Početna  /  OK fest karavan stigao u Trebinje – Dušan Vesić predstavio knjigu ”Bunt dece socijalizma”
Izdvajamo Kultura

OK fest karavan stigao u Trebinje – Dušan Vesić predstavio knjigu ”Bunt dece socijalizma”

Ok fest je trenutno na ”točkovima”, a karavan je danas stigao i u Trebinje. Prvi u nizu događaja koji će se danas i sutra desiti u Trebinju, u okviru OK fest karavana je promocija knjige ”Bunt dece socijalizma” Dušana Vesića. Dušan Vesić je jedan od najcjenjenijih rok kritičara bivše Jugoslavije, autor je više knjiga,  te filma i serije ”Kao da je bilo nekad” i serije ”ROCKovnik”. Knjigu ”Bunt dece socijalizma” koja se bavi ličnostima i grupama koje su obilježile jugoslovenski novi talas, Vesić smatra trećim dijelom trilogije, nakon knjiga ”Magi – Kao da je bila nekad” i ”Šta bi dao da si na mom mjestu”. Autor je još dvije knjige o Bijelom dugmetu – ”Lopuže koje nisu uhvatili” i ”Bijelo dugme – 40 godina” koju potpisuje zajedno sa Sinišom Škaricom. Takođe je autor foto-monografije ”Branimir Džoni Štulić”. Govoreći o novom talasu, prisutne je upoznao sa poznatim i manje poznatim detaljima vezanim za članove legendarnih bendova ”Idoli”, ”Azra”, ”Šarlo Akrobata”, ”Haustor”, ”Pankrti”, ”Paraf”, ”Termiti” i drugi, a svi zainteresovani za kompletniju priču o jugoslovenskom novom talasu imali su priliku kupiti knjigu ”Bunt dece socijalizma”. OK fest karavan donijeće još četiri događaja koja će se održati danas i sutra, a to su izložba fotografija ”OK fest retrospektiva” autora Marka Ristića i Vedrana Ševčuka (večeras u 19:00, u galeriji Kulturnog centra Trebinje), te koncert Kralja Čačka, koji će, za ograničeni broj gledalaca, biti održan u pozorišnoj sali KC-a večeras u 20 časova. Dan poslije rezervisan je za rokenrol dokumentarne filmove ili popularno rečeno ”rokumentarce” – u 18 časova u bioskopskoj sali biće prikazan film ”Tusta” o Branku Črncu Tusti, legendarnom frontmenu pulskih pankera ”Kud idijoti”, a u 20 časova biće prikazan film ”Nebeska tema – priča o Vladi Divljanu”.

Nijedan period u istoriji jugoslovenske i postjugoslovenske muzičke scene, mišljenja su mnogi, nije dao toliko energije, noviteta i nevjerovatnih individua kao što je to učinio jugoslovenski novi talas. Iz njega se, može se reći, rodilo gotovo sve što je svirano i odsvirano u domenu popularne kulture. Upravo ovim fenomenom bavio se Dušan Vesić u svojoj knjizi ”Bunt dece socijalizma”. Pišući romansiranu biografiju ličnosti poput Branimira Džonija Štulića, Vlade Divljana, Zdenka Kolara, Milana Mladenovića, Ivice Vdovića VD-a, Dušana Kojića Koje, Darka Rundeka, Petra Lovšina, Srđana Gojkovića Gileta i ostalih aktera ovog štiva, Vesić podiže spomenik svima njima. Ipak, kao prvog među (ne)jednakim ističe Džonija Štulića, a kada govori o cjelokupnoj rokenrol sceni bivše Jugoslavije, Vesić nema dilemu ko je najveći – Bijelo dugme.

On smatra da je Bijelo dugme trasiralo put u velike hale svim kasnijim akterima ove scene, pa i glavnim protagonistima novog talasa. Ono sa čim se mnogi ljubitelji tvrdog zvuka, pa i potpisnik ovih redova, neće usaglasiti sa Vesićem je glorifikovanje Gorana Bregovića u tolikoj mjeri. Istina je ono što Vesić u odbranu svog stava govori kada kaže da je Bijelo dugme bend koji je globalno gledajući prodao najviše karata za jedan koncert – 200.000, što ni jednim Rolingstonsima nije pošlo za rukom. Međutim, porediti Bijelo dugme i Stonse je u jednu ruku blasfemično jer dobar dio publike koja je te noći, 28.6. 2015. godine kupilo kartu za povratnički koncert Bijelog dugmeta esencijalno i nema neke veze sa rokenrolom. Doduše, ni mnogo godina prije povratničkog koncerta, tačnije još jednog u nizu uspješnog pokušaja Gorana Bregovića za enormnom zaradom, publika na koncertima popularnih ”Dugmića” u velikoj mjeri nije imala dodirne tačke sa rokenrolom. Tačnije bi bilo reći da su veliki dio te publike činili zaljubljenici u aktere jedne druge scene koja je mnogo prije Bijelog dugmeta iz zadimljenih kafana prešla u velike hale. Ružno bi bilo reći da je Bijelo dugme kompletnim opusom pripadalo i pripada toj (narodnjačkoj) sceni, ali nije li Bregović sam od početaka svog djelovanja forsirao taj ”pastirski rok” koketirajući baš sa tom narodnjačkom scenom? Isto tako je, iako je lični stav u pitanju, pomalo (i malo više) nekorektno prema jednom Džoniju, Milanu, Koji, Rundeku i ostalim reći da svi oni faktički ne bi postojali u formatu i veličini kojoj su postojali, da nije bilo jednog Bregovića. Bilo kako bilo, ”Bunt dece socijalizma” je vrijedno štivo u kojem se na sjajan način osvjetljavaju likovi i djela tog perioda što autor radi u dosta dobrom maniru najboljih romansiranih biografija. Ova knjiga, kao i njen autor, svjedoci su jednog (jedinog?) perioda kada se na prostoru Jugoslavije išlo ne samo u korak sa vremenom, već u nekim krajevima i par koraka ispred svjetskih tokova. Zato svi oni koji budu čitali ovu knjigu, a koji dijeli stav potpisnika ovih redova kada je u pitanju uplitanje Bijelog dugmeta u period novog talasa i isticanje njihovih zasluga za nastajanje i probijanje istog, mogu stranice u kojima se piše o Dugmetu i njihovom albumu ”Doživjeti stotu” slobodno preskočiti jer taj album je svakako Bregovićev blijed pokušaj da bude u toku i da bude dio novotalasne euforije. Kao što je Bregovićev Orkestar za svadbe i sahrane vjerovatno loš plagijat Džonijeve predratne ideje da će, kada mu dokurči sve, okupiti cigansku svitu i orkestar iza sebe a on će u bijeloj košulji da pjeva sevdah, što je Bregović još tada slučajno čuo, a o tome se govori u sjajnom rokumentarcu o junacima Džonijevih pjesama ”Kad Miki kaže da se boji”. Da ne bi bilo da je ovo tekst samo o Bregi i Džoniju, još jednom treba, sa velikim pijetetom, pomenuti još neke istinske junake (što, da ne bilo zabune, Džoni uistinu jeste) novog talasa: Ivicu Vdovića VD-a, Darka Rundeka, Gileta, Milana, Magi, Houru, Lovšina, Divljana, Čontu, Valtera Kocijančića, Kralja, Predina, Koju i ostale… Njih da nije bilo sve u jugoslovenskom rokenrolu bi bilo drugačije, ako  bi rokenrola i bilo… Danas ga svakako više nema…

Igor Svrdlin

 

1 Share
1 Share
Copy link