Osobe koje nemaju ličnu kartu u Bosni i Hercegovini, a takvih je, vjerovali ili ne, preko 273.000, uglavnom su marginalizovane i obespravljene grupe građana koje ne mogu da ostavare elementarna ljudska prava poput zdravstvene zaštite i otvaranja računa u banci, a zbog situacije u kojoj se nalaze mogli bi da plate i kazne od 30 do 300 maraka.
Punoljetna osoba koja ima ličnu kartu, u mogućnosti je da ostvari sva ustavna zagarantovana prava, a ona koja je nema, ne može ni da se zaposli, da potpiše ugovor, da ostvari pravo na socijalnu zaštitu, niti da ostvari svoje glasačko pravo na izborima. Takva osoba ne može da polaže vozački ispit, da se upiše na fakultet, a u nekim slučajevima ni srednju školu, da dobije pasoš i pređe granicu – zato što nema načina da potvrdi svoj identitet.
Prema zvaničnim informacijama koje su nam potvrđene u Agenciji za identifikaciona dokumenta, evidenciju i razmjenu podataka Bosne i Hercegovine (IDDEEA BiH) broj građana kojima je istekla lična karta, a nisu podnijeli zahtjev za novu trenutno iznosi 273.244.
“Mi možemo dati samo podatak o broju građana kojima je istekla lična karata a nemamo tačne podatke o razlozima neproduženja istih. Možemo samo napomenuti da je zakonski rok za podnošenje zahtjeva za zamjenu lične karte 15 dana prije isteka postojeće kao i da je za kršenje te zakonske obaveze propisana novčana kazna od 30 KM do 300 KM. Takođe, rok za podnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte je 60 dana nakon navršenih 18 godina ili 60 dana nakon što se osoba stalno nastani u BiH ako je navršila 18 godina”, rekli su u IDDEEA BiH.
Kada govorimo o razlozima zbog kojih građani nemaju ličnu kartu, mora se imati u vidu da se jedan dio njih odselio u inostrantvo, stekao pravo na državljanstvo i dokumente u drugim zemljama, zbog čega više nemaju potrebu za ovima u BiH. Međutim drugi aspket obuhvata socijalno ugrožene kategorije stanovništva, koje zbog činjenice da nemaju sopstvenu nekretninu ne mogu da prijave prebivalište, pa tako ni podnijeti zahtjev za ličnu kartu, kako to zahtijeva Zakon o prebivalištu.
Bakir Mrkonja, pravnik u Udruženju “Vaša prava BiH” sa sjedištem u Sarajevu kaže da je u BiH pravni osnov za podnošenje zahtjeva za ličnu kartu, činjenica da ste vlasnik stana ili zakupac sa dozvolom vlasnika nekretnine da se prijavite na njegovu adresu.
“Problem imaju i osobe koje žive u takozvanim radničkim barakama ili napuštenim kućama koje su bile u vlasništvu nekadašnjih i propalih privednih društava. Ima ih gotovo u svakom gradu. S obzirom na to da tu nisu riješeni imovinsko pravni odnosi, zato nema nikoga da im da saglasnost za prijavu prebivališta, a to je jedan od razloga zbog kojeg građani ne mogu da se prijave na tu adresu i da dođu do ličnih dokumenata”, objašnjava Mrkonja.
Zakon o prebivalištu daje mogućnost centrima za socijalni rad da daju licu u stanju socijalne potrebe da na njihovoj adresi prijavi prebivalište, objašnjava Mrkonja, ali to nije obavezno. Radi se o diskrecionom pravu da se odredi kome će se ta mogućnost pružiti.
“Jasno je da se sa najvećim problemima suočavaju socijalno ugrožene osobe koje nemaju vlastitu nekretninu na koju mogu da prijave prebivalište. Možete da radite na crno, ali samo dok vam ne zatreba ljekar. Sve je uslovljeno ličnom kartom”, kaže Mrkonja.
Kaže da im se gotovo svakodnevno javljaju osobe koje se bore sa problemima sa identifikacionim dokumentima.
“Mi smo inače organizacija koja pruža pomoć socijalno ugroženim kategorijama stanovništvima, Romima i ostalima kojima je potrebna besplatna pravna pomoć. Prvenstveno im je potrebna pomoć da dobiju dokumente. Postoje ljudi koji čak nisu nikada upisani ni u matičnu knjigu rođenih. Oni su u još težoj situaciji. Kao da ne postoje”, kaže Mrkonja.
Upisom u matične knjige osoba počinje pravno gledano da postoji, dobija neki pravni identitet. Bez toga ljudi žive na margini društva, žive među nama, ali za državu oni ne postoje.
Inače, matični broj je samo jedna faza da bi državljanin BiHdobio dobio dokumenta. Svaka osoba mora se upisati u matičnu knjigu rođenih, nakon čega dobija državljanstvo, bilo po porijeklu ili nekom drugom osnovu. Nakon toga dobija se matični broj i potom se vrši prijava prebivališta uz istvovremeno podnošenje zahtjeva za ličnu kartu. Osobe koje nisu državljani BiH i nemaju neki status, na primjer izbjeglički ili stalni boravak, oni ne mogu dobiti matični broj iako su rođeni ovdje. Imaju ga od svoje države.
“Dešava se da je dijete rođeno u inostranstvu, a da bi se ovdje upisalo, mora imati zakonom propisane dokumente, poput međunarodnog izvoda iz mateične knjige rođenih i druge dokaze. Drugi slučaj je da se neko rodi van zdravstvene ustanove. To je ranije bilo češće, ali dešava se i danas. U nekim dijelovima BiH žene jednostavno nemaju pristup zdravstvenoj zaštiti. Na primjer, žena treba da se porodi, ali nema zdravstveno osiguranje i neće da je prime u bolnicu. One zato često odlaze u porodilište sa knjižicom osobe koja ima osiguranje, poput sestre ili prijateljice, da bi izbjegle plaćanje”, kaže Mrkonja i dodaje da su za brojne građane propisi često složeni i da nisu uvijek upoznati kako treba da postupaju. U ovakvim situacijama, sve se dodatno usložnjava i tek onda nastupaju problemi za majku bez lične karte kao i za tek rođenu bebu.
