Sa nekoliko efektnih poteza, Milorad Dodik je zaslužio značajno mjesto u srpskoj istoriji. Prvo je neutralisao bilo kakav uticaj OHR-a i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na prostoru Republike Srpske. Zatim je eliminisao Sud i Tužilaštvo BiH, a i VSTS, sa kompletne teritorije između Novog Grada i Trebinja. Zatim je uslijedio šah-mat, pošto SIPA i OSA neće više smjeti da privire u RS. Logična završnica tog niza je naredba Oružanim snagama BiH da se povuku u Federaciju, a kada kolone “prašinara” zamaknu preko Vlašića ili kroz Lapišnicu u Istočnom Sarajevu, predsjedniku će preostati tek da, uz malu pomoć odanih poslanika u Narodnoj skupštini, zaokruži čitav proces i proglasi nezavisnost Republike Srpske.
Naravno, protekle sedmice, ali i predstojeće mjesece, na ovakav način tretiraju samo najveći entuzijasti unutar SNSD-a, a moguće i pojedini segmenti ostalih stranaka vladajućeg bloka. Međutim, solidan dio populacije, bez obzira na to da li je okrenut opoziciji ili vlasti, uzdržano i oprezno posmatra egzbicije prvog čovjeka Republike i, bar za sada, više vjeruje sopstvenim očima nego “vođi nacije”. Jer, riječ je o gospodinu koji je u prethodne dvije decenije suviše često bio glavni akter lažnih uzbuna sa ovakvim predznakom.
Nije sporno, bar 90 odsto punoljetnih Srba u RS ne bi imalo ništa protiv da osvanu u samostalnoj Srpskoj. Ako bi se ispostavilo da potezi sa ovakvim predznakom imaju efekta, bili bi spremni da, zarad tog cilja, privremeno progledaju kroz prste i raznim marifetlucima ekipe sa vrha. Ali, aktuelni vodeći čovjek ostavio je iza sebe 20 ljeta, a Republiku, osim verbalno, nije pomjerio ni za milimetar prema izdvajanju iz bizarne tvorevine na Zapadnom Balkanu. Za to vrijeme, solidnom broju ljudi, koji niti su imali, niti će imati bilo kakvu materijalnu, već samo emotivnu satisfakciju od takvog, hipotetičkog državotvornog ostvarenja, prošli su značajni dijelovi života.
Kirina matrica
I šta mogu da vide u prvoj polovini 2025. godine? “Lidera” koji, na prvi pogled, djeluje vrlo samouvjereno i često ponavlja da “zna šta radi”. Ali, realno, bliži je nedavnoj ocjeni jedne od posljednjih osoba čije ga mišljenje zanima. Mada nije uvijek bilo tako, jer je u “prošlom” političkom životu lidera SNSD-a sigurno bilo daleko više podudarnosti u rezonima dva “junaka” anegdote koja slijedi.
Naime, Žarko Korać, jedan od “šefića” nekadašnjeg DOS-a, pozvan da “analizira” situaciju u BiH, u regionalnom mediju nimalo naklonjenom Dodiku, sa par riječi razbio je silne teorije zavjere koje, i u takvom miljeu, pripisuju bog zna kakve visprene zamisli i natprosječnu snalažljivost predsjedniku RS.
“Ma, nema on plan ni o čemu”, rezignirano je primijetio Korać, svjestan da bi i za njega i za sagovornika koji mu je postavljao sugestivna i huškačka pitanja bilo inspirativnije da pred sobom imaju lukav, vješt i kakav sve ne “materijal za razmatranje”.
Ali, odavno na vidiku nema ničeg sličnog, pa posmatračima preostaje tek da u bližoj prošlosti potraže primjere iole slične aktuelnoj dezorijentisanosti prvog čovjeka Srpske. Nema sumnje da bi se sam Dodik, kada bi mogao da bira, odlučio za matricu izlaska Makedonije iz već rasklimane SFRJ početkom devedesetih godina.
Sve je proteklo bezbolno. Prvo je održan referendum 8. septembra 1991. Deset dana kasnije, Sobranje je, vodeći se podrškom na plebiscitu većom od 95 procenata, proglasilo suverenost, a zatim je JNA napustila ovu zemlju, uz dogovor sa vlastima. Albanci su bojkotovali glasanje, ali je i bez njih više od milion Makedonaca, prema zvaničnim podacima, dalo legitimitet odvajanju. Nije bilo burnih reakcija ni u Beogradu, ni u Skoplju, ako se izuzme par neozbiljnih tirada figura poput Vojislava Šešelja ili Ljupča Georgijevskog.
Imajući u vidu ovakav scenario, sigurno je da Dodik ne bi odbio ulogu Kire Gligorova, niti bi većina stanovnika RS negodovala kada bi se našla u poziciji građana nekadašnje najjužnije republike bivše zajedničke države. Ipak, situacija u BiH, gotovo tri i po decenije kasnije, nije ni blizu istorijskih okolnosti koje su svojevremeno išle na ruku Makedoncima. Tu dolazimo do druge opcije u ovdašnjoj kolektivnoj memoriji – naravno, najmanje poželjne – ali nezaobilazne kada se razmatraju mehanizmi secesije na Balkanu. Ne, nije riječ ni o izrazito specifičnoj Crnoj Gori, niti o suviše krvavom sukobima na Kosovu ili u Hrvatskoj. U pitanju je – Slovenija.
Podnožje Alpa
Jer, kada se u RS ili FBiH u ovim danima i pomenu ratne varijante, uz dominantna ograđivanja tipa “daleko bilo”, malo ko o takvim “alternativama” govori uz projekcije višegodišnjeg obračuna, kao devedesetih. U principu, ako se ne isključuje upotreba oružja, koristi se termin “incidenti”, a vremenski limitiran, ali ipak dramatičan niz takvih događaja jeste upravo ono što se desilo u Sloveniji. Sukob Teritorijalne odbrane i JNA trajao je od 27. juna do 6. jula 1991. Dakle, nešto više od 10 dana. Procjene o broju poginulih su različite, ali, srpski zvaničnici su pominjali 44 poginula pripadnika jugoslovenske vojske, dok su Slovenci govorili o 19 vlastitih žrtava, te još šest stradalih stranaca.
Dakle, prema dužini trajanja, ali i crnim statistikama, ovakvi dueli se na Balkanu ne smatraju klasičnim ratom. Naravno, razlika davne situacije u Sloveniji i današnjeg stanja u BiH jeste u tome što je, u prvom slučaju, jasno ko je bio “pobjednik”. Uz ogradu da “poražena” strana nije ni imala ozbiljan motiv da šalje ljude da ginu u podnožju Alpa, pa se čitav rasplet može tretirati i kao svojevrsna simulacija, odnosno neizbježni minimum pucnjave da bi se sahranila iluzija o opstanku države “od Vardara do Triglava”.
Međutim, okolnosti u današnjoj BiH su takve da su nepune dvije sedmice, poput slovenačkih, nedovoljne da se realizuje bilo čiji maksimalizam. Nije sporno, Nagorno-Karabah je, u posljednjoj etapi višedecenijske krize, upravo za toliko vremena prestao da bude jermenski i postao azerbejdžanski, a sličnu sudbinu su hronološki, imale i Republika Srpska Krajina i Kraljevina Jugoslavija.
Ali, ako se već razmatraju ovakve mračne hipoteze, one uključuju i opciju efikasnog otpora, pa bi predsjednik Srpske u tom slučaju bio pandan Milanu Kučanu, a ne Kiri Gligorovu. Ipak, ukoliko se svi mogući parametri stave na sto, jasno je da bi “neriješeni rezultat” bio najizgledniji, pa nakon ranije viđenog dejtonskog “remija” još jedan meč te vrste, osim promila megalomana, gotovo niko u ovoj zemlji ne priželjkuje.
Prle i Tihi u Barseloni
Napokon, tu je i treća varijanta, jedina van prostora bivše Jugoslavije. Riječ je o Kataloniji, čiji je nekadašnji lider Karles Puđdemon morao da emigrira u Belgiju još 2017. godine. Tada je, kao predsjednik ove španske autonomne regije, raspisao referendum o nezavisnosti. Očekivano, gotovo svi koji su izašli na ovo izjašnjavanje glasali su za samostalnost, ali to nije pomoglo Puđdemonu da se odbrani od represivne reakcije Madrida, zbog čega se sklonio u inostranstvo. Njegovi saborci su nastavili da se bore za isti cilj, ali drugačijim sredstvima, u samoj Kataloniji, a lukavi Karles im se nakratko pridružio prošle godine. Naime, 8. avgusta 2024. Puđdemon se pojavio na suverenističkom mitingu u Barseloni. Prije nego što je policija stigla da reaguje, on je već nestao u nepoznatom pravcu.
Takav vid hajdučije nije stran aktuelnom predsjedniku Republike Srpske, ali, ipak, bez obzira na izvjesne podudarnosti, njegov politički ego je isuviše veliki da bi sebi dozvolio da se šunja po uličicama kao klasični ilegalac iz kategorije “Prle i Tihi”. Jeste, ima tu misterioznih prelazaka granice, poput okolnosti u kojima se odvijao njegov put na konferenciju u Izrael, kao i zagonetnih poruka tipa “Stigao sam”, nakon brzopotezne ekskurzije na Bliski istok.
Međutim, novija globalna i regionalna istorija sadrži dovoljno upozoravajućih slučajeva, koji svjedoče da su političari ili oficiri, prinuđeni na potpuno soliranje nakon gubitka konaca moći iz ruku, bili manje ili više lake mete za razne “lovce na glave”. Iako ima hazarderski imidž, prvi čovjek RS ipak je proračunatiji, pa nije moguće zamisliti ga da kreće stopama Radovana Karadžića ili Ratka Mladića, odnosno da boravi na bilo kojem alternativnom prostoru, van RS, bez adekvatne i dugoročne zaleđine.
Pošto i za stoprocentnu sličnost sa Katalonijom nema elemenata, kao najrealniji scenario nameće se situacija koja mnogima trenutno djeluje nevjerovatno. To je – status kvo, u narednim mjesecima, pa čak i godinama. Jer, BiH je pravo političko groblje raznih drama bez epiloga. Naprosto, dostigle su u određenim periodima kulminacije, a onda su, tek tako, počele da klize u zaborav, ostavljajući tek rijetke “cjepidlake” da nakon dužeg vremena postavljaju pitanje – šta ono bi?
Dakle, u toku ove godine će svakako biti toksične atmosfere, uz različite doprinose svih aktera takvom ambijentu. A onda će osvanuti 2026. godina, pa se više niko neće sjećati “Wanted” faze, na čijoj meti su bili Milorad Dodik, Nenad Stevandić i Radovan Višković. Osim, eventualno, Dodikovih advokata, dok budu preuzimali drugostepenu, oslobađajuću presudu za već apsolvirani “predmet”, nakon zakulsinih nagodbi sa krupnijim igračima van ove zemlje. Ili potvrdu o obustavljanju drugih istraga koje se upravo pokreću, prema istoj matrici.
Ravnoteža opreza
Za to vrijeme, trio Dodik – Višković – Stevandić treba samo da brine da se ne nađe u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu. A to nije naročito teško, čak ni u situaciji ako bude potvrđena famozna potjernica Interpola, poslije zahtjeva iz Sarajeva. Jer, nema indicija, a po svemu sudeći – neće ih ni biti, da su “bezbjednosne strukture” sa nivoa BiH spremne da se upuste u pokušaj hapšenja sa krajnje neizvjesnim i rizičnim ishodom.
Riječ je o svojevrsnoj “ravnoteži opreza” kod svih učesnika ove igre, a teško da će je bilo ko narušiti. Uključujući i EUFOR, jer treba vjerovati da su iz Brisela prema BiH u proteklim danima emitovani signali čija je poenta u formulaciji da “nije vrijedno truda” pokretati silnu mašineriju zbog bilo čijeg boravka iza rešetaka na Balkanu, izraženog u dva mjeseca. To je cifra koja se volšebno pojavila u ovakvim razmatranjima. A te opservacije nisu srpske, nije na odmet dodati.
Paradoksalno je da je jedina ekipa sa talentom da se pojavi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, u ovom periodu – opozicija iz Republike Srpske. Sa nevjerovatnim instiktom za “tajming”, lideri SDS-a, PDP-a i Liste za pravdu za red krenuli su u poduhvat formiranja vlasti sa “Trojkom” i HDZ-om. Pri tome, podjednako apsurdno jeste to da će ih od krupnijih nevolja spasiti upravo SNSD, sa svojim kapacitetom da, zbog tri delegata u Domu naroda BiH, sruši svaki kvorum neophodan za verifikaciju novog sastava Savjeta ministara.
Serija bizarnosti se nastavlja mogućnošću da upravo odustajanje od “miniranja” kvoruma i prestanak opstrukcije spram kreiranja nove bh. vlasti bude adut kojim će lider SNSD-a, u diskretnoj komunikaciji sa stranim faktorom, izdejstvovati kraj ličnih briga zbog tzv. pravosuđa na nivou BiH.
Kada bi izostala operacija “Kvorum” sa potpisom Dodikove stranke – a nema nikakve šanse da se to desi bez već pomenutih garancija – SDS i PDP bi se smjestile u zavjetrinu. Kroz najveća iskušenja prošao bi Nebojša Vukanović, kao hipotetički ministar bezbjednosti, dok bi Branislav Borenović na mjestu ministra finansija i Mirko Šarović sa pozicije ministra spoljne trgovine mogli da se prenemažu. Razne retoričke egzibicije, u stilu: “Vazduh trepti kao da nebo gori”, za njih bi bile način da se distanciraju od čitave frtutme sa Dodikom.
“Vruć krumpir” bi ostao u Vukanovićevim rukama. Uzalud bi ponavljao ono što je već ranije izgovorio – da ministar bezbjednosti nema mandat da hapsi bilo koga u BiH. Jer, percepcija najvećeg dijela javnosti upravo počiva na uvjerenju da ova funkcija posjeduje takva ovlašćenja. Ta iluzija nije narušena ni nakon što su petorica od šest dosadašnjih šefova ovog resora završili u ćelijama ili sudnicama.
Perpetuum mobile
Rezon “Vukan hapsi Milu” ne bi bilo moguće opovrgnuti ni uz boravak 24/7 na svim elektronskim medijima. A sve bi to dešavalo u situaciji u kojoj ni u opozicionom biračkom tijelu u RS ne preteže želja da prvog čovjeka Srpske “procesuiraju” sarajevski “inkvizitori”. Bar dvije trećine glasača opozicije u RS zadovoljili bi se varijantom pukog povlačenja sa vlasti u nekonfliktim okolnostima. Korak dalje u odnosu na logiku “daleko mu lijepa kuća” jeste ona vrsta revanšizma u kojoj su “i sud i zatvor za ljude”. Ali, i u takvom raspletu nije nebitno da li je riječ o institucijama RS ili BiH, a Vojkovići, bez obzira na lokaciju u Srpskoj, pripadaju ovom drugom nivou.
Robija sa političkim uzrocima u “državnim” kazamatima ostavlja gorak okus i većini kritičara aktuelne vlasti u RS, ne samo zbog toga što ista sudbina, ako se jednom prihvati, sutra može pogoditi Milana Miličevića ili Draška Stanivukovića, već i zato što nije zanemarljiva srpska populacija nesklona Karadžiću ili Miloševiću, koja svojevremeno nije likovala dok je čitala vijesti o njihovom transportu u Holandiju. Tek bi se mali dio poklonika opozicije u RS, mjeren u promilima, radovao bilo kakvoj Dodikovoj kalvariji i zagovarao bi ekstremni makijavalizam, u kojem “viši cilj” opravdava primjenu doslovno svih sredstava.
Kada se uzmu u obzir svi ovi faktori, ne treba shvatiti kao šalu nedavnu najavu šefa SNSD-a da će se opet kandidovati za predsjednika RS na izborima iduće jeseni. Uz još neobičniji dodatak – da je takvu prijavu već “ovjerila” formalno postojeća, ali u stvarnosti neaktivna Republička izborna komisija.
Nema naročitu težinu čak ni mogućnost da pritisak bude toliki da mu se onemogući fizičko prisustvo u Srpskoj. Jer, između Novog Grada i Trebinja živi manje od milion ljudi, a to nije nije ni populacija, ni prostor kojim se mora upravljati jedino ličnim “ukazivanjem”. Postoje i sasvim efikasne rezervne šeme – juče su se zvale “Skype”, danas “Zoom”, a sutra ko zna kako. Suština je ista – u RS je uspostavljen takav sistem, da njegov volan može biti smješten na bilo kojoj tački planete. U pitanju je “perpetuum mobile” takvih karakteristika da bi Dodiku pozavidjele mnoge figure koje odavno nisu sa nama, od Edvarda Kardelja do Ferdinanda Markosa. Priznanje takvih vedeta sigurno bi godilo, ali, ne treba pretjerivati, pa pomisliti da su Ljubljana i Manila, kao nekadašnje baze ovih “uzora”, za savremenu operaciju “Zoom” udobnije destinacije od, recimo, relacije Drvengrad – Andrićgrad. A pogotovo ne od Dedinja ili Minska.
