Početna  /  Sprema li se krah neoliberalizma?
Teme i komentari

Sprema li se krah neoliberalizma?

Pitanje koje se danas u naučnim krugovima možda i najčešće postavlja, pogotovo s obzirom na pandemiju virusa COVID-19, je to da li je u ovakvim krizama potrebno imati jak i snažan državni program zdravstvene zaštite ili je potreban jak privatni sektor koji ima mogućnost da se nosi sa tim. U naučnim krugovima sve češće se postavljaju pitanja o(p)stanka neoliberalizma kao dominantne ideološko-političke postavke još od Tačerove i Regana, a kako naši sagovornici tvrde, struje koje se suprotstavljaju neoliberalnoj doktrini sve više jačaju, pogotovo u doba velikih ekonomskih kriza kakvu upravo preživljavamo.

Docent doktor Tajana Serdar Raković sa Ekonomskog fakulteta u Banjaluci u izjavi za Moju Hercegovinu ističe da neoliberalna politika i neoliberalni kapitalizam pokazuju svoje nedostatke već neko vrijeme, naročito poslije pojave velike finansijske krize 2007. godine i kako tvrdi, čak su i izraziti zagovornici neoliberalizma donekle utihnuli, odnosno u svijetu nauke se sve više čuju drugačija mišljenja i kritike neoliberalnog koncepta.

“Nakon globalne epidemije korona virusa, sasvim je izvjesno da će državni intervencionizam jačati, jer se od država očekuje da prve reaguju u ovakvim situacijama, te povlače poteze i donose odluke u cilju prevladavanja krize. Međutim, ne smatram da će neoliberalizam potpuno ustupiti mjesto državnom intervencionizmu, zbog velikih interesa mnogih interesnih grupacija, lobija i industrija”, rekla je Serdar Raković.

Ona kaže da na sceni imamo tzv. “prikriveni liberalizam”, jer su mnoge državne odluke i potezi u kapitalističkim ekonomijama pod direktnim uticajem privatnog sektora i njihovih lobija.

“Velika je isprepletenost između privatnog i državnog sektora. Najbolji primjer za ovo su američke Federalne rezerve, odnosno Centralna banka SAD-a i najjača finansijska institucija na svijetu koja je u privatnom vlasništvu. Dakle, privatna korporacija je centralna monetarna vlast u SAD, upravlja monetarnom politikom, reguliše i kontroliše bankarski sektor, uspostavlja finansijsku stabilnost i platni sistem cijele zemlje”, objašnjava Serdar Raković.

Sličnog stava je i vanredni profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci Aleksandar Savanović. On pojašnjava da je priča o krahu neoliberalne politike standardna retorika u periodu kriza i neposredno nakon krize. On podsjeća i na velike narative o “povratku države” nakon ekonomske krize iz 2008.

“Međutim, vrlo brzo se odustalo od takvih politika. Razlozi su višestruki. Prije svega, pokazalo se da su države koje su primijenile manje intervencionističkih mjera brže prebrodile krizu. SAD na primjer, iako su u prvim momentima krize pribjegle opsežnom spasavanju posrnulih industrija, brzo su se preorijentisale na više liberalne metode i značajno brže i efikasnije su izašle iz te krize od npr. EU koja je sve planirala. Međutim, drugi razlog je još važniji: radi se o iskustvu XX vijeka, koje je tako očigledno pokazalo dominantu efikasnost (neo)liberalnog sistema u odnosu na sve poznate alternative. Naprosto, mi imamo krajnje očiglednu istinu da neoliberalni sistem proizvodi najviši stepen blagostanja i progresa, naročito u dugoročnom kriterijumu. Ne samo u odnosu na istorijski diskreditovane alternative poput komunizma i fašizma, već i u odnosu na kejnzijanske metode”, objašnjava Savanović i predviđa da će velika većina zapadnih država, ali i ostatka svijeta, ostati na na tzv. neoliberalnom kursu.

Savanović ističe i da su dvije stvari su specifične u ovoj krizi, u odnosu na ostale, koje mogu donekle uticati na ovo predviđanje.

“Jedna je navodno izuzetno efikasno ‘hendlovanje’ epidemije u Kini, koja mnogima služi kao argument za efikasnost tog sistema. Ipak, kada se stvari slegnu, mislim da će doći do izražaja neke druge anomalije kineskog sistema, koje su nezamislive u liberalnim društvima. Jedna od takvih je netransparentan rad kineske vlade. To je zaista skandal svjetskih proporcija, jer, krijući informacije o epidemiji, jedan možda kratak ali krucijalan period, ugrozili su čitav svijet. To je tipično za tu vrstu antiliberalnih kolektivističkih sistema. Sjetimo se samo sovjetskog laganja o Černobilu”, podsjeća Savanović.

“Druga specifičnost ove krize je odsustvo solidarnosti koje se u prvim danima epidemije pokazalo između država Evrope. Zaista je nezamislivo bilo očekivati da se Italija ovako ostavi na cjedilu, uprkos neozbiljnosti italijanskih vlasti u prvim danima epidemije. Ali to je proizvelo snažan anti-EU refleks i slike skidanja zastava EU iz kancelarija italijanskih zvaničnika treba uzeti za ozbiljno. Ja mislim da kriza oko COVID-19 epidemije može na kraju dovesti u pitanje postojeću formu EU, ali ne i neoliberalni model generalno”, zaključuje profesor sa FPN-a.

Kako onda funkcioniše zdravstveni sektor?

Tajana Serdar Raković tvrdi  da privatni zdravstveni sektor tradicionalno bolje posluje od državnog, prvenstveno zbog ekonomskih cijena zdravstvenih usluga, manjeg broja pacijenata i profesionalnog menadžmenta.

“Državne zdravstvene ustanove su pod velikim pritiskom masovnosti pacijenata, (uglavnom) neefikasnog sistema finansiranja i upravljanja, te preopterećenja zdravstvenih radnika. Nakon krize sa korona virosom, ovi problemi državnog zdravstvenog sektora će biti još očigledniji. Kada je u pitanju državni zdravstveni sistem u Republici Srpskoj, pored rješenja pitanja finansiranja i problema Fonda zdravstva, prvi korak u oporavku jeste uvesti profesionalni menadžment koji će imati obrazovanje iz oblasti menadžmenta i biti stručan i nezavisan od medicinskog osoblja i tzv. strukovne kolegijalnosti”, ističe ona.

Pravnik i direktor Banjalučkog centra za ljudska prava Dejan Lučka smatra da u regularnim događanjima država treba da bude što manje vidljiva, dok u vanrednim okolnostima, država mora da, poštujući svoje i međunarodne propise i prava svakog pojedinca, pruži punu zaštitu svakom građaninu i izbori se protiv opasnosti, sama ili uz pomoć privatnog sektora.

“Privatni sektor je potreban u svakodnevici i u okolnostima koje nisu vanredne. Međutim, borba protiv epidemije mora biti koordinisana i sprovedena prevashodno od strane države. Država pritom mora imati jak zdravstveni sistem koji će moći da pruži neophodnu zaštitu svima. U ovakvim situacijama se ne smije dopustiti nikome da ostane bez zdravstvene zaštite, što je moguće u sistemu koji je npr. potpuno ili prevashodno privatizovan”, smatra Lučka i dodaje da privatnici mogu i imaju moralnu dužnost da pomognu državi u ovakvoj situaciji, ali država mora da ima glavnu riječ u kriznim situacijama.

On je stava da je slobodno tržište potrebno u svakom društvu i da privatni sektor mora da postoji i da obavlja određene usluge, ali država mora da ima izgrađenu infrastukturu, sredstva i radnike u oblasti zdravstva.

“Meni se, za sada čini, da je jaka državna zdravstvena zaštita apsolutno neophodna u ovakvim situacijama i da je na državi da pruži pomoć svakome ko bude ugrožen, bez obzira da li on ima ili ne zdravstveno osiguranje ili novca da plati liječenje”, zaključuje Lučka. 

Autor: Stefan Blagić

 

82 Shares
82 Shares
Copy link