U toku epidemije korona virusa, planetom se proširila formulacija „nova normalnost“, koja je označavala ranije nepoznate pojave, a u periodu zaraze sasvim uobičajene. U međuvremenu, virus se manje-više povukao, ali, na političkoj i javnoj sceni Republike Srpske mogu se registrovati živopisni fenomeni sa kapacitetom da im se pripiše upravo takav predznak.
Zajedničko im je da, svi odreda, predstavljaju manifestacije egoizma. Samoživosti je, naravno, u Republici Srpskoj bilo i ranije u izobilju. Međutim, sada je poprimila i specifične, vrlo komične nijanse, kakve nisu baš mogle da se primijete u ranijim vremenima. Iako bi uporniji istraživači mogli da prikupe materijal dovoljan za oveći zbornik, suočavanje sa tom vrstom tragikomičnih situacija može započeti ako se izdvoji Top 5 aktuelnih primjera „nove normalnosti“.
Najatraktivnija epizoda, hronološki, nije baš apsolutno svježa, ali je toliko karikaturalna da zaslužuje počasno mjesto u ovom osvrtu, pogotovo ako se zna da u momentu pojavljivanja nije dobila dužnu pažnju javnosti. Naime, Sonja Davidović, ministarka porodice, omladine i sporta u prethodnom sazivu Vlade RS, zbog pretumbacija na političkoj sceni Srpske, morala je da u kratkom periodu prvo pristupi SPS-u Gorana Selaka, a zatim da ga i napusti. Jedini motiv za takav „dvostruki aksl“ ove šampionke političkog klizanja bila je njena procjena, u fazi razlaza među prvobitno jedinstvenim socijalistima, da će Selak ostati u vladajućoj koaliciji, a da će SP Petra Đokića pasti u nemilost Milorada Dodika. Ali, avaj, desilo se obrnuto, pa se sirota Sonja našla u neobranom grožđu.
Radni vijek
Kada je SPS započeo svoju kratkotrajnu kvaziopozicionu fazu, pozvao je tadašnju ministarku da napusti vladu Radovana Viškovića i da se priduži ranijim partijskim kolegama u pseudogerili. Kud će, šta će, Davidovićeva je sazvala konferenciju za medije i junački saopštila da od toga nema ništa. Pošto je korona u tom periodu još bila žilava, malo ko je 28. septembra 2021. mogao da se fokusira na jade mlade socijalistkinje. Međutim, trebalo je, jer je obrazloženje Sonje Davidović zbog čega je odlučila da napusti SPS bilo urnebesno.
Davidovićeva je tada podsjetila da je „radni vijek, koji traje već 13 godina, započela u Vladi Republike Srpske, prvo kao volonter, potom kao službenik, a onda i načelnik u Ministarstvu pravde“.
“SPS je partija u kojoj su moji prijatelji, dobri i vrijedni ljudi sa kojima sam provela vrijeme vjerujući u zajedničke ciljeve, ali u ovom momentu naši putevi se razilaze jer se rukovodstvo partije opredijelilo za put na kojem ja sebe ne vidim”, navela je Sonja Davidović.
Ako bi se odlučila da krene tim putem, zaključila je ova gospođa, „to bi značilo da obezvrijeđuje sve što je do sada radila“.
Dakle, svi koji su smatrali da radni odnos u Vladi Srpske nije trajna kategorija, pogotovo kad su ministarske pozicije u pitanju, bili su u zabludi. Davidovićeva je, kao sasvim prirodnu i logičnu, navela činjenicu da je „radni vijek“ započela u vladi i da je tu na raznim činovničkim pozicijama provela punu deceniju. Nije se naravno, zapitala, zbog čega stotine drugih mladih osoba sa izuzetnim obrazovanjem i talentima nemaju šansu ni da zavire u tu instituciju, ali se, prirodno, riješila članske karte SPS-a, tek da bi omogućila sebi još godinu dana u ministarskoj fotelji. Očito je procijenila da će je, i nakon izbora 2022. godine, čekati još jedan mandat na ovoj funkciji od pune četiri sezone, te da će na taj način preći polovinu puta do penzije koju neki ljudi zarade u fabrikama, drugi u kancelarijama običnih firmi, a prilično rijetki „srećnici“ i u Vladi RS.
Nevjerovatno, ali istinito – san Sonje Davidović da period od 28. do 65. godine života provede u Vladi Srpske, kao ministarka ili službenica, naprasno je prekinut početkom 2023. Jer, Đokićevi socijalisti nisu povjerovali u iskrenost Sonjinog „pokajničkog“ razlaza sa SPS-om. Resor Davidovićeve je, nakon jednokratnog eksperimenta sa Dadom Doganom, ipak pripao Selmi Čabrić iz Doboja. Da Sonja Davidović ipak nije izustila posljednju funkcionersku riječ, pokazuje činjenica da nije prihvatila „utješnu“ poziciju generalnog sekretara Vijeća naroda RS.
Još jedan posao iz fantazija običnih smrtnika u RS odbila je uz lakonsko objašnjenje medijima. „Imala sam poziv nekih prijatelja iz Vijeća naroda RS u vezi te funkcije. U ovom trenutku sam se zahvalila na toj ponudi, jer imam neke druge planove, ali vidjećemo šta će biti“, rekla je Davidovićeva. „Sitnim dušama“ preostaje tek da gataju gdje će osvanuti kreatorka novog pravca u filozofiji i teologiji, za koju suštinska dilema nije – ima li života poslije smrti, već – postoji li uopšte egzistencija mimo Vlade RS?
Hiperambiciozni „đuturumi“
Biće da ipak postoji, bar ako se pita Nina Ninković, ne tako davno uhapšena službenica Republičkog pedagoškog zavoda RS. Ona je osumnjičena da je pokušala da ubije koleginicu s posla, tako što joj je u tri navrata u decembru prošle godine u kafu sipala otrovne materije, između ostalog i sastojak znamenitog „domestosa“. Jedan potencijalni motiv, pomenut u istrazi, posebno je bizaran. Jer, Nina je bila šefica Odjeljenja za osnovno obrazovanje u Zavodu, a umalo nastradala Slađana – načelnica Sektora u toj instituciji i nadređena osoba pritvorenoj trovačici. Osim standardnih tvrdnji o mobingu, Nina je, navodno, istražiocima nesuđenu žrtvu označila i kao „prepreku za napredovanje u karijeri“. Pri tome, gospođa Ninković ima 57 godina, ali je nije napustio takmičarski duh, pa i vjera da je ne tako dug period do penzije više nego dovoljan za spektakularne preokrete u njenoj profesionalnoj biografiji?!
Na mrskom Zapadu, recimo, zaista ima svega i svačega, ali čak ni tamo hiperambicioznost „đuturuma“ nije pretjerano česta pojava. Ali, shvatimo ovu situaciju kao specifičan doprinos Republike Srpske „novoj normalnosti“, pa čak i nekakvoj naopakoj univerzalnoj baštini čovječanstva. Zahvaljujući, prije svega političkim „elitama“, naročito aktuelnoj, život u RS, dominantno, postao je beskrupulozna borba za koju ne važe generacijske granice.
Ima dijelova planete gdje važe slična pravila, ali je bar period nakon 50. godine doba kada je moguće stati na loptu, pogledati lijevo i desno, te „podvući crtu“ i provesti završnu etapu postojanja u kakvom-takvom smiraju. Međutim, u Srpskoj i BiH to, očito, ne važi, pa i osoba sa 57 ljeta ima bog zna kakve ambicije, pri čemu je čak spremna da „gazi preko leševa“ radi njihovog ostvarenja.
Naravno, većina osoba u RS koje i u vrlo zrelim godina drma groznica karijerizma nisu baš spremne da idu tako daleko, pa da pokušavaju likvidirati konkurente. Ipak, ostaju zapamćeni oni zbog kojih je „bolja polovina“ BiH svojevrsna „anti-Francuska“. Tamo milioni ljudi učestvuju u žestokim demonstracijama, jer prag za odlazak u penziju vlastodržci žele da povise na 67 godina, dok kod nas nisu rijetki slučajevi teške žalosti zbog toga što ta zakonska obaveza uopšte postoji.
Recimo, pokojni Rade Rakulj, raniji „vječni“ predsjednik Udruženja penzionera RS, Bog da mu dušu prosti, u jednom intervjuu objašnjavao je da je sa 65 godina bio na vrhuncu profesionalne zrelosti i snage, kao zaposlenik Fonda PIO. Dodao je da se, ipak, tada krajnje nerado povinovao propisima i povukao u „mirovinu“, iako bi, kako je smatrao, bilo sasvim fer od kolega da su u njegovom slučaju napravili izuzetak od primjene paragrafa.
Čir sprdnje
Ukoliko je neko pomislio da naredno, treće mjesto u ovom „Topu 5“ pripada Andrei Dorić, ipak se prevario, jer događaji prestižu događaje, a nove vedete postavljaju nedostižne standarde. U takvim okolnostima, čak i Dorićeva pripada „Drugoj ligi Zapad“, iako se svojski potrudila da se nametne, izjavom u kojoj je „tumačila“ kako je moguće da istovremeno bude i poslanik u NSRS, te da sjedi u raznim upravnim ili nadzornim odborima.
Žena je otvoreno priznala da se tih pozicija dočepala zahvaljujući partijskoj pripadnosti i na taj način, naravno, samo javno izustila ono što svi znaju, ali uglavnom izbjegavaju da priznaju pred kamerama. Tragikomično je tek to da je mlada dama lišena nelagode u vezi s tim, jer takav način funkcionisanja ovog društva smatra sasvim normalnim. Kao što je, poput koleginice Sonje Davidović, uvjerena da je i sasvim prirodno par puta pretrčavati relaciju SP – SPS u oba pravca, dok ne bude načisto koja od ove dvije opcije ostaje u vlasti.
Ipak, u foto-finišu, pozicija broj tri pripada Obrenki Slijepčević, jer je Andrea Dorić prošla bez ikakvih posljedica upravo zahvaljujući sistemu u kojem je moguće da Slijepčevićeva vodi nadležnu republičku komisiju čiji bi zadatak trebalo da bude sankcionisanje sukoba interesa. U SFRJ je postojala pošalica: „Ukoliko hoćeš da ne riješiš neki problem, samo formiraj komisiju ili radnu grupu“. U RS, ta duhovitost mogla bi biti dopunjena rečenicom: „Kada želiš da određeno tijelo ne funkcioniše, samo postavi Obrenku za predsjednicu“.
Zaista, nakon urnebesnog desetominutnog govora Slijepčevićeve u NSRS, ništa nije bilo manje komično od činjenice da je ova osoba i dalje na istom položaju, uz usvojeni „izvještaj o radu“, naravno. Specijalna bizarnost je i to da su izrazi lica poslanika i kasnije reakcije sugerisali utisak da je „gatačka snaša“ tek pristigla na zahtjevnu dužnost i da se prvi put pojavljuje pred mikrofonom. Međutim, ona je na toj poziciji od 2009. godine, znači, punih 14 ljeta, a ovakvo neboluzno izlaganje se ponavlja svaki put kada ona kroči u parlament Srpske. I nikome ništa.
Pa, kada je već tako, jedina persona koja u ovakvim okolnostima ima povod za histerični smijeh upravo je Obrenka Slijepčević, jer žena decenijama uspješno pliva u ovom izvitoperenom antisistemu, budući da je prije famozne komisije bila izvršni sekretar Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH, a na to mjesto stigla je sa identične adrese u Tužilaštvu RS. Nije čak poenta ni u njenom očito diskutabilnom mentalnom zdravlju, koliko u apsolutnoj nekompetenciji.
Ali, zahvaljujući ovovremenoj viralnosti otkačenih video-sadržaja na društvenim mrežama, što ranije nije bilo toliko izraženo, Obrenkin doprinos sindromu „nove normalnosti“ ogleda se bar u tome da je čir sprdnje konačno pukao, mada to neće ostaviti nikakve posljedice na namjeru bilo kojeg visokopozicioniranog konzumenta nekoliko plata da nastavi sa vlastitim naopakim navikama, pored žive Obrenke i mrtve NSRS.
„Naši i njihovi“
Na četvrtoj poziciji liste pregalaca „nove normalnosti“ nalazi se Željka Cvijanović, srpski član Predsjedništva BiH. Takva „nagrada“ je neminovna, ako se zna da je u proteklim danima do maksimuma potencirala formulaciju: „Vjerujte meni, a ne sopstvenim očima i ušima“. To je učinila vlastitim držanjem u situaciji sa famoznim dolaskom predsjednika Hrvatske u Derventu na godišnjicu jedinice HVO-a. Naravno, posljednju riječ o ovoj mutnoj raboti svakako je imao predsjednik RS Milorad Dodik, jer se to ne bi moglo desiti mimo njegovog znanja i „zelenog svjetla“. Međutim, Cvijanovićeva je imala formalna ovlašćenja da zaustavi čitavu blamažu ili bar da preventivno podigne prašinu zbog apsurdnog okupljanja.
Ipak, političarka koja inače reaguje na sve moguće pojave, od onih iz domena kvantne fizike do drugih koje su blizu žute hronike, sada se šturo oglasila tek kada je „prošao voz“. Polemike sa kritičarima prepustila je svom savjetniku Saši Auliću. Istom onom koji je ne tako davno s razlogom držao „bukvicu“ ranijem ministru odbrane Sifetu Podžiću da ne može samoinicijativno hodati po svijetu i u ime čitave BiH posjećivati kojekakve proukrajinske skupove, jer je, kako je Aulić naveo, ministar odbrane tu da samo sprovodi stavove Predsjedništva BiH, a ne da kreira vlastite. Ovog puta, posjete stranih zvaničnika fleksibilni savjetnik brzopotezno je svrstao u fah Ministarstva spoljnih poslova, poručujući Jeleni Trivić da se „prvo informiše prije nego što postavi besmislena pitanja“ o pasivnosti Cvijanovićeve u ovom slučaju. Ispravno zapažanje, ali neprecizno usmjeravanje, jer Trivićeva nije pogriješila kada je obavezu da reaguje pripisala Cvijanovićevoj, ali je morala da se prije toga informiše o duplim standardima lucidnog Aulića, prema kojem jedna mjerila važe za Sifeta Podžića, a druga za Elmedina Konakovića, zavisno od dnevno-političkih potreba njegove šefice.
Naravno, bez obzira na sva međunacionalna sporenja i različita gledišta u BiH, u parametrima idealnog svijeta, čak ni takve godišnjice, poput derventske, ne bi bile sporne u RS, da postoji bilo kakav reciprocitet na prostoru Hrvatske ili FBiH. Ipak, može li iko zamisliti jedinicu nekadašnje Srpske vojske Krajine kako danas evocira uspomene iz prve polovine devedesetih na kninskoj tvrđavi? Ili brigadu VRS iz ranijeg Srbobrana kako posjećuje sadašnji Donji Vakuf i prisjeća se „ljutog vojevanja“?
Paradoksalno, na srpsku sramotu, tim ratnim veteranima desilo bi se isto što i novinarki Vanji Stokić i njenom partneru u danu nesuđenog okupljanja posvećenog pravima LGBT zajednice u Banjaluci. Jer, istorija Srba jeste zapamtila svakakve prizore, ali ne baš i muškarce spremne da „izruče“ žene nasilnicima koji ih jure, uz zastrašujuću rečenicu: „Ona nije naša, ona je njihova“. I sve to u naselju, da blamaža bude veća, sa epskim nazivom Obilićevo.
Na stranu rasprave o seksualnim orijentacijama i različiti rezoni o samom skupu, jer čitava polemika o sistemima vrijednosti gubi smisao u situaciji kada joj završni pečat daju ljudske mizerije kojima je uzaludno tumačiti šta znači kad braniš sebe od drugog, a šta kad braniš drugog od sebe. A to što se ovakvo „dno dna“ nalazi na petom mjestu kratke liste „nove normalnosti“ – pukim slučajem sastavljene od četiri žene i grupe anonimnih muškaraca – ne znači da je primjer najblaži po intenzitetu. Naprotiv, mjesto na kraju je primjereno, upravo zbog toga što – niže ne može.
