“Strateški cilj izborne kampanje, prosječnih kandidata za odbornike u Hercegovini, jeste dići kredit od par hiljada maraka, kako bi se gozbama umilostivio koji glas. Kada bi neko naprimjer pedložio, da se novac od kampanje uloži u podizanje plastenika za uzgajanje povrća, kako bi se pomoglo nekoj porodici lošeg socijalnog statusa, umjesto podizanja šatora, taj bi u najmanju bio ruku ismijan i proglašen gubitnikom.”
Porodica Katić. Čuveni junaci Ćosićevog djela o srpskom nacionalnom uzdizanju i sunovratu. Ujedno i tragičari tadašnjih prvih stranačkih podjela druge polovine devetnaestog vijeka u kojem se sin usudio da izda oca, Aćima Katića, uglednog trgovca i radikala. Poput Frojdove teorije o nastanku prvobitne društvene zajednice gdje su se sinovi prvi put pobunili protiv oca, tako se i Vukašin odmetnuo u Beograd zbog ljubavi prema svojoj supruzi, međutim, postavši zet ljutog očevog suparnika, liberala.
Od tog trenutka proći će dvadeset godina porodičnog raskola, prezira i osjećaja izdaje. Spojiće ih jedino najveća agonija srpskog naroda, Prvi svjetski rat, i očajnička želja da negdje na frontu otac pronađe sina, a djed svog unuka. Unuke, Ivana i Adama, koji se zbog porodičnog raskola nikada u životu nisu vidjeli, spojiće po prvi put ratni vihor i užasi hiljadu devetsto petnaeste. Politika ih je tada razdvojila, a trebalo je da dožive najveće srpsko stradanje pa da ih sudbina sastavi.
Situacija se ni poslije sto godina u ovim suštinskim stvarima nije značajno promijenila. Doduše, danas ne postoji ideologija, resursi ni stanovništvo. Postoje samo podjele. Bitno je da smo na različitim stranama. Nema veze ako se više nemamo oko čega podijeliti. Ova sila od par desetina hiljada stanovnika koliko nas ima u Hercegovini.
Strateški cilj izborne kampanje, prosječnih kandidata za odbornike u Hercegovini, jeste dići kredit od par hiljada maraka, kako bi se gozbama umilostivio koji glas. Kada bi neko naprimjer pedložio, da se novac od kampanje uloži u podizanje plastenika za uzgajanje povrća, kako bi se pomoglo nekoj porodici lošeg socijalnog statusa, umjesto podizanja šatora, taj bi u najmanju bio ruku ismijan i proglašen gubitnikom.
A naviku naroda staru nekoliko decenija da objeručke prihvata, u prošlosti vreću brašna ili par opanaka, danas tridesetak maraka, nemoguće je preko noći izbrisati. Ali srećom prosječan birač ima privilegiju da dobije tu premiju svake druge godine. Zamislite da se nalazimo u zemlji u kojoj se izbori održavaju svake četvrte godine. Pa četiri godine čekati na darove. Ovako je to upola skraćeno.
To što brat sa bratom ili rođak sa rođakom neće razgovarati, zbog potencijalno još jedne dnevnice (između ostalog u zemlji u kojoj se nalazi tako malo stanovnika, zbog čega će svi kroz nekoliko decenija postati rođaci jedni drugima) nije nikakva šteta.
I na kraju kada se čovjek osvrne za sobom shvati da se poslije nekoliko izbornih ciklusa nista nije promijenlo u njegovom mjestu, a on je još uvijek u lošim odnosima sa sugrađanima i najbližom rodbinom.
Zbog čega, on to dobro zna, ali neće da prizna. Jer teško je priznati sopstvenu glupost i zabludu. A to je biti sljedbenik par lokalnih moćnika i namještenika čiji „lideri“ iz udaljenih krajeva posjete naša uboga mjesta prosječno jednom u dvije godine.
Međutim, kad je izdržao tolike izbore, može vala i ove. Što onda ne bi i one nakon sljedećih.
A onaj gubitnik će podići sebi plastenik. Naćiće neko mjesto gdje mu je provedena voda pa će ga proširiti. Možda napravi još jedan, ko zna. Uglavnom, kišnicu poput većine hercegovačkih seljaka, sljedeće izbore i trideset maraka sigurno neće čekati.
