Početna  /  Borislav Vukojević za MH: Naučeni smo da sve ide preko stranaka pa nas remeti bilo šta van tog sistema
Bosna i Hercegovina Republika Srpska Vijesti

Borislav Vukojević za MH: Naučeni smo da sve ide preko stranaka pa nas remeti bilo šta van tog sistema

Mi živimo u okruženju gdje se partija poistovjećuje sa entitetom, državom itd. Naučeni smo, jer živimo u partokratskom društvu, da gotovo sve ide preko stranke, od zapošljavanja pa nadalje. I onda kada dođe priča koja nije dio tog sistema kod ljudi se refleksno javi neki gard, pitamo se „šta sada oni hoće“. Zašto? Jednostavno jer se remeti nešto na šta smo naučeni, bez obzira koliko to loše bilo. Naučeni smo da se partije bave određenim temama i da na njih polažu ekskluzivno pravo. Mi smo formalno izašli iz komunizma, ali nismo mentalno.

Rekao je ovo u razgovoru za Moju Hercegovinu Borislav Vukojević, komunikolog i viši asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci, odgovarajući na pitanje zašto se kod nas politički aktivizam koji ne dolazi iz okvira parlamentarnih stranaka dočekuje „na nož“ ili sa podsmjehom, dok istovremeno stalno slušamo kako su potrebni novi ljudi i nove ideje.

Šta je sa mladim generacijama, na primjer vašim studentima, oni nisu ni rođeni u bivšem sistemu?

Ne svi, ali i kod njih ima onih kojima su roditelji „prenijeli“ takav način razmišljanja. Često sam bio svjedok kada studenti nakon završetka fakulteta imaju stav da im sada država treba obezbijediti zaposlenje.

Kako gledate na političku scenu Srpske?

Kada su u pitanju parlamentarne stranke na nivou RS i BiH, one sve, generalno, imaju pogrešan sistemski pristup. Istovremeno, svaka od njih u svojim redovima ima mnogo sjajnih ljudi. I svi oni bez problema mogu biti stručnjaci na vrhunskom nivou, ali je problem te sistemske prirode kako su ustrojene partije kod nas. Vi kada imate partokratiju kao jedan skriveni oblik vladanja vi možete imati pozitivne primjere unutar njih ali oni ne mogu izvan tog sistema, što je tragedija. Vi kao neko mlad, jako kvalitetan, uđete zbog nekog cilja u određenu partiju, vama će odmah večeras zazvoniti telefon i krenuće da vas pritiskaju da zaposlite ovoga ili onoga. To je proizvod partokratije. Kada uđete u politiku, ljudi imaju matricu šta se od vas od tog momenta očekuje. Zbog toga i imamo takve stranke.

Postoje li suštinske razlike između njih?

Npr. logičan slijed SNSD-a, najveće partije kod nas, po programskim usmjerenjima i pričom koju zagovaraju njihovi najviši predstavnici, bio bi da kao vid bojkota u potpunosti zanemaruju nivo BiH. I to kao program partije. Da se fokusiraju isključivo na Republiku Srpsku. To bi bila njihova potpuno legitimna, legalna politika. Ali šta se dešava? Vi imate najvećeg zagovornika nacionalne politike ovdje, Milorada Dodika, koji je bez problema prihvatio da bude član Predsjedništva, te BiH koju smatra nefunkcionalnom. To bi bilo nemoguće da je njihova politika stvarna. Sa druge strane imate SDS i PDP koji ponavljaju te iste greške u koracima. Ako se zalažete za suzbijanje korupcije, smanjenje administracije i slično, ne možete to i sami raditi, unutar nekih svojih raspodjela partijskog plijena itd. Tu je generalno problem. Nije problem to što je opozicija protiv vlasti, to se podrazumijeva, pa i u Norveškoj, kao jednoj od uređenijih država, imate opoziciju, ali jeste problem što sve rade zbog istih tih pobuda koje imaju partije na vlasti. Ne bi kod njh bio problem da žele stvarno nešto da promijene. Naćalost, često vidimo da sve rade samo da bi došli na pozicije na kojima je sada koalicija oko SNSD-a.

Šta onda imamo kao rezultat takvih politika?

Imamo to da svaki segment društva ide silaznom putanjom. Prije samo sedam ili osam godina bilo je nedopustivo u javnom diskursu, kroz medije, govoriti o nekoj stranačkoj raspodjeli rukovodećih ili bilo kojih drugih mjesta. Bilo je nezamislivo javno pričati koja je stranka koju poziciju „dobila“ i slično. One su se i tada tako dijelile ali se o tome govorilo daleko od javnosti. Danas je to potpuno otvoreno i niko se ne buni protiv toga, postalo je opšteprihvaćeno. Kao i to da nije bitna ekspertiza već stranačka pripadnost. U sistemu partokratije, ko god bio na vlasti, biće isto, samo će akteri biti drugačiji. Ako zapošljavanje i partijski interesi budu na prvom mjestu, vi ne želite da se borite protiv partokratije, koja je kod nas suštinski problem.Trenutno ne vidim među našim najvećim partijama neku koja bi izvršila suštinske promjene.

Profesor Miodrag Živanović u nedavnom intervjuu je iznio tezu da se kod nas na izborima ništa ne može promijeniti, te da je ulica ostala jedina opcija. Šta vi mislite, imaju li izbori smisla kod nas?

Ne bih se složio sa profesorom Živanovićem. Treba dati šansu izborima. Ne mislim pretjerano dobro ni o vlasti ni o opoziciji, iako smatram da ima sjajnih ljudi u svim strankama, ali svejedno smatram da treba glasati. I dati šansu drugima, novim ljudima. Da vidimo šta će oni uraditi. Ako ne urade ništa, biramo odmah naredne izbore nekoga drugog. Razumijem zašto je to profesor rekao. Slučaj Dragana Čavića, Nenada Stevandića itd, su razlozi obeshrabrivanja glasača. Zato što se izborna tematika potpuno stavlja u neki nebitan koš kada nakon izbora imate to da svako radi šta god hoće. To je problem. Ja ne krijem nikada za koga sam glasao. Glasao sam ranije za Čavića. Jer glasam za pojedince a ne partije. Glasao sam i za Jelenu Trivić i Draška Stanivukovića. Dakle, u tom momentu, potpuno racionalno, ja sam Čaviću dao svoj glas. I taj glas je danas glas koalicije protiv koje ste željeli da glasate. Ali ako se ne glasa onda je još gore. I ja vidim apsurd našeg izbornog sistema ali ću ponovo glasati. I Čavić će biti kažnjen.

Da li kod studenata vidite energiju da se angažuju i bore za društvene promjene? Kakva su njihova razmišljanja i ambicije?

Ne pripadam onima koji su previše kritički nastrojeni prema mladima i nemam tezu da oni ne mogu ništa. Ima itekako kvalitetnih mladih ljudi. Ali upravo zato što ih je malo, tih sjajnih mladih ljudi, oni nemaju dovoljno konkurencije da bi još više napredovali. Vide da znanje koje savladavaju, nebitno na kojem fakultetu, za njih ne predstavlja nikakvu prepreku. Oni imaju toliki kapacitet da im je to što se uči lagano, mogu da studiraju više fakulteta istovremeno. Zbog nedovoljne konkurencije unutar, da li fakulteta ili svoje studentske grupe, na sve počinju da gledaju kao na neku sporednu aktivnost.

Da li su prihvatili okvire ovog sistema?

Oni koji ne vide svoju budućnost ovdje, oni su prihvatili taj okvir. Oni ga vide, i u okviru njega dobro znaju šta mogu a šta ne mogu, i šta su njihove krajnje ambicije. Često shvate da te ambicije, u okvirima sistema koji ne dovode u pitanje, ne mogu ovdje ostvariti pa se automatski odlučuju da idu vani. Sa druge strane, imamo jednu grupu studenata koji idu ka tome da treba ostati ovdje i boriti se ali, čini mi se, nemaju jasan cilj. Rijetko se grupišu, ne pokušavaju da stvaraju neke svoje organizacije i slično. Mnogi su kritikovali „ReStart“, ali on je nastao po tom modelu. Većina njih su moji bivši studenti, koji su i za vrijeme studiranja bili antikomformistički nastrojeni. Oni su osnovali udruženje upravo zbog toga, da ne bude da su završili fakultet i onda se pitali „šta sada“. Agregirali su neke svoje interese kroz tu organizaciju, rade na njoj. To je taj metod kojim se nešto ovdje može promijeniti. Mi možemo znati šta ovdje valja a šta ne valja ali ako nešto konkretno ne uradimo šta smo mi onda drugačiji od ostalih. Imamo mi sjajnih mladih ljudi, koji znaju šta hoće, koji imaju ambicije. Oni nisu apatični kako mnogi vole da kažu.

Pomenuli ste „ReStart“. Kako gledate na nedavnu „plišanu revoluciju“?

Stefan Blagić, lider „ReStarta“, je to lukavo napravio jer je znao kakvu će reakciju taj čin da izazove. Ne kažem da on to nije trebao da uradi. I nama kao građanima takve situacije trebaju kao nekakav test da vidimo šta se dešava u sigurnosno-bezbjednosnom smislu. Dakle, sasvim je normalno i očekivano da je taj događaj napravljen da izazove takav efekat. Druga strana je nasjela na priču i dobili smo to što smo dobili. Da i strani mediji izvještavaju o tome, i to kao vijesti dana. A u suštini ništa se nije desilo. Imate par poredanih igračkica. I ništa više. Imate par igračaka i dva policajca koji ih čuvaju, dok se Blagić odvodi u stanicu. Iz ugla političkog PR-a i odnosa sa javnošću, ovo je bila jedna potpuna pobjeda Blagića. Njega terete da je organizovao događaj a da ga nije prijavio nadležnim organima iako on nije organizovao ništa. Šta je trebao prijaviti? Šta ako ja i dijete ponesemo par igračaka i stavimo ih na klupu? Da li je to onda nekakav događaj?

Kako gledate na reakciju policije?

Taj događaj raskrinkava svu farsu sigurnosti kako je policija spremna da zaštiti građane. Ovdje je očigledno, a mislim da je bio i Blagićev cilj, da dokaže da nismo svi jednaki i da se policija ne odnosi jednako prema svima. Čim njega ili nekoga iz njegovog tima vide automatski je to za policiju neki događaj zbog kojeg trebaju da intervenišu. Jer sam siguran da smo to uradili vi ili ja da sve ne bi imalo isti epilog kakav smo vidjeli kada je riječ o Blagiću. To što se dogodilo je besmisleno. Da li treba prijaviti tri kišobrana? Istovremeno imamo neriješene slačajeve ubistava, visoku stopu kriminala u nekim oblastima, korupciju koja cvjeta na sve strane i tako efikasnu i efektivnu reakciju na tako neke beznačajne stvari. I to samo zato što je riječ o Blagiću. Trebalo bi testirati da li bi reakcija bila ista da tako nešto uradi neko drugi. Vjerovatno ne bi. I to poenta ove priče. Očigledno je da postoje neka imena koja su non-stop pod budnim okom policije. Mnogo je demagogije, ideologija svaka je napuštena, dobro je imati te neke poligone koji nam raskrinkavaju šta se u stvari dešava i to primjerima, a ne samo pričom.

Primjeri se gomilaju.

Ljudima koji vjeruju u naše bezbjednosne organe ili institucije, smatraju da su one nepogrešive, samo konkretnim primjerima možete pokazati da li je to baš tako. Događaji kao što je onaj od 25. decembra prošle godine pokazuju besmisao stvari koje nas okružuju. „Pravda za Davida“ je pokazala da se kod nas neke stvari ne rješavaju kako bi trebalo. Patolozi koji ne žele da se potpišu uz Željka Karana isto je konkretan primjer. To što, npr. opozicija nekom slavskom pričom kaže „policija ne radi ništa“, beznačajno je, jer ja ću reći „radi dobro“ i šta smo dobili? Ali kada se nagomilaju konkretni primjeri, kada imamo neku kritičnu masu tih događaja, normalno da onda ljudi ovdje počinju da uviđaju da sve i nije baš tako sjajno. I ljudi koji su apatični krenuće uviđati. Naravno, ne treba govoriti da policajci ne rade dobro, jer to generalizuje stvari. Treba govoriti o sistemu. Ne o policajcu koji stoji kraj igračaka. Treba pitati kako kod nepropisno parkiranih auta kod „Agapea“, o kojima se piše mjesecima, nema nikoga da ih prekršajno kazni. Kako tada nema te efikasne reakcije? Ljudi koji su apsolutno vjerovali u policiju, nakon ubistva Davida Dragičevića i svega što je usljedilo, uz ove manje, ali kontinuirane događaje, poljuljalo im je povjerenje.

Mediji često prenose vaše izjave, u kojima argumentovano kritikujete, između ostalih, i vlast. To je danas, kada je riječ o akademskoj zajednici, rijetkost. Zašto vaše kolege pretežno ćute na brojne društvene devijacije?

Moram reći da nikada nisam imao nikakvih problema zbog iznošenja bilo kojeg kritičkog stava o bilo kome. Sa druge strane, mnogi iz te akademske zajednice nisu dovoljno upućeni, bez obzira čime se bavili, da li su profesori, asistenti, eksperti, saradnici, nije važno. Sakriju se iza nekakve titule, ništa ih nemojte pitati, ako ih pitate dobićete odgovor „danas je dan, večeras je noć“, opšta mjesta.

Zašto, boje se jer misle da će imati nekakve negativne posljedice ili?

Ne, ne mislim da se plaše nekih posljedica, nego tako sakrivaju svoje neznanje. Jer ako imate publicitet da kažete nešto što je bitno, naravno da bi ste osjećali potrebu da to kažete, ako stvarno znate nešto o nečemu. Logička je greška u posmatranju „akademska zajednica šuti jer se boji“. Ima onih možda što su stranački uvezani pa taktiziraju i neće da kritikuju neke negativne pojave u društvu… Ali mnogo je i onih koji tako sakrivaju svoje nezanje. Sakrivaju ga tako što šute.

Kako gledate na domaću medijsku scenu?

Očigledan je kontinuirani pad i ogromna degradacija javnih servisa, sva tri, koja postoje u BiH. A oni bi trebali biti okosnica medijskog razvoja, javni servisi upravo zato i postoje, da bi bili vodilje u profesionalnosti i praksi koju obavljaju. Jer drugi mediji nemaju tako striktne zakone kojih bi ovi mediji morali da se pridržavaju. Ali mi vidimo da se to ne poštuje. A i zakoni su preširoko postavljeni. Propast za naš medijski sistem svakako je i promjena vlasništva ATV-a, jer je pomenuta televizija zaista do te promjene bila ono što joj ime govori. Promjena je publiku stavila pred svršen čin da mi u tom domenu elektronskih medija više nemamo koliko-toliko nepristrasnu televiziju jer i to što BN radi nije dobro. Treba kritikovati vlast, ali oni to rade previše jednostrano.

Šta je sa drugim platformama?

Na Fejsbuku, na primjer, problem predstavlja to što najbolja priča u novinarskom smislu i najgora spinovana informacija izgledaju isto, čak ova druga često izgleda bolje, jer se ulažu sredstva da ona izgleda vjerodostojnije, iako to nije. Dalje, osnovna medijska pismenost izvan svog okvira ostavlja ogroman dio izvora informisanja, naročito mladih, kao npr. razne „jutjubere“. Fokusirani ste na medije u klasičnom smislu a vaše dijete sjedne naveče i gleda Baku Praseta. I šta onda? A dio koji zanemarujemo sada bi trebao da bude primaran. Tim područjem se kod nas rijetko ko sistematično bavi.

Ognjen Tešić