Ne sjećam se tačno koje doba godine je bilo, znam sigurno da je bila 1994. godina, kao što još sigurnije znam, da je to bila ratna godina. Oko godinu dana ranije, burazer i ja smo, sa majkom došli u Trebinje. Stari je još zaglavio u Sarajevu, kasnije mu je pukao film i pješke krenuo sa Skenderije, nena mu bacila kroz prozor kesu sa gaćama, potkošuljama i kojim parom čarapa. Ali, to je neka sasvim druga priča… Stari je preživio Sarajevo, a lako se moglo desiti da ne preživi. Opet počinjem neku drugu priču… Elem, Trebinje, 1994. godina, burazer prvačić, ja učenik četvrtog razreda. Zvali su nas Boske i Kavada. Burazer je komšiju podsjećao na jednog iz sela kojeg su zvali Kavada pa ostade Kavada. Mene prozvali Boske, kao Bosanac pa Boske. Dugo je na Kamenom mostu stajalo krečom ispisano Boske IV1 i Kavada I2. E baš u tom nekom periodu, kada smo jednog dana, bez pardona i straha od prolaznika ispisivali nadimke na Kamenom mostu, u onom staklenom oglašivaču Doma kulture Trebinje osvanuo je plakat filma ”Čudo neviđeno” Živka Nikolića. Na plakatu Dragan Nikolić u nekom šipražju u plićaku rijeke sa, meni tada nepoznatom tetom… Burazer, drugar kojeg smo zvali Oliva, išao je sa mnom u razred, i ja odlučili smo da idemo u kino…
U tom periodu igrali smo se rata, dok je ratna buktinja razarala. Od staraca krali cigare, izbacivali kroz prozor, dok su drugari širom raširenih ruku dočekivali najnoviju dozu nikotina. Sa cigarama smo se krili ispod balkona, dok nismo shvatili da smo tu previše providni, nakon toga u podrum, gdje smo imali čak i neki stari TV, gomilu predratnih časopisa i stripova, dva rasklimana kauča i poneku igračku. Nakon toga, odlazili smo na Banje, gdje bi u onim svlačionicama duvanili ”Formulu”, ”VEK”, ”HF” i ko zna kakve još otrove. Zalomila bi se ponekad i neka kvalitetna cigareta, ali mi i nismo pravili neku veliku razliku. Valjda smo se tada, iako je najstariji među nama bio VI ili VII razred, dok smo, uz neizostavno kašljanje, uvlačili prve dimove cigareta, osjećali starijim, a bili smo klasična, ratom raspuštena, balavurdija… No, opet odoh u neku drugu priču. Standardna šetnja mostovima, uz neizbježno krivljenje vilice žvakama marke ”Kent”, dovede nas jedan dan pred pano Doma kulture, na kraju Mosta Iva Andrića. Na plakatu piše ”Čudo neviđeno”, slika Dragana Nikolića, on u nekom šipražju sa nekom tetom koju tada nismo poznavali (Gagija smo znali još iz ”Otpisanih”). Drugar iz razreda ali i iz komšiluka, brat i ja gledamo plakat pa se pogledasmo međusobno pa mangupski, značajno klimnusmo glavom. To je značilo da moramo ukućane ubijediti da nas puste u kino. Cijena karte je bila, toga se sjećam, neka kovanica, apoen vrijednosti 1, a koja je valuta bila u pitanju, ne mogu tvrditi.
Lakše nego što smo očekivali, dobili smo dozvolu za odlazak u kino. Išli smo, doduše, i par puta ranije, sjećam se da smo gledali stari film sa Čarls Bronsonom, sad kad listam IMDB, mislim da je u pitanju ”Glasnik smrti”, a sjećam se da smo po povratku iz kina upalili TV i da je na jednom od, valjda, 3-4 kanala, počinjao baš taj film koji smo upravo pogledali u kinu. Gledali smo i Meril Strip u filmu ”Plač u tami” i mislim da je to bilo to, što se tiče našeg bioskopskog ratnog iskustva. ”Čudo neviđeno” je, moram priznati, ostavilo na nas najveći utisak…
Dolazimo ispred kina, tamo uglavnom mlađi svijet, mislim da smo mi bili najmlađi a da najstariji nije imao preko 16-17 godina. Nevjerovatno značajno smo prišli biletarnici, sva trojica dala svoju kovanicu, kupili karte i izašli ispred kina, da sačekamo desetak minuta. Projekcija je, koliko se sjećam, počinjala u 18 časova. Starija ekipa je počela ulaziti, među njima se do vrata Doma kulture ugurasmo i mi a tamo nas sačeka legendarni Božo.
”Đe ćete vi djeco?” – upita nas.
”U kino, čika Božo.” – odgovorismo.
”Treba li vam čaša?” – imao je Božo očigledno još pitanja za nas.
Na pomen čaše, oči nam se zacakliše, sva trojica smo pomislili da se u kinu dijeli neki ”Step” sok ili neki sličan ”ratni” napitak. Božo je shvatio da se međusobno domunđavamo o soku pa nas prekide.
”Ma, kakav sok, jadni ne bili, hoćete li drkati?!” – prilično glasno upita Božo.
Priznajem da nismo znali šta nas pita, ta riječ je jednostavno bila nova za nas pa skoro u isti glas odgovorismo:
”Ne znamo.”
Božo se nasmija i reče da uđemo.
U tami kina počinjala je uvodna scena, dok smo se smještali u svoje stolice. Neko gradilište, majstori sa kacigama, vrti se uvodna špica, a po glumcima smo skontali da nigdje nema Dragana Nikolića, kao i nijedno naše prezime. Dakle, majstori na nekom kranu, njih 3-4, kacige žute na glavi, a u kadar ulazi prozor a na prozoru polugola žena. Počeli smo se kikotati i međusobno gurati. Majstori su odmah primijetili plavušu na prozoru, koja je, kako je izgledalo, samo za njihj izvodila striptiz. Izvadili su svoje penise i počeli ih maziti, gledajuću prema prozoru. I dalje nismo znali da je to drkanje. Čudo neviđeno umjesto istoimenog filma je moglo početi. Mi smo se do kraja filma više kikotali i smijali nego gledali, valjda nam je bilo malo i neprijatno. Sjećam se da su ti majstori došli kod gospođice u stan i da su svašta radili… To je sve čega se sjećam iz ovog porno filma njemačke produkcije, reklo bi se po filmskoj traci, iz sedamdesetih ili osamdesetih godina, tada još uvijek aktuelnog vijeka. Okretali smo se i shvatili da gotovo svi prisutni rade ono isto što su radili majstori iz prve scene, gledajući ženu sa prozora. I dalje nismo shvatali smisao čaše. Još jedna scena koja je ostala upečatljiva je jedan, ne mnogo stariji od nas, dilber, koji se u trenutku akcije, skinuo od pasa na dole, popeo na zidić ispred platna i simulirao seks sa glavnom glumicom. Nije to dugo trajalo, svega par sekundi, tačnije dok se Božo nije proderao:
”Silazi mali otole da ti ga ne otkinem!”
Naravno da je sišao.
Božo se još nekoliko puta derao u toku projekcije, kada god bi neko zapalio cigaretu, vikao bi:
”Treći red, gasi cigar!”
Nama u tom periodu još uvijek nije padalo na pamet da pušimo na javnim mjestima, ostavljali smo to za podrum ili Banje.
Dosta godina kasnije shvatio sam da bi naše ”prvo seksualno iskustvo” bilo mnogo ljepše da su zaista pustili ”Čudo neviđeno” i da smo gledali onu, nama tada nepoznatu, tetu, koja, kad su filmovi Živka Nikolića u pitanju, nije imala problem sa golotinjom. Radi se o prelijepoj Savini Geršak, zbog koje se, iz sadašnje perspektive, osjećam prevarenim. Umjesto vrhunske ljepotice Savine Geršak (u doduše dosta bezazlenijim scenama seksa), dobili smo brkate Švabe i njemačku polovnjaču (ili je bilo više njih, ne sjećam se).
Dogodilo se to u Trebinju, ratne 1994. godine, a kasnije smo shvatili šta je drkanje i par godina poslije projekcije se takmičili kome će prije početi ”škarta”, kako smo tada zvali spermu. Shvatili smo i smisao čaše, koju bi ”domaćin” davao svim prisutnim kada bi po kućama gledali filmove za odrasle, kako ne bi ostavljali tragove, a sve to naravno, kad roditelji nisu kući…
Kako smo svakodnevno bombardovani pričama o koroni, prebrojavanju zaraženih i mrtvih, mislim da jednoj ovakvoj priči ima mjesta, ako ništa, da se, dragi čitaoci, relaksirate i možda pogledate neki pornić. Ja vam ipak preporučujem Savinu Geršak i onu čuvenu scenu sa Taškom Načićem…
Igor Svrdlin
