Prijetnje i pritisci koje dolaze iz vrha vlasti Republike Srpske, a naročito one koje “obećavaju” progon i zapljenu imovine zaposlenima srpske nacionalnosti ako ne napuste posao u institucijama Bosne i Hercegovine i pređu u one u Republici Srpskoj, predstavljaju klasični primjer ugrožavanja elementarnih ljudskih prava na rad i slobodu rada, izbor zanimanja i zaposlenja.
Brojni radnici našli su se ni krivi ni dužni u vrlo nepovoljnoj situaciji nakon što je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, nezadovoljan presudom Suda BiH, zatražio da hiljade radnika u takozvanim “zajedničkim institucijama” daju otkaze i pređu u entitetske, i to pod prijetnjom progona i oduzimanja imovine.
Nekoliko radnika sa kojima smo razgovarali o situaciji koja je nastala govore da se na mnoge od njih vrši pritisak da se solidarišu i napuste posao, te da će samo tako pokazati da su patriote. Kažu da su uplašeni za posao i egzistenciju, da mnogi među njima otplaćuju stanove, automobile, školuju djecu i izdržavaju članove porodica, a da su sada svedeni na nacionalni identitet i to zbog presude jednom čovjeku koji se poistovjetio sa državom.
“Od kada je krenula ova politička kriza, za nas koji radimo u takozvanim zajedničkim institucijama, situacija se značajno promijenila. Neprestano smo pod pritiskom i živimo u neizvjesnosti. Šta slijedi? Hoće li nas natjerati da damo otkaz, da pređemo u institucije RS? Hoće li tamo biti mjesta za nas? Hoće li nam plijeniti imovinu ako odbijemo? Iako znam da od toga nema ništa, ideja o tome nas podsjeća na rat i devedesete. Svi smo nervozni zbog toga”, kaže on.
Iako je svjestan da su sve prijetnje koje se čuju, od kako je počela kriza sa Dodikovom presudom i njegovi diskutabilni ispadi na konferencijama, uglavnom samo prazne priče, kaže da i on i njegove kolege od tada rade u grču i neizvjesnosti šta će se desiti i kako će se raspetljati ova kriza. Govori da u institucijama rade hiljade ljudi srpske nacionalnosti koji ma su ugrožena njihova prava na slobodan rad i zapošljavanje.
“Osim toga, postalo je veoma neprijatno u kancelariji sa ostalim kolegama. Radimo godinama zajedno i sada smo mi kao Srbi na udaru naših lidera da napustimo posao. Neprijatno nam je i mučno na poslu, prosto nas je sramota tih ispada kojima svjedočimo svaki dan. Te prijetnje su skandalozne i mi se nismo tome odazvali”, kaže on.
Inače, Dodik je 1. marta na pres konferenciji poručio Srbima zaposlenim u institucijama BiH da daju otkaz ili će biti proglašeni za “trajne izdajnike” čija će imena biti obješena na pločama, objavljivana u medijima i gdje god budu mogli.
To bi značilo otkaz za najmanje 4.000 Srba zaposlenih u institucijama među kojima je 1.200 u Minstarstvu odbrane, 1.330 u Graničnoj policiji, SIPA-i i Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BiH, preko 1.000 u Upravi za indirektno oporezivanje i tako dalje.
Ipak, većina se nije odazvala i do sada su zabilježena samo dva ili tri prelaska koja su već okarakterisana kao politička. To i dalje ne znači da radnici nisu ugroženi i njihov opstanak na radnom mjestu neprestano je na udaru kako se kriza produbljava.
Direktor banjalučkog Centra za ljudska prava Dejan Lučka kaže da ovakvi pritisci mogu zadirati u pravo na jednakost pred zakonom i zaštitu od diskriminacije, jer stvaraju atmosferu odvajanja i političke podobnosti kao uslova za rad. Kaže da u ovo ulazi i kršenje prava na imovinu u kontekstu najavljenog oduzimanja privatne imovine ljudima iz Republike Srpske koji su zaposleni u državnim institucijama.
“Bojim se da osjećaj neprijatnosti, izolacije ili straha zbog političkog ili institucionalnog pritiska ozbiljno utiče na psihološko zdravlje zaposlenih, njihovo pravo na rad, ali i njihovu slobodu generalno i pravo da rade bez prisile ili stigmatizacije. Ovo može da ukaže i na to da pritisci ne dolaze samo odozgo, već se reflektuju i kroz svakodnevnu dinamiku među zaposlenima”, kaže Lučka.
Na pitanje da li je uopšte moguće nekoga u ovom trenutku natjerati na tako nešto, pa čak i ići u oduzimanje imovine, Lučka kaže da pravno ne bi trebalo biti moguće nekoga prisiliti na promjenu zaposlenja ili mu oduzimati imovinu jer je to ozbiljno kršenje Ustava BiH, Ustava Republike Srpske, zakona kao i međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava.
“Oduzimanje imovine bez sudske odluke i pravnog osnova u današnjem pravnom sistemu bilo bi očigledno protivzakonito, a donošenje eventualnog zakona kojim bi se to regulisalo ubuduće takvo postupanje sigurno ne bi bilo u skladu sa ustavima i međunarodnim standardima. Mislim da u praksi takve najave više služe kao sredstvo zastrašivanja i pritiska, nego kao stvarno primjenjive mjere. Ipak, sama činjenica da se takve prijetnje javno iznose stvara atmosferu velike nesigurnosti”, kaže Lučka.
Politička analitičarka Tanja Topić kaže da je reakcija građana na Dodikove prijetnje prvi put došla prilikom kampanje “Granica postoji” iz 2023. godine, kada je potvrđena optužnica protiv njega i kada su pristalice njegove partije danima vozili autobusima na entitetske linije na mirna okupljanja. Tada su oni rekli: “Stop”. Politika je tada ugrozila egzistenciju ljudi dirajući u njihova radna mjesta.
“Ne smijemo zaboraviti da mnogo ljudi iz Istočnog Sarajeva radi u Sarajevu, ne samo u institucijama, nego i u privatnim firmama. Isto tako iz Bileće rade u Mostaru. Hiljade građana pružaju profesionalne usluge u raznim oblastima i zahvaljujući svojim znanjima u radnom odnosu, zarađuju plate i obezbjeđuju egzistenciju i sebi i svojoj porodici. Takođe, dugo godina mi živimo u društvu u kojem se radno mjesto obzbjeđuje preko političke partije, a građani se stavljaju u poziciju određenog ucjenjivačkog odnosa. Ako glasaju za političku partiju, to im je jedina garancija da će dobiti posao”, kaže Topić.
Objašnjava da je svima nama to postalo prihvatljivo i normalno, te da se niko tome ne protivi. Sada se situacija promijenila, dolazi do osvješćivanja da partija nije ta koja im obezbjeđuje opstanak na radnom mjestu, nego stručna znanja i kvalifikacije. Kaže da ne računa takozvane “stranačke uhljebe”, koji su kategorija za sebe, ali napominje da ni oni nisu napustili poslove i “pretrčali” u institucije RS.
“Čak su neki visokopozicionirani u strankama ostali na poslovima u zajedničkim institucijama. Postoji jedan veoma selektivan odnos, bira se ko ostaje i gdje, te ko mora da dokažu patriotizam, a oni određuju mjeru patriotizma. Ljudi koji rade u institucijama BiH su kao između čekića i nakovnja. Sa jedne strane su pod političkim pritiskom, a sa druge strane poslodavac i kolege nemaju povjerenja u njihovu moralnost”, kaže Topić.
Izlaz i ove situacije za ove radnike, smatra Topić je da budu iznad toga i da sačuvaju svoj profesionalni integritet, da ne osjećaju bilo kakvu vrstu duga prema političkim partijama i nalogodavcima. Ako su u nedoumici ili osjećaju bilo kakvu vrstu duga i obaveze prema nalogodavcu, onda imaju ozbiljan problem, zbog čega nije isključeno i da krenu linijom manjeg otpora i popuste pod pritiskom.
