Kada iz gradskog budžeta izdvojite preko 100 miliona KM za razvoj i unaprijeđenje banjalučkih sela a istovremeno gledate kako stanovništvo pojedinih ruralnih krajeva i danas nema ni ono najosnovnije – vodu, znak je da se neke stvari nisu posložile kako su trebale.
Kada smo se počeli raspitivati o radu banjalučkog Centra za razvoj i unaprijeđenje sela (u daljem tekstu: Centar), osnovanog 2003. godine, susretali smo se sa gotovo istom reakcijom – „Koliko novca je prošlo kroz njega, sela su nam mogla biti među najrazvijenijim u regionu“.
Kako navode iz samog Centra, on je oblik organizacije od posebnog društvenog interesa, osnovan sa ciljem organizovanja i unapređenja poljoprivredne proizvodnje, izgradnje i održavanja komunalne infrastrukture i obavljanja drugih djelatnosti od opšteg interesa za seosko područje Grada Banjaluka.
Sa druge strane, pomenuti Centar jedan je od najnetransparentnijih gradskih institucija, za koju se otvoreno sumnja da je na koruptivan način „progutala“ na desetine miliona KM!
Poljoprivreda na posljednjem mjestu
Već kod dodjele nadležnosti Centra, pored poljoprivrednih podsticaja, dati su mu i kontrola nad seoskim vodovodima i rasvjetom, što su mnogi ocijenili nerazumnim potezom. Odlukom Skupštine grada, a kasnije i internim aktima samog Centra, on je preuzeo na sebe nadležnosti koje djelimično pripadaju Ministarstvu poljoprivrede RS i Agencije za agrarna plaćanja RS, a dijelom određenih javnih preduzeća kao što su Elektrokrajina a.d. ili Vodovod a.d.
Ovakav primjer miješanja poslova između Centra i javnih preduzeća nije zabilježen u drugim gradovima i opštinama u RS. Ovogodišnjom odlukom Skupštine grada o reorganizaciji Centra, takva praksa je prestala, međutim u ranijem periodu, zbog nedefinisanja poslova, nanešena je šteta javnom interesu, jer su privatna preduzeća u značajnoj mjeri radila poslove javnih preduzeća po mnogo većim cijenama.
Postoji opravdana sumnja da su privatna preduzeća fakturisala i određene poslove Centra koje su izvršila javna preduzeća!
Rad Centra često je kritikovao i aktuelni predsjednik banjalučke Skupštine Zoran Talić, koji na skupštinskim izlaganjima nije propuštao priliku da naglasi kako ova gradska institucija konstantno zanemaruje svoju primarnu ulogu.
– Primarni cilj Centra jeste poljoprivredni program, subvencije i podsticaji, za koje je izdvojeno svega 4,6 odsto budžeta ili oko 528 000 KM. Sramota! Izdvojiti samo 4,6 odsto za razvoj poljoprivrede je sramota na kvadrat. Ovo nije Centar za razvoj i unaprijeđenje sela, već vodosnabdijevanja, osvjetljavanja ili čega već – govorio je Talić u Skupštini.
Izvlačenje novca
Da ova institucija nije uvijek radila u javnom interesu mišljenja je i poslanik u Narodnoj skupštini RS Davor Šešić. On se kao odbornik u banjalučkoj Skupštini, od 2012. do 2014. godine, aktivno bavio Centrom, te je na skupštinskim raspravama često kritikovao njegov rad.
Danas priznaje da dugo nije provjeravao da li su se stvari popravile ali i dalje tvrdi da je u ranijim periodima gradski budžet itekako oštećen neregularnim radom Centra.
– Procijena je da je kroz Centar za razvoj i unaprijeđenje sela, za 10 godina, prošlo oko 100 miliona KM. Jasno je da toliki iznos sigurno nije adekvatno uložen jer bi tako nešto bilo itekako vidljivo golim okom. U Centru su vršene brojne malverzacije, a na samom početku, kada je ekipa koja je Centar vodila bila politički predominantna u Banjaluci, malverzacije se gotovo pa nisu ni krile – priča Šešić za eTrafiku.
On je podsjetio da je na skupštinskim raspravama govorio o konkretnim primjerima, kao što je nabavka sadnica voća ili postavljanje rasvjetnih tijela.
– Centar je nabavljao sadnice po veleprodajnoj cijeni od 10 KM po komadu, u trenutku kada je maloprodajna cijena sadnice bila 4 do 5 KM! Realno, u veleprodaji nisu mogle biti preko 3 KM! Tu je svakako i postavljanje rasvjetnih tijela, stubova i rasvijete, gdje je svako rasvjetno tijelo kod njih koštalo oko 2 000 KM, nekada i više. Sa druge strane, relevantna procijena je pokazala da je cijena kada imaš sve pomenute elemente od 1 000 do 1 200 KM. Da ne spominjem da se često znalo rasvjetu samo staviti na već postojeće stubove Elektrokrajine, i prikazati da je Centar uradio cjelokupno rasvjetno tijelo – ističe naš sagovornik.
Iz Elektrokrajine je, nezvanično, za eTrafiku potvrđeno da postavljanje cjelokupnog rasvjetnog tijela ne može preći iznos od 1 300 KM, te da su cijene od 2 000 KM i više, u potpunosti nerealne!
Šešić je podsjetio da je tada u Centru bilo samo 20 krava iako je kapacitet bio nekoliko stotina, da nije napravljena najavljena Mljekara za koju je bio izdvojen novac, kao što nikada nije proradio ni projekat Crno vrelo vrijedan 1 600 000 KM.
Kada je riječ o pomenutoj mljekari, ona se spominje još u izvještaju Centra za 2011. godinu, gdje piše da su „završeni radovi na objektu mini mljekare, da je nabavljena i montirana oprema i pušteno u funkciju automatsko izmuzište“. Navedeno je i da je riječ o „jedinom savremenom izmuzištu na području grada Banjaluke“. Nje ni danas nema, a koliko je novca izdvojeno za pomenuti projekat, koji nikada nije ugledao svjetlost dana, nije poznato.
– Nikada nije demantovano ni to da je (bivši direktor Centra Milenko) Šarić kupio maloljetnom sinu dva poslovna prostora na Starčevici koja su koštala 150 000 KM. Prostori su kupljeni od firme Elektroobnova, koja je, dobijala izuzetno unosne poslove preko Centra. Kada smo u Skupštini prozivali Šarića za to govorio je „Kome ću ako ne svom sinu“ – sjeća se Šešić.
Cijeli tekst čitajte OVDJE
