Šta li to spaja Milorada Dodika i Aleksandra Vučića? Priličan broj znalaca s obe strane Drine požuriće da kažu da predsjednike Srpske i Srbije ne povezuje ništa, jer su, navodno, odavno u velikom sukobu. Ovakvu tvrdnju ilustrovaće nizom detalja, kako bi „nevjerne Tome“ prihvatile teoriju da Vučić godinama ruši Dodika, te da je taj proces ove godine kulminirao.
U kontekstu ovakvih teza, Narodni front Jelene Trivić nije ništa drugo nego prvi stvarni SNS u RS, a u Dodikov gaf u studiju RTS-a, zapamćen po formulaciji o „popriličnoj ciganiji“, prste je debelo umiješala BIA, kako bi uzdrmala nevoljenog „bludnog sina“ u Banjaluci, odnosno Laktašima. Naravno, u istoj školi mišljenja potežu se i slični postupci druge strane, pa se ukazuje na činjenicu da odnedavni Vučićev savjetnik za regionalna pitanja i nekadašnji poslanik u NSRS Adam Šukalo ne može preći u Republiku Srpsku, a da ne završi na informativnom razgovoru u policiji.
Ipak, sva ta podbadanja nikada neće preći „crvenu liniju“. Do kraja političkih karijera Dodika i Vučića, ispod stola će svakako biti obostranih udaraca vrhom cipele u cjevanicu. Međutim, u vizuelnom polju dostupnom masovnoj publici, neće biti ničega osim diskretne podrške i suptilnih razmjena gestova uvažavanja.
Naravno, to jeste povod za čuđenje posmatračima sklonim mehaničkoj primjeni naučnih definicija na stvarnost. Osobe sa poznavanjem psihologije sa nevjericom će gledati miroljubivu koegzistenciju dva predsjednika, jer, zaboga, jedan uglavnom preferira sirov i agresivan nastup, dok je drugi skloniji patetici i teatralnosti. Komunikacijske razlike laktaškog „hodača po ivici psovki“ i beogradskog „kralja drame“ nisu jedine, pošto nisu rijetki politikolozi skloni podizanju obrva na ideološke afinitete ovog dvojca.
„Ništa se ne rješava“
Ali, te kategorije su, u slučaju Vučića i Dodika, samo forma bez suštine. Iako je lider SNSD-a, nominalno, ljevičar sa desnom retorikom, a šef SNS-a desničar sa lijevim egzibicijama, jasno je da su, u realnosti, obojica tek makijavelisti bez ikakvih ozbiljnih sistema vrijednosti i uvjerenja, osim grčevitog stava, neupitnog svakog 1. januara, da moraju provesti još jednu godinu na vlasti koja je sama sebi svrha, kao vječna garancija moći i privilegija.
Dakle, uzaludno je razglabati o tome da li je jedan odan idejama Slobodana Jovanovića, odnosno da li se drugi oduševljava mislima Milovana Đilasa. To, naprosto, nije u sferi njihovih interesovanja, jer su vrlo pragmatični karakteri, pa su još u periodu prije korone postigli prećutnu saglasnost o „Prointeru“, recimo, kao najvažnijem stubu teško raskidivog „bratstva“ dva lidera.
Međutim, neoprezan i komotan, kakvim ga je Svevišnji dao, Dodik je ipak nedavno „bacio kosku“ publici željnoj podrobnijih saznanja o odnosima ovovremenih gospodara Srba sa dvije obale Drine. Nevolja je u tome što su „ekspertize“ predsjednika RS o svemu i svačemu svakodnevne i obimne, pa je u toj hiperprodukciji stavova gotovo svima promaklo objašnjenje dileme sa početka ovog osvrta.
Naime, Dodik je objasnio da ga, osim ogoljenog interesa, sa Vučićem veže još jedan, potpuno „metafizički“ detalj – neuspjeh. I to u komunikaciji sa zapadnim centrima moći. Iako Srbi slove za narod koji ne prašta uspjeh, Vučićev politički otac Vojislav Šešelj davno je ogorčeno rekao: „Ne možete suditi političaru zbog neuspjeha, pobogu“, kada su pred njim pomenuli mogućnost da se još nesmijenjeni Slobodan Milošević nađe u Palati pravde nakon „izgubljenih ratova“.
Daleko od takvih preokupacija, Dodik je nedavano istakao je da on i predsjednik Srbije imaju potpuno različit odnos prema Briselu i Vašingtonu, ali, skrušeno je priznao da obe „taktike“ imaju ništavan učinak.
“Ni on ni ja nemamo potrebu da se borimo za naklonost jedan drugoga. U nekim stvarima se možda i ne slažemo. Duže sam na nekim poslovima, pa su mi neke stvari dosadile. Recimo, odnos sa strancima. Vučić misli da s njima treba da se razgovara, ja ne dijelim ta ubjeđenja. Šta je korisno, ne znam, ali ni mojim ni njegovim metodama, očigledno, ništa se ne rješava”, rekao je Dodik u prvoj polovini aprila ove godine.
Da bi bilo jasno na koga se odnosi sintagma o „strancima“, Dodik je u istom intervjuu, za beogradsku „Politiku“, istakao da su „Amerikanci i Evropljani pretjerali kada je riječ o Kosovu i Metohiji i da bi htjeli da Srbija aplaudira odlasku Kosova, a nikada ništa nisu ponudili, izuzev neke lažljive perspektive za EU“.
Od Knina do Negotina
Predsjednik Srpske je tada pecizirao da je „veliki pritisak bio na predsjedniku Srbije Aleksandru Vučića po sistemu – uzmi ili ostavi“, te je dodao da „u tom slučaju uvijek uzmeš, da bi na kraju ostavio“, a zatim ukazao da će „opet doći ta priča, jer stranci koriste razne metode“.
“Kada bi meni to ponudili, odmah bih sve ostavio. Vučić ima druge metode, taktizira i razvlači dok ne dovede sve do besmisla. Ko sada pominje Ohrid? I ja sam ranije imao tu snagu, ali petljanje Zapada i stalne prevare više ne mogu da trpim. Dođe trenutak kada narod više ne može, i Srbi će jednom reći – doviđenja, Kosovo je dio Srbije, a vi radite šta god hoćete, jer ste nas svaki put prevarili. U čemu je razlika između Kosova i Republike Srpske”, poentirao je Dodik tom prilikom.
Možda je, ipak, bio pregrub prema sebi i kolegi. Biće da je konstatacija da se „ni mojim ni njegovim metodama ništa ne rješava“ pretjerana, pošto je demografski, ekonomski, pa i psihološki saldo vladavine ovog dueta, kada su u pitanju građani RS i Srbije, takav da se teško može govoriti o „nerješavanju“, jer iza Dodika i Vučića ostaju takvi tragovi kakve nikada ne bi mogli da dostignu, na primjer, Miro Lazović i Žarko Korać, da su u njihovim foteljama. Miloradu i Aleksandru to polazi za rukom zahvaljujući efikasnosti na drugoj strani terena – u manipulaciji proruskim emocijama većine stanovnika prostora „od Knina do Negotina“.
Malo je njihovih gestova „dobre volje“ spram Moskve koji nisu bili u pukoj predizbornoj funkciji. Isto tako, teško je povjerovati u Dodikovu „fajtersku“ ili Vučićevu „lukavu“ distancu prema Zapadu, ako se zna da, kao svojevrsni ideolozi i komesari, u njihovom neposrednom okruženju već dugo egzistiraju izraziti NATO-entuzijasti, od Ane Trišić Babić u RS, do Zorane Mihajlović ranije, a Dragana Šormaza nakon njenog odlaska iz SNS-a, ako se govori o Srbiji.
Iako bi, po definiciji, morala da ima pozitivne konotacije, naročito kad se radi o „specijalnim vezama“ RS i Srbije, između Dodika i Vučića funkcioniše „harmonija“ u prilično naopakom izdanju. To nije baš uobičajeno, ako se imaju u vidu iskustva iz protekle tri decenije. Devedesete su protekle u znaku relacije Milošević – Karadžić, a nije prošlo mnogo vremena da njih dvojica od personalne „idile“ stignu do krajnje toksičnih odnosa. Ma koliko u kasnijim tumačenjima ta kriza bila predstavljana kao gluma zbog pritisaka sa Zapada, da nije bila riječ o simulaciji, ako niko drugi, mogli bi da posvjedoče pripadnici obavještajne grupe „Tajfun“.
Naime, riječ je ekipi, stacioniranoj u ratnom periodu u Banjaluci, koju je formalno osnovao Radovan, a ovakva hijerhija, naravno, nije podrazumijevala da se ignorišu „sugestije“ sa uticajnih adresa iz Beograda. Ipak, već 1994. godine, u jeku spora Karadžića sa Miloševićem, taj tim je, interno, odabrao Jovicu Stanišića, odnosno Slobodana za „vrhovnog komandanta“, fingirajući lojalnost Palama. Ipak, promjena „gazde“ nije mogla ostati tajna, pa su ovi ljudi prošli kroz vrlo brutalnu fizičku torturu i bili prinuđeni da u narednim godinama doslovno vegetiraju, sve dok se tadašnji predsjednici RS i Srbije, umjesto unutarsrpskih „špijunskih igara“, nisu pozabavili ličnim jadima.
Rođak sa sela
I u 21. vijeku bilo je niz „kratkih spojeva“. Da navodna ideološka sličnost, kada je u Beogradu značajan segment vlasti pripao Vojislavu Koštunici, ne znači mnogo, brzo su se uvjerili lideri PDP-a i SDS-a. Mladen Ivanić je još prije 5. oktobra imao neugodnu epizodu sa kasnijim predsjednikom SRJ, jer je njegovu zamisao da, kao prvobitni mandatar Biljane Plavšić, sastavi vladu nacionalnog jedinstva u RS, Koštunica, netipično grubo, javno nazvao „budalastim krpežom“. Mirko Šarović i dva Dragana, Kalinić i Čavić, takođe su se suočavali sa neočekivanom hladnoćom istog čovjeka, pa se ispostavilo da je prvu ozbiljniju finansijsku infuziju zvaničnog Beograda, tada već u znaku kohabitacije Tadić – Koštunica, dočekao tek Milorad Dodik, kao premijer nakon 2005. godine i akter prodaje Telekoma Srpske – Telekomu Srbije.
Koštunica je u međuvremenu klizio na marginu, a Boris je preuzimao sve konce u matici. Od Đinđića, prije tragičnog kraja, Tadić je naslijedio jednu vrstu garda prema RS koji je, spolja, imao obilježja korektnosti, ali je posjedovao i izvjesnu pokroviteljsku crtu, na ivici nadmenosti. I to od one vrste u kojoj imate neotesanog rođaka sa sela, pa ga sakrivate u sporednu prostoriju kada dolaze „reprezentativni“ gosti. To je postalo naročito izraženo u finišu vladavine Borisa Tadića, kada je, zbog Dodikovog soliranja, imao nelagodne situacije sa zapadnim izaslanicima, te je priuštio sebi i polušaljive rečenice o tome da je „Mile čovjek iz Laktaša, pa ne razumije neke procese“.
Ukoliko već nema u bližoj nacionalnoj istoriji doslovnih pandana današnjem odnosu Dodik – Vučić, možda ih treba potražiti u geografiji. Na istoku Starog kontinenta je niz sličnih kombinacija sa jednim narodom u dvije zemlje. Ipak, ni Vučić, ni Dodik ne bi bili oduševljeni da uređuju međusobne odnose poput Putina i Lukašenka, recimo, ako se prihvati moskovska percepcija o identičnom nacionalnom identitetu u obe države. Suviše je tu, sa stanovišta gospodina iz Beograda, bilo pokušaja Minska, kao metafore za Banjaluku, da sjedi na više stolica, u periodu prije rata u Ukrajini. Opet, ni banjalučki gospodar ne bi bio oduševljen, kad vidi kako se nad Lukašenkom „trenira strogoća“ svaki put kad je neophodno da izrazi odanost Kremlju.
Štazi i Ramštajn
Ni ostale varijante nisu baš perfektne, ako se zna da u Sjevernoj Makedoniji neće ni da čuju za rezon Sofije o jednom narodu između Crnog mora i Ohridskog jezera. Takođe, previše kompleksne su i opcije sa Rumunijom i Moldavijom, zbog „pobunjeničkog“ Pridnjestrovlja, kao i Grčke i Kipra, sa „odmetnutom“ turskom republikom na sjeveru ostrva.
Nije isključeno da bi Vučić bio raspoložen da razmotri nekadašnji odnos Istočne i Zapadne Njemačke, kao model za regulaciju „saradnje“ sa Dodikom i RS. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što mu nije mrsko uvjerenje da je Štazi jedina ozbiljna garancija dugovječne i sigurne vladavine, da to nije moguće tamo gdje postoje strane baze, poput one u Ramštajnu, kao i zato što je glavni grad bio podijeljen Berlinskim zidom, što ne bi bilo loše, bar kao način da se „fenserski“ Beograd na vodi odvoji od „plebejaca“ u ostatku prestonice.
Ipak, da se Dodik pita, jasno je da bi, bez obzira na neiskrenu „rusofiliju“, odabrao kombinaciju Amerike i Britanije. Ujedinjeno Kraljevstvo je, kroz nekadašnjih 13 kolonija, postavilo temelj za današnje SAD, ali su se stvari u međuvremenu obrnule. „Ko bi gore, sad je dolje“, reklo bi se, pa London najčešće slijedi direktive iz Vašingtona, pri čemu su zaboravljena vremena uoči „bostonske čajanke“, kada se još moglo govoriti o prekookeanskoj dominaciji „crvenih mundira“.
U ovom periodu, naravno, pretjerano je očekivati da će Dodik potražiti vlastitog Adama Šukala i sopstvenu Jelenu Trivić u matici, pa isprobati izbornu sreću sa nekakvom verzijom SNSD-a u Srbiji. Međutim, još može da bira kako će se odrediti prema takvim zamislima na svom terenu. Nikada nije bio toliki avanturista da postane „Zagor – Duh sa sekirom“, ali, ako može da bira, uvijek će mu više odgovarati da za Vučića bude „Blek stena“, nego „Žalosna sova“. Vučić već nije zainteresovan za toliki dijapazon mogućnosti. I u Banjaluci, a pogotovo u Beogradu, smatra poželjnim samo jedan uzor za partnere i saradnike – onaj koji je u strip mitologiji poznat pod dugim imenom Don Čiko Felipe Kaetano Lopez Martinez i Gonzales.
