Putin je svojom vojnom akcijom isprozvao befiranje Zapada u borbi protiv ISIL-a, prilikom čega su zapadne elite prilično ozlojeđene. Zato imperijalni Zapad očajnički treba zadati udarac Rusiji, i to ni manje ni više nego preko navodnih ratnih zločina u Siriji! Koji upravo sada, čudesno, dolaze do izražaja!
Ovog utorka je Međunarodni sud pravde objavio da planira ispitati moguće zločine počinjene tokom konflikta između Rusije i Gruzije iz 2008. godine.
Možda je podudaranje ovih događaja totalna slučajnost? Nakon sedam godina od pomenutog događaja Međunarodni sud pravde se baš sad sjetio Gruzije, u istoj nedjelji kada su se zapadne elite razbjesnile zbog ruskog nadmudrivanja i rušenja zapadnih planova o promjeni „režima“ u Damasku.
Možda je takođe slučajnost to što je i NATO po pitanju Gruzije posebno bučan ove sedmice?
„Gruzija je suverena zemlja sa međunarodno priznatim granicama. Ona ima pravo da odlučuje o sopstvenoj budućnosti. I o sopstvenim bezbjednosnim angažovanjima. Čak i danas, Rusija još uvijek narušava granicu Gruzije. Zato NATO poziva Rusiju da povuče svoje priznanje Južne Osetije i Abhazije kao nezavisnih država. Gruzija je jedna od najbližih NATO saveznika i mi smo posvećeni u odbrani svog savezništva“ izjavio je gen. sekretar Jens Stoltenberg.
Zar nije zanimljivo kako je problem Gruzije, nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije, navodnih zločina postala „top tema“ ove sedmice u zapadnoj javnosti? Kako je odjednom zaboravljeni slučaj „oživio“?
Nije teško zaključiti da Zapad i NATO očajnički pokušavaju iskoristiti sve moguće opcije protiv Rusije kako bi je „kaznili“ zbog drskosti da i ona baca bombe po Siriji – za šta su samo NATO i zapadni saveznici mislili da imaju pravo. Jer, ovo je za njih nešto sasvim novo.
Ali zato, praksa da „kažnjavaju“ zemlje tako što im prijete ratnim zločinima i događajiima iz prošlosti je sasvim stara i poznata metoda.
U slučaju Srbije, politički motivisana optužnica za ratne zločine je iskorištena da zlostavlja tu zemlju pokoravajući je Vašingtonu i pritom sprovedeći prozapadne reforme od kojih je koristi imao samo zapadni kapital.
Vraćajući se na nelegalno NATO bombardovaje Jugoslavije 1999. godine, jedan od „jastrebova“ Vašingtona, državni sekretar Madelin Olbrajt, smatrala je da će vlada Jugoslavije kapitulirati za nekoliko dana. „Ne vidim dugoročnu operaciju. Smatram da ćemo ostvariti cilj za tako kratko vrijeme.“ zaključila je.
Ali Jugoslavija ne samo da nije kapitulirala nego je uvukla NATO u velike teškoće. „Humanitarno bombardovanje“ Zapada, gađalo je i civilne mete poput srpske televizije, putničkog voza, konvoja kosovskih Albanaca gdje su odgovornost sramno prebacili na jugoslovenske snage. A kako su civilne žrtve rasle, rasle su i podjele među članicama NATO snaga. SAD su time bile potresene. Trebalo je nešto učiniti da se poveća pritisak na Beograd i izoluje jugoslovensko vođstvo.
Čudna mi čuda, 27. maja jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević i drugi politički i vojni rukovodioci, optuženi su za ratne zločince od strane Međunarodnog suda pravde. Povoljniji trenutak za Vašington nije mogao biti. Opšte je poznato da su se SAD i Britanija konsultovale sa glavnim tužiocem Luiz Arbour dva dana prije nego što je optužnica zvanično objavljena – gdje je Arbourova u desetominutnom razgovoru diskutovala sa tadašnjim američkim predsjednikom Bušom i britanskim premijerom Blerom.
Vratimo se desetak godina unaprijed. NATO opet bombarduje jednu suverenu zemlju, ovoga puta Libiju. I opet, stvari ne idu po predviđenom planu iz razloga što NATO nije ostvario prednosti koje je mislio da će imati na svojoj strani. Jer, vlada Muhameda Gadafija je htjela mirne pregovore sa „pro-zapadnim pobunjenicima“. Ali povjerenje i pregovori posljednje su što bi NATO želio. Jer jedina je želja, pretvoriti najbogatiju zemlju Afrike u propalu državu.
Kao po običaju, dan nakon toga, Međunarodni sud pravde objavio je da traži Gadafija i njegovog sina (kao i šefa obavještajne službe Abdulaha Senusija) zbog „zločina protiv čovječnosti“ , sabotirajući posljednju nadu za mirnim sporazumom.
Kako je Dijana Džonstoun primjetila, pored one očigledne, direktna veza između Miloševića i Gadafija je u jednom čovjeku, Dejvidu Šeferu.
Šefer je 1999. kao savjetnik Madelin Olbrajt, posjetio glavnog haškog tužioca Luiz Arbour i predočio joj NATO izvještaje na osnovu kojih će sačiniti optužnice.
Nakon više od deset godina, 2011. godine , Šefer je opet na sceni, ovaj put zadužen za optužnicu nad Gadafijem.
Tako da se dolazi do formule koju je izvela autorka Dijana Džomstoun, da je Međunarodni sud pravde jednak prikrivanju imperijalističkih zločina ili jednostavno rečeno ICC = Imperialist Crimes Cover-up.
… Iz kolumne britanskog autora Nila Klarka, izvor: RT
