Nakon skoro trideset godina od završetka rata, teških životnih priča demobilisanih boraca nažalost ima previše. Jedna od takvih priča je i životna priča Dragana Hrnjeza, čovjeka koji je kao mladić otišao u rat, a koji danas preživljava sa svojim sinom zahvaljujući obrocima iz javne kuhinje, povremenoj pomoći Centra za socijalnu pomoć, Fondacije ‘’Sveti Vukašin’’ te uplatama dobrih ljudi jer sa penzijom od 80 konvertibilnih maraka ne može, kako kaže, platiti ni dažbine. Demobilisani borci su, kako vrijeme odmiče, u sve gorem položaju, a rješenja njihovih problema nema na vidiku… Do sistematskog rješenja ovog višedecenijskog problema, borci su nažalost osuđeni na obroke u javnim kuhinjama i javne apele za pomoć…
Dragan Hrnjez je, služeći vojni rok u Hrvatskoj, zapao u ratna dešavanja iz kojih nije izašao do samog završetka rata. Odsluživši vojni rok vraća se u Trebinje gdje nakon mjesec dana odlazi na trebinjsko ratište. Njegova teška životna priča nije vezana samo za rat i ratna dešavanja… U ratu mu umire majka, a nedugo zatim otac odlazi sa drugom ženom. Dragan ostaje sam, a nakon rata i više godina samovanja, ženi se, dobija sina, ali supruga napušta njega i tada šestogodišnje dijete…
‘’Ja sam sa svojih 18 godina, otišao kao aktivni vojnik JNA da služim vojni rok u Hrvatsku. Tamo me je, u toku služenja vojnog roka zakačio rat. Kada sam završio vojni rok došao sam u Trebinje, bio sam slobodan mjesec dana pa otišao na trebinjsko ratište, tu sam bio od prvog do zadnjeg dana. Vraćam se s ratišta poslije dvije godine, umire mi majka, ostajem sa ocem koji ubrzo odlazi sa drugom ženom i ja ostajem sam. Živio sam kao samac nekoliko godina, onda sam se oženio i dobio sina kojeg majka napušta u njegovom djetinjstvu. Nije imao ni 7 godina kada ga je majka napustila’’, počinje svoju životnu priču Dragan Hrnjez.
Preuzima svu brigu o sinu, a u nedostatku novčanih sredstava za skupe troškove podizanja djeteta I pružanja kakvog takvog djetinjstva i mladosti, prinuđen je da podigne prvi kredit. Podizanjem drugog kredita kako bi otplatio onaj prethodni, ulazi u začarani krug iz kojeg ni danas nije izašao, što za posljedicu ima činjenica da kada otplati kreditnu ratu, od penzije mu ostane svega 80 konvertibilnih maraka. Pomoć koju sporadično dobije od centra za socijalni rad i Grada Trebinja nije često dovoljna ni za plaćanje dažbina.
‘’Od tada sam ja preuzeo svu brigu za dijete. Nisam imao odakle da podižem dijete, da ga školujem i morao sam ući u kredit. Da bih djetetu stvorio neku budućnost. Tako sam stalno zatvarao jedan kredit dizanjem drugog dok nisam iškolovao dijte. Imao sam ja tu neke pomoći, od Centra za socijalni rad, od Grada Trebinja, ali sve je to bilo malo jer meni trenutno kad se odbiju ta dva mala kredita koja otplaćujem penzija iznosi 80 maraka. Od Grada Trebinja dobijem jednom u dva mjeseca, nekada rjeđe, a nekada i mjesečno po 100 maraka, pišem svaki put zahtjeve, idem tamo, molim…’’, priča Dragan.
Iako je mladost ostavio u ratu, krenuvši sa 18 godina u neke bitke koje nije ni sanjao, danas ovaj pedesetogodišnjak preživljava hraneći se sa svojim sinom u javnoj kuhinji.
‘’Uzimam hranu u javnoj kuhinji i iz nje se hranim. Sa svojih 80 maraka penzije što primim na ruke, ja ne mogu platiti ni dažbine, a ne da dijete i ja živimo od toga. Sin je ove godine završio školu, bez posla je, radi kada ga neko zovne, ali šta će, on je više samostalan, treba da se obuče, da se druži, da izađe u grad, ono što zaradi to za sebe ima, ja se i dalje brinem o njemu koliko mogu”, iskren je Dragan Hrnjez.
Teško je, vrlo teško, ne može se kraj s krajem, da mi nema narodne kuhinje stvarno ne znam od čega bi živjeli i ja i dijete!
Naš sagovornik kaže da je poslije rata radio razne poslove, pretežno fizičke i da nije prezao ni od kakvog rada, ali dolaskom bolesti onemogućen je da radi ikakav posao. Spondiloza je do te mjere napredovala da Dragan nerijetko ne može ni ustati iz kreveta po nekoliko dana. U tim trenucima, jedinu pomoć pruži mu sin.
‘’Poslije rata sam radio sve živo, istovarao kamione, čuvao kafiće preko noći, kopao kanale i onda nastupa bolest. Osjećam prvo bol u lijevoj nozi, ta bol postepeno prelazi u kičmu pa iz leđa u vrat. Ja sam sada čovjek invalid koji ne može ni da radi ni da zarađuje. Ne mogu da podignem vrat, ne mogu uopšte da ga okrenem. Nekad se desi da po tri dana ne mogu nikud iz kreveta, dijete me vodi do toaleta, ne mogu ni nokte na nogama da odsiječem, dijete mi i to radi. Totalno sam nesposoban’’, kaže sagovornik internet magazina ‘’Moja Hercegovina’’.
Uprkos izuzetno teškoj situaciji u kojoj se nalazi, Dragan kaže da on nije najgori slučaj i poziva vlasti Republike Srpske da napokon adekvatno povedu računa o boračkoj kategoriji.
‘’Ja ne kažem da sam najgori slučaj, ima mojih saboraca i boraca koji su u još goroj situaciji. Ja ih pozdravljam ovim putem, meni je žao što smo mi došli do ove situacije i da ovako živimo mi koji smo se borili za Republiku Srpsku, a Republika Srpska nam je sasvim malo dala ili ništa! Molio bih vlasti da povedu malo računa o nama, da imamo dostojanstven život, da ne živimo na rubu egzistencije’’, kaže Hrnjez za naš magazin.
Posebno ističe zahvalnost javnoj kuhini i Fondaciji ‘’Sveti Vukašin’’ koja mu je kroz svoj humanitarni rad u više navrata pomogla na razne načine, od nabavke potrepština do novčane pomoći.
‘’Zaista imam potrebu da se, pored javne kuhinje, zahvalim i Fondaciji ‘’Sveti Vukašin’’, to je prava fondacija koja je mnogim porodicama koje su ugrožene nesebično pomagala i pomaže čime su učinili i čine velika djela. Takođe, zahvaljujem se pojedincima koji su nedavno takođe pomogli novčano, a što mi je pomoglo da platim račune i ostale dažbine, bez njih ne znam kako bih to učinio. Takođe, molim sve dobre ljude da mi koliko mogu pomognu uplatom na moj račun na NLB banci’’, poziva u pomoć ovaj demobilisani borac i samohrani otac.
Uplate možete izvršiti na sljedeći način:
Dragan (Slobodan) Hrnjez
Svetosavska 37
89101 Trebinje
Žiro račun: NLB banka – 5620088106641437
IBAN: BA395620088187864775
SWIFT: RAZBBA22
