sam zadovoljna i znanjem i disciplinom, a danas, nažalost, više nije tako u školama – zaključuje Desa.
U vrijeme njenog rada nastavnika je bilo manje nego danas, a đaka mnogo više. Odjeljenja su brojila oko 35 učenika, te se moralo raditi i honorarno, i po 28 časova sedmično umjesto 21. Desa je honorarno predavala i u tadašnjoj Upravnoj školi, kao i u Školi učenika u privredi.
Vodila je dramsku, literarnu, recitatorsku i lingvističku sekciju, te pripremala književne večeri. U njenoj sekciji, između ostalih, bili su i Radoslav Bratić i Milanče Vučinić.
Zahvaljujući njoj, u tadašnjem gradskom pozorištu bilećka publika imala je priliku da gleda izvedbu „Mrešćenje šarana” Aleksandra Popovića, Njegošev „Gorski vijenac”, kao i „Malog Gundulića” Dušana Lončarevića, za kog je garderobu pozajmljivala iz dubrovačkog pozorišta.
– Nekad me toliko zaboli što sam radila toliko, ali voljela sam djecu i znale su suze da mi krenu kad vidim da dobro rade. Danas se nagrada dobija za ništa, a mi smo toliko radili i niko me nije čak ni pohvalio – razočarano priča Desa.
Osnovnu školu završila je u Bileći kao odličan đak sa svim peticama, a kako kaže, čini joj se da je juče došla iz srednje škole u Mostaru.
– Stari ljudi bi rekli: kao da si na jedna vrata ušao, a na druga izašao. Došla sam kao seosko dijete u Mostar, a nastavnici su se sa mnom kleli. Bila sam dobila nagradu da kao najbolji đak idem na Boračko jezero, kupili su mi izviđačku uniformu i sve je bilo spremno, ali pokojni otac mi nije dao, jer je smatrao da nije u redu da ja kao žensko dijete idem tamo – sjeća se Desa.
Ističe da je posebno srećna što gdje god pođe susreće svoje bivše đake i što je oni i danas poštuju i prepoznaju. Iako joj je vid malo oslabio, još uvijek redovno prati novine, a kaže da ne zna koliko knjiga je pročitala za vrijeme rata. Prije nekolike godine djelimično joj je oslabio i sluh, pa uz smijeh dodaje kako joj je uvijek zvonilo na ušima, ali ipak, dok je radila, ni muha nije mogla da joj promakne, a da je ne čuje.
Njen suprug Veljko bio je izuzetno cijenjen pedagog i priznati društveno-politički radnik. Doktorirao je iz oblasti pedagogije. Njihove tri kćerke u mladosti su pohađale muzičku školu u Bileći, svirale harmoniku, igrale folklor, bavile se sportom…
Desa Babić kroz svoj nesebičan rad pružila je nebrojenim generacijama jednu od najdragocjenijih stvari u životu, a to je obrazovanje, što je vrijedno svega osim zaborava.
