Srbi i nesposobnost političkog života

Srbi, pogotovo oni iz Republike Srpske, stvorili su svijet bez ljubavi, bez igre. Oni doslovno mrze slobodu i ljubav.

Iako novo doba, koje se lakomisleno samoprozvalo slobodoumnim, među svoje zasluge ubraja razbijanje starog mita o „karakteru naroda“, činjenice (ukoliko znamo svijesno upravljati njima) govore nam da ono ni tu, kao i u mnogo čemu drugom, nije potpuno u pravu. Ne moramo predaleko posezati za primjerima; dovoljno je da svrnemo pogled u sopstveno dvorište.

Hegel i Marks nisu bez razloga imali superioristički stav prema južnoslovenskim narodima. U njima su vidjeli moćne ostatke azijatske plemenske svijesti odjevene u malograđanski poluevropski provincijalizam. U plemenskom, ako pogledamo izbliza, najbitniju komponentu čini mit. I tu, kao i u svemu, postoji dobro ili loše. Mit je dvosjekli mač. Mit može biti pozitivno (samo)određen kao jedinstvena i cjelovita slika svijeta iz koje spontano izvire njoj skladna stvaralačka dijalektika koja svaki prazan prostor naseljava i čini plodnim. S druge strane, mit – ukoliko je hiperprodukovan, to jest, na izvjestan način zapostavljen – može postati regresija u primitivno i kao takav oružje u službi ideološke mobilizacije masa. Upravo ovo zastranjenje mita ima, unazad više vijekova, ulogu kreiranja „karaktera“ srpskog naroda.

Glavni simptom ovakve mitizacije stvarnosti je gotovo potpuna politička nesposobnost Srba kod kojih, očekivano ili neočekivano, nacionalizam jeste elitizam. Od šestojanuarske diktature do morbidne strahovlade SNSD-a čiji smo danas svjedoci – politički život Srba, (ne samo) psihološki gojazan od nakota mitomanskih retorika, sastojao se i sastoji samo od pojmova na „cija“: policija, korupcija, liferacija, ekspolatacija, špekulacija, likvidcija i sl. I sam Arčibald Rajs u „Čujte Srbi“ piše o strančenju – u onom plemenskom „ti meni-ja tebi“ maniru – kojim su srpske starješine bile zabavljene u trenutku kad su kamioni leševa njihovih vojnika skapavali u Albaniji.

I danas se može često čuti kakav nadobudni rodoljub – direktor neke srednje škole, ili neki političar – kako zaneseno govori o hrabrosti jednog malog naroda koji se tokom dvadesetog vijeka suprotstavio (tada) najmoćnijim svjetskim imperijama: prvo Austrougarskoj, zatim Hitleru, zatim Sovjetima, zatim zemljama članicama NATO pakta. Ipak, ono što razumnom čovjeku bode oči je da je to junaštvo odnijelo milione života. Moglo bi se reći da je Kosovo – kao krajnji oblik zastranjenja mita i njegove ideološke zloupotrebe – zaklalo više Srba od bilo kojeg Beča ili Vašingtona. Dakle, specifično „srpski“ karakter mogao bi se opisati kao morbidna mitomanska fuzija elitizma i suicidalnosti. On je toliko pod vlašću mitskih regresija da prosječan srpski čovjek – iako spolja prilagođen duhu vremena – cijelu stvarnost oko sebe (od medija i politike sve do svoje svakodnevnice) posmatra, svijesno ili ne, kao još-neprobuđenu potenciju zbira raznih mitskih i plemenskih dimenzija poput „osvete“, „izdajstva“, „danka u krvi“, „junaštva“ i sl. U najnovije vrijeme primjer vertikalnog izbijanja plemensko-mitskog primitivizma bilo je ubistvo Davida Dragičevića, koje je kod većine stanovnika Republike Srpske, umjesto želje da se ubistvo rješi, izazvalo retoriku „obojene revolucije“ i „rušenja Republike Srpske“. Svakodnevnih primjera takođe ima, od srpskog obrazovnog sistema (ako se to tako može nazvati bez grižnje savjesti) do rijalitija i turbofolka. I sam Milorad Dodik, pod krinkom uglednog političara, čuva svoju plemensku ulogu posjetioca Kočićevog zbora i obožavaoca singlova Mitra Mirića.

Cijela stvarnost Republike Srpske oivičena je podzemnim plemensko-mitskim avetima koje svakodnevno potresaju brižljivo čuvanu površinu građanskog. Oni, da bi se očuvali i zadovoljili, kao u svakom plemenskom uređenju svijesti, traže svoj krajnji oblik – prinošenje žrtve. I kroz mirijade malih, svakodnevnih žrtava koje pompezno-palanačkom oltaru SNSD-a prinose mali građani propalih života – probije se ponekad jedna veća, utoliko tragičnija žrtva. Juče je to bio David Dragičević, ali pošto se javnost smirila i počela zaboravljati, sutra bi to vrlo lako mogle biti hiljade mladih, regrutisanih ljudi.

Kako, nakon svega toga, vjerovati da nema „karaktera naroda“? Nacionalizam je elitizam. Elitisti su na Balkanu, međutim, upravo „ljudi iz naroda“, ljudi plemensko-feudalnog pogleda na svijet. Zamišljati uzrok vječite istorijske despotije „onih koji nikad ne uđoše, a koji šćadijahu da uđu, ne dopustiše im“ lociran u neku imaginarnu elitu, znači satanizacija pojedinca. Bar se u slučaju srpskog karaktera ispostavlja tako. Srbi, pogotovo oni iz Republike Srpske, stvorili su svijet bez ljubavi, bez igre. Oni doslovno mrze slobodu i ljubav. Na to ih je natjerao njihov mit, ali on više nije nešto odvojivo od njih, nego neodvojiva komponenta njihovog specifičnog karaktera.

Danilo Topić

Tagovi:
Autor