TREBINjE – Romi danas obilježavaju svoju slavu, Đurđevdan. U trebinjskom naselju Todorići u nekoliko kućica i jednoj baraci žive pripadnici ove manjine. Skromno i veselo, u krugu najbližih, danas su tradicionalno obilježili svoj praznik.
Borba za preživljavanje, ako nije u potpunosti ugasila, onda je uveliko izmijenila tradiciju.
Nekada je bilo više ukućana pa je praznik dočekivan sa više radosti. Pjevalo, se, igralo, na ražnju se okretalo jagnje, porodica je bila brojna i svi su bili na jednom mjestu.
Danas, sa sjetom priča domaćica Devlija Hadžović, sve je mnogo drugačije. Zbog brojnih problema koje nosi na svojim plećima, nema, kaže, srca da se veseli.
Ipak, raširenih ruku dočekala je i prve goste. Očas posla u domu Hadžovića skupila se odabrana družina.
Nebojša Gurović sa prijateljem danas je došao kod Devlije. Tako skoro svake godine. Drago mu je, kaže, što trebinjski Romi praznuju Đurđevdan i u skladu sa svojim mogućnostima njeguju tradiciju.
Devlija se potrudila i spremila trpezu, svečaniju nego obično.
“Može, koliko može”, kaže Devlija koja u maloj kući živi sa sinom Blekom.
Kako i običaj nalaže, zapalila je svijeću i nazdravila gostima. Ove godine slavlje je začinila pjesma, koja druga do – Đurđevdan je, a ja nisam s onom koju volim. Zatim, ono dugo “eeeeee”.
Na slavu se ne zove, pa Devlija kaže, ko dođe dobro je došao.
“Nema ljudi koji bi se sada veselili sa nama. Slabo je to sve. Pa, i mi smo narod kao i svi ostali. Nismo otrovni, iako smo Romi, Cigani, ma svi smo jednaki. Ne gledam ja na to. Trebamo biti malo kulturniji. Mi smo svi jedne krvi, ali ne može sve jedna majka da rodi. Ranije je sve bilo ljepše i ljepše. Ma danas ti nemaš svoju familiju blizu sebe, braću, sestre, da se vesele, da idemo jedni kod drugih. Ništa”, priča nam Devlija.
U skladu sa mogućnostima Hadžovići su ispoštovali običaj, čuvan odavnina. Doduše, skromnije nego prije, ali je od srca.
„Prvo kadimo kuću, palimo svijeću. To smo već obavili. Pravimo ručak, pa ručamo. Dođu nam gosti iz Crne Gore, ove komšije odavde ne dolaze, ne znam zašto, mi ne zovemo nikoga. Ja sam spremila sarmu, ima sira, pršuta, vina, viskija, soka. Pravila sam pogaču i tako”, objašnjava Devlija.
Sve je trebalo i platiti, a pomoć za Rome je skromna, ili skoro nikava.
“Ja sam odnijela juče sto maraka. Skupio mi je ovaj mali od bakra što skuplja. Eto, otišla da kupim neke osnovne stvari, sto maraka ode. Kilo mesa, slanine, čajnu, sira, hljeba, cigara, da ti pravo kažem, onda 20 deka kafe. Ne mogu od sramote bez toga. Sad nemam ništa da platim, ni struju ni vodu”, priča Devlija.
Ima odgovor i na to – kako će se živjeti narednih dana.
“Pa bože zdravlja, nova nafaka, biće nešto. Šta da ti pričam. Srce me boli što nemamo ni pomoći niti ništa. Iz Socijalnog sam dobila jaja za Vaskrs”, kaže Devlija.
Dom Hadžovića danas je otvoren za goste koji žele da s njima podijele radost Đurđevdana.
Već sutra, stara je priča. Skupljaće otpad, jer drugog posla nema. Tek jedan Rom je zaposlen u Trebinju.
Uprkos svemu, Devlija je sigurna u jedno – sreća je kada je porodica živa i zdrava.
Nikolija Bjelica