Početna  /  Nisi tražila, ali mnogo toga moramo uraditi da – odgovorni budu kažnjeni
Izdvajamo Teme i komentari

Nisi tražila, ali mnogo toga moramo uraditi da – odgovorni budu kažnjeni

ilustracija
Od trenutka kada je Milena Radulović istupila u javnost, optužujući svog bivšeg nastavnika glume Miroslava Aleksića za seksualno zlostavljanje, javnost regiona ne miruje. Njen primjer slijede kolegice, ali i žene u drugim branšama – novinarke, voditeljke, profesorice, studentkinje u različitim oblastima. U konačnici, žene, koje su odabrale da na mizoginiju i napade na svoja tijela i ličnosti – ne budu tihe, ma koja cijena za pravo na zaštitu bila.

„O seksualnom nasilju je posebno teško progovoriti zbog stigmatizacije i vjerovanja da je žrtva “doprinijela” nasilju svojim ponašanjem. Ovaj vid nasilja utiče na fizičko, psihološko i opšte stanje žrtve. Narušava se integritet osobe u svakom smislu, jer je neko odlučio da vaše tijelo uzme u svoje ruke i radi sa njim ono što želi, bez pristanka i dozvole za to. Učinioci ovih djela su najčešće osobe iz bliske okoline žrtvi što situaciju dodatno usložnjava, a sistem podrške nije dovoljno senzibilisan“, reći će Gorica Ivić, projektna koordinatorica Fondacije „Udružene žene“ iz Banjaluke.

Nakon što su progovorile o svemu proživljenom, ono što su rekle i napisale postaje dio svojevrsnog pokreta u online prostoru, koji prati #nisamtražila.

Svakog čuda za tri dana dosta – ili početak drugačije perspektive za prava žena?

„Ovo je tek vrh ledenog brijega. Iskreno se nadam da će pokret #nisamtrazila inspirisati mnoge djevojke i žene da se ohrabre i prijave nasilnike, a da će nadležne institucije prestati sa politikom zataškavanja i brige o nasilniku, već zaštititi prave žrtve“, reći će aktivistica, novinarka i direktorica Fondacije Infohouse Dženana Alađuz.

Dženana Alađuz

Podsjeća, nije samo pitanje – javnog istupa, a već i odgovora sistema na ovakva krivična djela, pa čak i onih koji su – dio sistema.

„Pogledajte šta se desilo u januaru 2021. Ročište je Branislavu Stanivukoviću (44) optuženom za svirepo ubistvo nevjenčane supruge Milice Marinković (33) u julu prošle godine, koju ju je polio benzinom i zapalio. Marinković je od posljedica teških opekotina preminula nakon nekoliko dana. OStanivukovićevom karakteru u sudnici je svjedočila i njegova bivša supruga koje je ispričala da “nije bio nasilan”, ali je potvrdila da ju je nekada “znao ošamariti”.

I na sve to, sudija Milan Blagojević je prokomentarisao kako “savremene žene nemaju razumijevanja za šamar.” I onda trebamo vjerovati takvom sudiji, da će zaštititi žrtvu?“, pita se ona.

U konačnici, vjeruje da ćemo se još načekati dok prijave nasilja dožive punu istragu, čak i presude, ali to nas ne smije obeshrabriti, naprotiv treba nas naljutiti i natjerati da koristimo sve demokratske alate koje imamo.

Saglasna je sa tim i Gorica Ivić, ističući da je važno šta će društvo uraditi nakon što su žene – progovorile.

Pod društvom prvenstveno mislim na institucije koje imaju mandat da pruže podršku i zaštitu žrtvama i kazne učinioce. Njihova velika hrabrost treba da doprinese unapređenju pravnih normi koje imaju za cilj uspostavljanje adekvatnih sistema podrške, a pod tim mislim usluga za žrtve seksualnog nasilja koje su propisane prihvaćenim međunarodnim standartima u ovoj oblasti. Takođe, vrlo je važno da definišemo “pristanak” na seksualni odnos,uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču na to da osoba pristane ili ne pristane se seksualni odnos, jer se sa ovim konceptom vrlo manipuliše u procesima dokazivanja djela seksualnog nasilja“, kaže ona.

Sistem nije dobar, ali prvo – da naučimo šta je sve neželjeno ponašanje

Dok javnost traži što više detalja neželjenih seksualnih radnji, a žutilo u medijima servira sve do čega dođe, struka podsjeća na suštinu.

„Seksualno nasilje, u skladu sa međunarodnim standardima i nacionalnim zakonodavstvima većine savremenih država, podrazumijeva svaki oblik neželjenog ponašanja kojim se na bilo koji način ugrožava ili povređuje polni integritet čovjeka. Dakle, ne samo nasilnu obljubu ili s njom izjednačenu polnu radnju, kao što je to npr. silovanje, već i svaku drugo neželjeno verbalno, neverbalno ili fizičko ponašanje polne prirode usmjereno na povredu dostojanstva nekog lica u sferi polnog života, kao što su to neželjeni komentari, dodiri, zagrljaji itd. Međutim, treba znati da je svaka polna radnja sa djetetom do određene životne dobi takođe seksualno nasilje, bez obzira na to da li djeca pristaju na navedene radnje ili ih čak i sama provociraju. Razlog tome jeste u činjenici da djeca, do određenog stepena razvoja (kod nas do navršenih 15 godina), nemaju pravo da odlučuju o svojoj seksualnosti, jer, prema mišljenju stručnjaka, ne razumiju značaj seksualnih odnosa. Treba imati u vidu da seksualno nasilje podrazumijeva i eksploataciju tuđeg seksualnog života, što se vrši najčešće navođenjem na prostituciju ili trgovinom ljudima u cilju vršenja prostitucije. Možemo reći da je pojam seksualnog nasilja danas mnogo širi nego što je bio prije nekoliko decenija“, kaže profesorica krivičnog prava i narodna poslanica Ivanka Marković.

Ivanka Marković

Kaže, poseban je problem što javnost nije upućena u pravnu regulativu koja se tiče ove oblasti, što utiče i na to da – žrtve u konačnici ne dobiju odgovarajuću pravnu zaštitu. Čak – i da oni koji poznaju pravnu regulativu, namjerno ili nenamjerno, istu tumače na pogrešan način, što opet dovodi do neadekvatne zaštite žrtava. Osim toga, poziciju žrtve u našem pravosudnom sistemu u oblasti krivičnog prava, a samim tim i potrebu za zaštitom njenih prava, smatra zanemarenom.

Iskustvo jedne mlade žene, ohrabrilo je i žene koje su slična traumatična iskustva proživljavale decenijama ranije, što povlači pitanje mogućnosti krivičnog gonjenja počinilaca krivičnih djela, odnosno eventualne zastare krivičnog gonjenja.

„Zastarjelost krivičnog gonjenja je, prema mom mišljenju, institut koji ide u prilog učiniocima krivičnih djela. U velikom broju država nema zastarjelosti krivičnog gonjenja za ovakva djela. Zašto bi protek vremena od momenta izvršenja krivičnog djela silovanja ili polnog nasilja nad djetetom išao u prilog učinioca djela i u konačnici doveo do nemogućnosti pokretanja i vođenja krivičnog postupka za isto? Iako razumijem razloge postojanja ovog instituta u krivičnom pravu mišljenja sam da za ova i slična krivična djela ne bi upšte trebalo postojati zastarjevanje krivičnog gonjenja. Nadam se da će se to jednog dana na taj način i regulisati u krivičnom zakonodavstvu. A do tada, svaka žrtva bilo kojeg oblika seksualnog zlostavljanja ili iskorištavanja, treba to prijaviti. Samo na taj način ćemo razotkriti one koji se predstavljaju javnosti kao ugledni građani, a zapravo, u tajnosti svog poslovnog okruženja, često i bez imalo stida, seksualno iskorištavaju one koji su im po bilo kojem osnovu podređeni“, ističe Marković.

Put do ohrabrenja – trnovit

Prema rješenjima koje nudi Zakon o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku, djeca koja su žrtve seksualnog nasilja imaju podršku i pomoć psihologa, saslušavaju se tako da ne dolaze u kontak sa nasilnikom, ograničena je mogućnost niihovog ispitivanja jer svako ispitivanje za njih predstavlja novu traumu.

„Međutim, kada su u pitanju punoljetne žrtve ovih krivičnih djela one nemaju takvu podršku. Istina, javnost je isključena sa glavne rasprave, ali sekundarna viktimizacija je prisutna svaki put kad moraju iznova do detalja objašnjaviti šta i kako se desilo, odgovarati na unakrsno ispitivnje odbrane kojim se nastoji dokazati da je žrtv pristala na npr. obljubu jer je sama bila sa učiniocem u njegovom stanu i slično. Ono što nedostaje sistemu jeste sistemski riješena podrška ovim žrtvama nakon završenog postupka.“, objašnjava sagovornica.

Koliko je podrška važna, najbolje znaju u sigurnim kućama u kojima se zbrinjavaju žrtve porodičnog i rodno zasnovanog nasilja.

Gorica Ivić

Rad sa žrtvama seksualnog nasilja treba da bude kontinuiran i odgovarajući. Podrška ne smije izazvati još veću traumatizaciju, zbog čega je važno da su pružaoci usluga, uključujući i nevladine organizacije, budu senzibilisani i edukovani. Nisam sigurna koliko smo spremni za i obučeni za ovaj rad. Usluge su uglavnom dio opštih usluga što u prevodu zanči da se državni službenici koji pružaju i druge vrste podrške angažuju i za rad sa žrtvama seksualnog nasilja te da nisu specifično obučeni. U praksi se dešavaju situacije da žrtva silovanja, nakon mjesec dana od djela nasilja bude naručena na pregled kod psihologa i/ili psihijatra na pregled. Njoj treba pravovremena podrška kako bi prevazišla traumu i opstala u procesima pred institucijama, ukoliko su u toku“, kaže Ivić.

A do psihološke podrške, (svim) ženama ostaje da ne slijede put do raspeća na koje ih društvo stavlja. Unutar sistema ili – na društvenim mrežama, za to – moraju naći dodatnu snagu.

„Ako govorimo o negativnim komentarima kojima su zasute i Milena i druge koje su prijavile nasilje, te komentare je najbolje sačuvati na računaru i prijaviti policiji odmah! Kao i socijalnim mrežama, naravno, sa zahtjevom da se taj račun blokira. Možda se ovo čini kao uzaludan posao ali nije. Od nečeg moramo krenuti“, zaključuje Alađuz.

Ana Kotur-Erkić

0 Shares
0 Shares
Copy link