Propadanje ovog modela svijeta biće drugačije od svih ranijih propasti

Period koji je neposredno slijedio masakru u Novom Zelandu – sudeći o reakcijama javnosti – istorija neće pamtiti po nekakvom masovnom saosjećanju niti po logičnom, nepristrasnom rasuđivanju o genealogiji zla: pamtiće ga radije kao period šarolikog i morbidnog loptanja mržnjama koje, po svojim starim destruktivnim običajima, samo nekritički uzburkavaju okean pojmova, suludo vitlaju njime u zrakopraznom prostoru i zatim ga iznemoglo spuštaju na drago tle neshvatanja. Cjelina konceptualnog prostora ovih igri zove se psihološka uslovljenost, a njeni tvorci – mehanizmi moći.

Jedno je jasno: novozelandski koljač u svom naumu nije uspio. On svojim činom nikog neće „upozoriti“. Nikom neće „odati čast“. Nikakvo hrišćanstvo neće „odbraniti“. Nikakav „bijeli svijet“ neće „očistiti“ od nikakvih „destruktivnih, neevropskih elemenata“. Svijesno ili ne, uspio je u nečemu drugom: probudio je stare osjećaje mnogih zajednica, pokrenuo ksenofobijom kao i artificijelnim multikulturalizmom oktroisane registre pojmova u nove poduhvate masovnih (samo)obmana. Za razliku od svog prethodnika, „hrišćanskog viteza Andersa Breivika“, on će biti i ostati samo vitez simulacije i simulakruma.

Fuko u prvom dijelu svoje „Istorije seksualnosti“ primjećuje da se tradicionalni kardiogram moći temeljno promjenio. Moć više ne teče odozgo prema dolje, kao za srednjovjekovlja, ali ni odozdo prema gore, kao za klasičnog građanstva ili radničkog samoupravljanja. U onom modelu svijeta koji je nametnuo neoliberalni kapitalizam moć više nema „Gore“ ni „Dolje“, ona ne zavisi više ni od kakvog klasičnog koordinatnog sistema: ona je brutalno raslojena malim milionima svojih sopstvenih mehanizama koji se nepristrasnom posmatraču svakodnevno ukazuju u vidu simulacija. U skladu s tim, i aveti i đavoli više nisu sublimirani, nisu totalni, nego – reprezentativni. Moloh neoliberalnog kapitalizma ne stoji iznad zaklane djece i životinja proždirući svaku nadu: on, to jest oni, hodaju među vama gotovo neprekidno i ulivaju vam nadu u iluzije fantastičnih maski. Kao u hinduskom mitu o Raktabiju, demonskom generalu koji je, pošto je prostrijeljen u bici, iz svake kapi svoje prolivene krvi rađao hiljade novih, malih demona.

Takvi mehanizmi moći našli su, sasvim spontano, plodno tlo za svoje igralište nakon novozelandskog masakra. Prvo se digao val islamofobije. Pošto je koljač bio inspirisan kosovskim ciklusom i srpskim zločincima iz posljednjeg rata, digao se zatim i domaći val srbofobije. Zatim evropski superioristički val balkanofobije. Zatim muslimanski paranoični val hristijanofobije. I tako dalje, da ne nabrajam suviše. Sve ove fobije navele su one malo inteligentnije da se zapitaju o prirodi i porijeklu fobije kao takve. Po mojem tumačenju, sve one vode porijeklo iz one najveće: očigledne antropofobije, straha i bijesa savremenog čovjeka pred sopstvenim zvjerstvom i otuđenjem. Pred tim bijesom teško je umaknuti. Možemo se zavaravati. Možemo se skrivati u partikularizme kao u prljave brloge i crpiti iz njima skladnih registara pojmova. Možemo bježati i u naivno čovjekoljublje, ali i ono je samo jedna od simulacija, jedan od mehanizama moći kojim neoliberalni kapitalizam latentno kamenuje sve što se pokušava odmetnuti u šumu sopstvenog mišljenja i djelovanja.

Ipak je nemoguće oteti se gotovo patetičnom utisku o cijeloj ovoj situaciji: ovakav poredak svijeta – satkan od humanizma satkanog na fobijama – puca po šavovima. To se jasno vidi pomoću kolosalnih koliko i pomoću sićušnih simptoma: pomoću novozelandskog masakra koliko pomoću Renata Marjanovića, pomoću govora Merkelove u Minhenu koliko pomoću facebook-cenzurisanja „nepoželjnih sadržaja“. Šta umišlja šizofreničar? Svoje napoleonstvo, svoje isusovstvo, svoje donžuanstvo. A neoliberalni poredak? On umišlja svoje gospodarenje nad svim životima, ljudskim i životinjskim, osjećajući se na planeti kao na nekoj ogromnoj neprekidnoj gozbi. I novozelandski koljač samo je obični konzumerista: njegovo „biti“ u jednom mehaničkom sistemu moglo se legitimisati jedino konzumiranjem, proždiranjem, i ustvari je njegov varvarski čin nalik dijetetu koje u oralnoj fazi stavlja u usta svakakve kamenčiće i igračke. Neoliberalizam i njegova šizofrena mašinerija simulacija kao mehanizama moći daleko je od toga – kao što se jalovo hvali – da unaprijedi čovjeka: naprotiv, on ga unazađuje skroz do oralnog infantilizma. Libido svjetskog poretka je degenerativan – njegov predmet žudnje nije samoprevazilaženje jer je ono još odviše daleko i ne može se odmah ugrabiti i odmah prožderati. Zato je odlučio samog sebe učiniti svojim predmetom žudnje – da nikad ne bi bio gladan, a ipak uvijek jeo.

Ipak će propadanje ovog modela svijeta biti drugačije od svih ranijih propasti. Raniji svijetovi imali su uvijek neko „arhi“, neko podrazumjevano Vječito, a ovaj današnji ima samo totalnu „an-arhiju“. Zato je regresijama kasti i klasa bilo lako preći u izvjesni konstruktivizam i gotovo automatski redati nove modele svijeta. Moć je bila Gore ili je bila Dolje – nije bilo vrtoglave podlosti Između. Hrišćansko uvjerenje, koliko god teocentrističko, mislilo je čovjeka kao „sveštenika prirode“, a njegov antipod u naučnom, naturalističkom uvjerenju, koliko god hladan i racionalan, antropocentristički je transcendirao devizom „znanje je moć“. Danas, kad se moć više ne krije pod titulama pobožnosti ili znanja, antropocentrizam doseže svoj zenit kroz sopstvenu negativnost: antropofobiju. Nejasno i mutno, ali dovoljno intenzivno, čovjek osjeća sopstvenu krivicu i užas – svi su partikularizmi samo ikebana i pišljiva ikonografija. Bili krivi ovi ili oni teroristi, Srbi ili muslimani, Rusija ili zapadni svijet – a vjerovatno su svi zajedno – čovjek osjeća zgađenost nad samim sobom. Biće u čovjeka je istrošeno. Atrofirano. Sito svoje sopstvenosti. Ne može više da jede i povraća mu se, ali baš zato nastavlja da se prežderava. I svi su nesrećni. Pošto čovjek nije htio aktivno i svijesno samoprevazilaženje, ono samo je odlučilo uzeti stvar u svoje ruke i sad ga lagano ali moćno melje. Nema izlaza.

Dovde se još može shvatati. Ostatak je – veliko čekanje. Predvidjeti stvaralačku dijalektiku novog svijeta bilo bi lako da sam rođen krajem devetnaestog vijeka, dok su kompasi još dobro radili i kartografije još bile validne. Dvadeset prvi vijek bio je toliko gladan da je i sve kompase pojeo, a plivati mu po utrobi i tražiti ih prepuštam nekom drugom – suviše mi se to gadi. Jedno je još jasno: ponovna mladost čovjeka nije tako daleko, ali daleko je od toga da bude blizu.

Danilo Topić

Tagovi:
Autor