Nedaleko od trebinjskih Zubaca, između dvaju državnih granica, u selu Poštirovnik, u staroj kućici na osami, potpuno sam živi 78-godišnji Drago Vico. Najbliže komšije od njega su udaljene kilometar, ali ga ipak obilaze. Osim njih, obiđu ga i lovci, ali i vukovi i medvjedi. Život ovdje posebno je težak zimi, a uvijek je najteže, kaže Drago, onom ko je sam.
Do Dragove kuće dovezli smo se makadamskim putem koji je prije više od 35 godina svojim rukama napravio njegov rođeni brat. Nekada je ovo bila samo konjska staza, a ni danas teren nije baš pristupačan za automobile. Kao pravi domaćin, Drago nas dočekuje pred kućom. Vedar, nasmijan i srdačan.
Mnogo manje gostoljubiv bio je njegov šarplaninac koji je iz tora sa ovcama ljutito lajao na nas.
Ovaj vjerni čuvarkuća nije baš blagonaklon prema neznancima, jer takvi ovuda ne prolaze tako često. Kao, uostalom, ni znanci. Najbliže kuće udaljene su oko kilometar, a Drago kaže da mnogo voli da se sastaje sa komšijama.
– Nisam nikad imao svađe ni s kim živim. Volim da se sastajem s komšijama. Odem i ja kod njih. Odem tamo kod Vučurevića, odem tu i u Sitnicu, ođe, kod nekije Lalića, pa tu kod Spaića, pa dođu i oni, i tako. Naljegu i lovci, kad idu u lov, svrnu – objašnjava nam Drago.
Pred malenom kućom, koju je prije više od 200 godina napravio Dragov prađed, sve je toplo i skladno. Tu je odrena od vinove loze, dvije stolice i stočić pod suncobranom, ogledalo i uredno posložen pribor za brijanje, cvijeće, voćke… Pod lastavicom, iznad prozora, suši se luk.
Malo se pognemo pri ulasku u kuću, što zbog malenih ulaznih vrata, što iz poštovanja prema ovoj građevini koja je uspjela da ostane uspravna dva vijeka. Drago nam otkriva da je za sve to vrijeme na njoj promijenjen jedino krov. Unutra nas je dočekalo pucketanje vatre i toplina seoskog doma.
Ljeta su ovdje lijepa, kaže Drago, jer nema velikih vrućina, ali kad zima stegne, nije joj se lako oteti.
Zimi kad zametne snijeg metar, nikako je ovdje. Moreš osvanuti mrtav, niko te ne vidi, bio ne bio. Bio je neke godine metar snijeg, nisi mogao izaći do puta nikako, da boga daš. Stajao je snijeg 15 dana, kasno su došli da grću. Ne moreš nikud. Srećom, imao sam lijekove za pritisak visoki, donosio mi Vojin na Sitnicu. Nisam nigdje mogao, jedino do štale malo – priča Drago za „Moju Hercegovinu“.
U grad silazi triput mjesečno, uglavnom po namirnice, ali ima i svoje proizvode.
Komšija dođe autom po mene, pa idemo skupa u grad. Imam malo ovaca, koze i kravu. Pravim pomalo sira. Sadim malo kupusa, malo krtole, svega po malo, i to je to. Ima dosta posla oko toga. Vjeruj ti meni da ne bi dvojica stigla – priča Drago za „Moju Hercegovinu“.
Baš zbog toga je, kaže, zauvjek i ostao na selu. Nije htio da napusti sve oko čega je godinama vrijedno radio. Penziju, stoga, nema. Prima samo socijalnu pomoć. Zdravlje ga, srećom, dobro služi i veoma je vitalan.
“Teško onom ko je sam”
Osim ljudi, kod Draga povremeno svraćaju i neobični gosti – vukovi i medvjedi.
– Lanjsku godinu, vjerovala ili ne, u 9 sati noći došao je tu. Presvrnuo kučak, čujem viku, noć, 9 sati, čujem ja. Upalio ja svjetlo vanka kad čujem ker ide, odovuda laje, ne smije dalje, a on odonuda i uperio vako, baca kamenje. A ja viči, lupaj u jednu lamu, i ode tamo. Sve je bac'o kamenje za ovijem kerom. Ogromni je bio, o-gro-mni! Eto ti! Neki je bio prevrn'o i čele Radu gore – prisjeća se Drago.
I vukovi, kaže, dolaze.
– Boga mi, tuda su zaklali dosta brava. U mene nije. Brani ovi ker ovo nešto malo tuda. I divljih veprova ima, dolaze tu – priča Drago.
Zbog toga mu, ističe, nije baš svejedno od kako je ostao da živi sam u ovoj kući na osami.
Nevjesta je živjela sa mnom. Evo, u oktobru će dvije godine da je umrla. Teže mi je, boga mi, da spremim da jedem nego sve ostalo da uradim. Jadno mi je bilo jedno godinu dana, a sad sam jopet navik'o, pa me nije, đavodnjo, strah. Nema više šta, đuturum sam, pa gotovo je, veliš, svakako – dodaje u šali.
Pada mrak i već moramo da krenemo nazad u Trebinje. Drago nas ispraća do auta, brinući se da ponovo bezbjedno prođemo pored njegovog vjernog čuvarkuće. Rastanak jednako srdačan kao i dobrodošlica. Vraćamo se kući. Gledam u zalazak sunca koji se kao krv crveni na horizontu, a u glavi odzvanjaju Dragove riječi: Teško onom ko je sam…
Moze li neko iz Crvenog Krsta ili tako neke organizacije da obidje ovog covjeka, da mu odnesu nesto i posjete ga. Znam ljude sa Romanijskih sela koji isto tako nisu imali nikog pa su im obezbjedili da zimu provedu u Kasindolskoj bolnici,donosili su im pakete pomoci,obilazili su ih. Pa nije valjda da smo mi najgori.
Netrebaju Dragu paketi Crvenog Krsta,nefali njemu nista osim drustva.Nije on u planini sto mora vec sto nece da napusti djedovinu. Voli on svoju planinu,stado i svog sarplaninca,samo da su komsije blize.Pozdrav za Draga GORSKOG VUKA od Granicara koji su rado vidjeni gosti u ovoj kuci.
Da je narkoman moglo bi sve i besplatni lijekovi i doktori i smjestaj i popovi jer narko kartel ipak brine o svojima a ovako kad si posten Srbin ne moze nista. Toliko starih i bolesnih i niko da im pomogne a sve neke bolnice otvaraju i zaposljavaju,sve neke institucije i donacije,sve neki politicari koji brbljaju naokolo dok zive ljude sahranjuju. Stvarno,ima li iko ko vodi racuna o starim i bolesnim ili treba da ih vukovi iskidaju i umru bolesni od zime i gladi.
Mozete i da objavite ovaj tekst veoma je zanimljiv posebno za nas hercegovce – U Nemačkoj umrla Aleksandra fon Kroj, poslednja grofica iz čuvene po junacima, hercegovačke porodice. Sudbina hercegovačkog roda – slika seoba i deoba Srba od raspada Dušanovog carstva do danas
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:571324-Miloradovici-davali-plemice-svim-carstvima
Drago LJUDINO pozdrav od Granicne jedinice.