Početna  /  Promijenili smo cara, ali ne i ruho
Teme i komentari

Promijenili smo cara, ali ne i ruho

Ana Kotur-Erkić, Draško Stanivuković
Od kasnih večernjih sati u ponedjeljak, kada sam se prvi put oglasila o izjavi gradonačelnika Banjaluke, Draška Stanivukovića – „Jesam zauzet, ali nisam oduzet“, ne prestaje haranga poklonika lika i djela mladog političara upućena meni.

Budući da ovo nije prvi komentar koji sam dala u vezi s političkim istupima nositelja različitih dužnosti, koristim priliku da napravim uporedni prikaz kritike dvije izjave dvije značajne političke figure s pozicija koje obavljaju.

„S ljudima ljudski, s ostalima nečovječno“, naziv je komentara koji sam napisala nakon izjave Milorada Dodika, tada predsjednika Republike Srpske u Narodnoj skupštini Republike Srpske, krajem 2017. godine, u obraćanju opoziciji, koja se dotiče Roma, najveće nacionalne manjine regiona.

U međuvremenu, nekoliko puta sam javno iznosila stav u različitim medijima, u pogledu izrečenih stereotipa o osobama s invaliditetom, uglavnom u kontekstu omalovažavanja političkih neistomišljenika.

No, kako je pamćenje javnosti, uključujući i medije, vrlo kratko, evo – da napravimo sliku, sličnosti i razlike istog fenomena iz ugla dva politička pola:

Kada sam krenuo na studije u Beograd, moj djed koji ima tri, četiri razreda osnovne, rekao mi je “Sine, ideš u veliki svijet, sa gospodom gospodski, s ciganima ciganski”, izjavio je Dodik.

Kako se ono kaže, jesam zauzet, ali nisam oduzet. Stiže mi mnogo poruka od djevojaka, ne krijem to, i uvijek na njih odgovorim“, izjavio je Stanivuković.

Prvi aspekt koji je ovdje važan – obojica se obraćaju javnosti s pozicije funkcije koju obnašaju. Prvi, odgovarajući na kritiku i ne vodeći računa o načinu na koji odgovara, drugi iz pozicije apsolutne udobnosti.

Jedan citira osobu koja nema formalno obrazovanje i elokventnost, drugi iznosi mudrost sa kojom se poistovjećuje. Narodno „znanje“, reklo bi se, ali ipak – ogromnih razlika..

Dalje, obojica imaju za cilj da svom glasačkom tijelu daju još više razloga za naklonost. Prvi, činjenično – i da produbi polarizaciju s političkim neistomišljenicima.

Nije ništa manje značajno da nijedan od pomenutih poziciju manjina apsolutno ne vidi. Ne pomaže ni tišina nevladinog i vladinog sektora koji u problematičnom govoru ne vidi nešto strašno sporno, iako, poređenja radi, institucije zemalja okruženja, struka i etika, godinama upozoravaju na posljedice neprihvatljivog govora.

„Istraživanja koja smo sproveli u saradnji sa poverenicom za ravnopravnost Brankicom Stanković potvrđuju da je diskriminacija prema Romima u Srbiji zastupljena u istoj meri kao i u EU – 26 % ispitanika istraživanja Percepcija Roma o diskriminaciji potvrdno je odgovorilo na pitanje da li im je nešto uskraćeno ili se prema njima i njihovim članovima porodice loše postupalo samo zbog toga što su Romi. Interesantno je, da je u pogledu socijalne distance situacije u Srbiji znatno bolja nego u EU. Na pitanje da li biste imali nešto protiv da vam Rom bude komšija, potvrdno je odgovorilo 19 % pripadnika većinske, srpske, populacije“, informacije su predstavljene javnosti krajem 2020.godine.

„Premda neki smatraju da pitanju termina ne bi trebalo pridavati toliko značaja, ali iskustveno znamo da se stav prema određenoj grupi ljudi odražava već u nazivu kojim ih oslovljavamo. Prema takvom shvaćanju, nejednaki tretman odnosno diskriminacija počinje već u imenu kojim smo, možda i nenamjerno, neku osobu u početku označili invalidnom, odnosno manje vrijednom, hendikepiranom, kojoj nešto nedostaje i time je sveli na njezin nedostatak, umjesto da je doživimo kao osobu koja ima neke poteškoće, ali ujedno ima i sposobnosti, želje i potrebe poput svih onih koji tu poteškoću nemaju“, dio je općih preporuka Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Republike Hrvatske, iz 2018., vezane za dva konvencijska prava osoba s invaliditetom – sudjelovanje u javnom i političkom životu i sudjelovanje kroz predstavljanje u medijima, odnosno jednakosti mogućnosti, kako se i u tim dokumentima navodi, s ciljem poštivanja razlika i prihvaćanja osoba s invaliditetom kao dijela ljudske različitosti i čovječnosti.

Najveću polemiku, svakako, izaziva namjera govornika, posebno u pokušajima amnestije od odgovornosti mlađeg od dva političara. Namjeru, ni u političkom životu, ni u pravu, u pravilu ne ispitujemo. U javnom govoru, namjera je nešto što, u konačnici, nije ni važno – kad izazove štetne posljedice.

U pravu, krivično pravo bi razmatralo predumišljaj, ukoliko postoji, ali i razdraženost značajnih razmjera, za oba slučaja.

I konačno, reakcija i naučene lekcije iz obje situacije govore mnogo: prvi citirani govornik ovu izjavu u javnom prostoru nije ponovio. Njegovi sljedbenici, ponegdje, ali bez javnosti kakva je postojala u trenutku prvobitne izjave.

Drugi pomenutu izjavu ponavlja u nizu – prvi put je u Trebinju koristio kontekst bolesti za invaliditet, nekoliko puta kršio prava djeteta u političkim istupima (a posebno djece s invaliditetom) i evo, sad dao neodmjerenu izjavu, vrlo štetnih posljedica.

O reakcijama mogu iz vrlo ličnog aspekta – radila sam za organizacije koje su se nalazile na „crnim listama“ vladajuće garniture, prijavljivala i dokazivala diskriminaciju pred institucijama i uz osjećaj poniženja s institucionalnog aspekta, nikad nisam doživjela odmazdu na ličnoj razini.

Treći dan ne prestaju lične osude i napadi nečeg što je, u okolnostima za koje se prvi čovjek Banjaluke, bar nominalno, zalaže, pravo na odgovor i što se pobija argumentima, a ne ličnim mišljenjem, ukoliko – argumenata ima.

Kult ličnosti – nesumnjiv u oba slučaja – pokazuje da cara možda i mijenjamo, ali ruho – ne.

I da s carevima i njihovim metodama treba biti vrlo oprezan!

Ana Kotur-Erkić

6 Shares
6 Shares
Copy link