GACKO – Medanićima, selom na rubu gatačkog polja, nekada je tekao med po kome su, predanje kaže, i dobili ime. Danas se, od petnaestak domaćinstava niko ne bavi pčelarstvom, ali umesto meda ovdje teče mlijeko. Ili bar, zahvaljujući Daliborki Grčić, sir i kajmak koji mogu da se nađu na trpezi domaćinstava u okruženju. Život u Medanićima je uspjela da organizuje tako da je ispunjava i usrećuje, a svima poručuje da ne bježe od sela.

U sedmočlanom domaćinstvu porodice Grčić, pored Daliborke i njenog supruga Mladena, žive i djever i četiri sina osnovca. Održavanje doma i organizaciju života je, po automatizmu, preuzela na sebe. Njen zadatak je i da brine o 11 krava i tako uvećava prihod ovog poljoprivrednog domaćinstva.
“Rad na selu i život na selu nije lak. Treba dosta truda, rada i volje da da bi se uspjelo. A selo je takvo, zahtjeva rad, ja sam to od prvog dana prihvatila. Iz dana u dan, stočni fond se povećavao. Igrom slučaja ne radi ni muž ni ja, četvoro je djece, četiri učenika. Treba dosta obezbijediti za porodicu, ali smo se organizovali. Ovo što radim meni nije teško, ja to volim. Posvetila sam se tome. Prodajem kajmak i sir, ima dosta posla, baš je zahtjevno. Žene koje žive na selu odlično znaju koliko je mlijeko osetljivo, mora da se pazi, od mužnje, ali meni nije teško, to je moj uspjeh. Ja sebe vidim da sam uspjela, prvo to što sam naučila. Dolazim iz sredine u kojoj je drugi način pravljenja mliječnih proizvoda. Tamo se ne vari, samo se razlije mlijeko, nije bilo lako pohvatati, ali sam uspjela, bar se nadam. Imam tržište, sve mogu da prodam, ljudi su zadovoljni i dolaze ponovo da kupe, što znači da je kvalitet”, kaže Daliborka.
Pogledajte video
Pored krava, Grčići imaju i 200 ovaca koje već nekoliko godina od kraja juna do rane jeseni borave “u planini”, na prostranim pašnjacima visoravni Vučevo. Obilje trave i planinska voda obezbjedjuju vrhunski kvalitet mesa. Daliborkin suprug Mladen svakog drugog dana odlazi da ih obiđe, tako je i tog vrelog avgustovskog dana bio kod ovaca. Kada on nije tu, obaveze su još veće ako tako može da se kaže, jer njen prosječan radni dan počinje u 5 časova i ne predviđa mogućnost pauze ili bolovanja.
“Ustaje se u pet sati, pa se ide u štalu, pomuze se, procijedi, vari, siri. Sve to oduzima vrijeme. I ostale obaveze, doručak, ručak, treba sve da se očisti, opere. Svi su muškarci, o svima treba brinuti”, priča Daliborka.
Kako uspjevate sve, da li dječaci pomažu?
“Dosta su od pomoći. Oni su već veliki, dosta pomognu. Bilo da je to vezano za stoku, otjeraju, dotjeraju, bilo da je vezano za kuću. Kad donesu drva, meni znači. Djeca su od napretka, rastu, i ove godine su bili na mašinama, pomagali tati, mislim da će svake godine biti lakše. Vide i oni koliko se trudimo i radimo. Svako jutro i veče si obavezan. Ne mogu ja nigdje otići, jer krava ne može da čeka. Ti moraš tu da si non-stop, ali to je moj izbor. Sve to radim iz ljubavi, posvetila sam se tome”, odgovara Daliborka.
I dok se Daca, kako je svi zovu, bavi kravama, suprug je “nadležan” za ovce. Kaže da sve to mora uklopiti da bi funkcionisalo. A ona u svoj dan uklopi i vrijeme za druženje, ali i da se nađe “pri ruci” i bude od pomoći za nekoliko baka koje žive same. Njoj se najlakše obrate ako im treba nešto iz grada.
“Počeli su momci da se žene, što je najbitnije, imamo crkvu gdje se okupljamo, izlazimo. Medanići su stvarno jedno lijepo mesto. Blizu nam je grad, tu smo u gradu autom za 7-8 minuta. Imamo put, sve uslove. Ni u čemu ne oskudjevamo. Ne bih željela da sam u gradu. Ja sebe vidim ovdje. Volim da pomognem svakome, to mi savjest nalaže. Imamo tu u selu bake, pozovu me telefonom, ako im nešto treba, nije mi problem da kupim, donesem, odvezem, šta god treba, bez problema. Sutra ću i ja biti stara, sve što čovek radi dobro, dobro će mu se i vratiti. Vjerujem u to”, smatra Daca.
Opredjeljenje države da razvija poljoprivredu i pomaže višečlane porodice se i na primjeru ove žene pokazalo kao deklarativno. Podrška sistema je sporadična i neosjetna, a građanin upućen na samog sebe. Pogotovo ako je ženskog pola. Otuda i ne čudi što Daliborka duboko uvrežene rodne i vlasničke stereotipe prihvata kao neminovnost, tačnije, kao prirodan slijed stvari.
“Zemlja je uvijek bila na muškarcima, malo je slučajeva da je žena vlasnik i to je uvijek tako bilo. Što se mene tiče, muž je tu, na njemu se sve vodi, meni to i ne smeta”, izričita je Daliborka.
Medanići su, uz možda Garevu, u gatačkoj opštini svrstavani među sela sa najvećim udjelom neženja u ukupnoj populaciji, pa Mladen i Daliborka Grčić sa četvoro djece predstavljaju ovdje gotovo zaboravljenu sliku. Ipak, naša sagovornica vjeruje da se prilike mijenjaju na bolje za ovo gatačko selo na obodu polja. I dok ne dođu neke nove generacije, jednostvna i skromna po prirodi, ova mlada žena je uspjela da unese vedrinu i život u ovaj kutak Hercegovine.
“Moj savjet je da se ne bježi od sela. Selo ima svoju lijepu stranu, nije to samo da se radi, samo to treba svako da vidi, doživi da osjeti i da proba”, zaključuje Daliborka.