Miodrag Manojlović za MH: Promjene treba posmatrati šire, dublje i dalje, one su tada znatne…

U Trebinju, u galeriji Kulturnog centra, do 28. septembra biće postavljena zanimljiva izložba ”Neznatno” Miodraga Manojlovića. Crtež je glavni ”junak” ove postavke i iz njega kreće sve, kao što i u većini umjetnosti sve počinje sa skicom, pa se razvija u nešto dublje. On kroz crtež prolazi kroz razne medije i od njega pravi vezivno tkivo svega što se može vidjeti na izložbi. O samoj izložbi, ideji koja ga je vodila, ne samo kroz ovu postavku, već i kroz njegov cjelokupan rad, kao i o umjetnosti danas, Miodrag Manojlović govorio je za internet magazin ”Moja Hercegovina”.

Miodrag Manojlović, kako sam kaže, već petnaestak godina gotovo svakodnevno ”hvata” bilješke u vidu crteža i raznih zapažanja, a te bilješke je proširio u druge medije, crteže je ”oživio” kroz animacije ali i druge vidove umjetnosti, te je nastala neobična postavka nazvana ”Neznatno”. Ona ne govori samo o umjetnosti već o svijetu danas, posmatrano kroz više uglova. Neznatno je zapravo gotovo idealna riječ koja opisuje današnjeg čovjeka, čovjeka koji preko noći želi da osjeti promjene, ne uočavajući da promjene nastaju polako i treba ih sagledati nakon određenog perioda. Stoga izložba Miodraga Manojlovića nije ni larpurlartistička jer umjetnost ovdje nije svrha sama sebi, štaviše, ona izlazi iz okvira umjetnosti i brojnim asocijacijama ulazi u gotovo sve pore današnjeg društva.

Miodrag Manojlović rođen je u Mrkonjić Gradu, živi i radi u Banjaluci, učesnik je brojnih izložbi, filmskih festivala i radionica, a među nagradama izdvajaju se one sa Hercegnovskog likovnog salona te nagrada za najbolji nacionalni film festivala ”Kratkofil”. Za internet magazin ”Moja Hercegovina” govorio je o izložbi ”Neznatno”, svom radu, stvarima koje ga inspirišu, umjetnosti danas i položaju umjetnika danas.

Za početak, Miodrag Manojlović je govorio o idejama koje su ga vodile stvarajući postavku ”Neznatno”, kao i generalno o svom radu i stvarima koje ga inspirišu.

”Izložbu obuhvata više serija radova, svi imaju jednu zajedničku nit, a to je u osnovi crtež i crtež možemo imati u blokovima za crtanje, možemo vidjeti u animiranim video radovima, možemo vidjeti u nekim skulpturalnim elementima i možemo ih vidjeti. Zajedničko je za sve radove na izložbi da je crtež glavni medij. Tu su blokovi za crtanje, u njima se svakodnevno radi neka vrsta razmišljanja, emotivnih izliva, na papiru, olovkom najčešće i ti crteži su se radili na dnevnom nivou. U animacijama nekako pokušavam sažeti životna iskustva, lična i uopšte ljudska i u nekim kratkim vizuelnim formama. Te animacije nisu narativne, da pričaju neku priču, one su više kao neke kratke forme, neke pjesme kojima se sublimira neko životno iskustvo, na neki apstraktivni način pokušavam da izrazim ili emociju ili neku vrstu srećne priče koja stoja iza toga. To je nešto što je jedinstveno za te animacije. Puno toga još treba da učim i da razvijam, i u samoj tehnici i u ideji, čini mi se da sam sad nekako zakoračio u to ne znajući da je to baš široko i duboko polje gdje treba puno da se radi. Predstoji mi sad period u kojem treba da učim i da napredujem i čini mi se da je ovo tek početak i tako se i osjećam – kao da sam na početku nečega. To je nekad dobro jer nisam još uvijek umoran od toga, motiviše me i dalje, zaljubljen sam i u crtež i u sve te neke ideje oko crteža. Crtež je primarni medij, jedan od najstarijih, neko bi rekao retrogradan, ali ja ga volim, pogotovo kad se provuče kroz neke nove medije i kad se on fino pretoči sa novom tehnologijom i novim medijima, može da da jednu svježinu pogleda, i na sam crtež i na ideju koja se tu može iščitati.” – kaže Manojlović.

Miodrag Manojlović

Po svemu sudeći, reklo bi se da je umjetnik uživao u ”oživljavanju” svojih crteža i smještanja istih u neke druge medije?

”Pa da, može se tako reći. Dugo sam radio ove crteže, razmišljao sam da bi oni mogli biti frejmovi za neki film ili tako nešto i onda sam 2-3 godine radio nešto što nije išlo u tom pravcu i onda sam prije petnaestak godina počeo da radim te male zabilješke u sveskama, radio sam ih i emotvno i intuitivno, nekad i sa nekim razlogom i one su same tražile da se animiraju. Nekad je crtež sam dovoljan za sebe, izrazi nešto, a nekada stvarno traži da se pretoči u neku formu da bi dobio puni smisao.”

Šta je zapravo neznatno i kada ono postaje znatno?

”Neznatne su promjene u samom načinu animacije kojom se ja bavim, sličica po sličica, za jednu animaciju je potrebno hiljade i hiljade crteža, to jako sporo ide, treba jako puno strpljenja, jako puno energije, ljubavi i svega toga. Ta pomjeranja između jednog i drugog frejma, to su te neznatne promjene koje se dešavaju a tek u nekom dugom vremenskom periodu vidimo da se nešto desilo. Kad jedan crtež stavljamo između drugog, te promjene su zaista neznatne. To me asociralo na neko životno iskustvo u kojem mi kad sebe sagledamo u nekom periodu od sedam ili deset dana, ne vidimo da smo se promijenili, a kad bacimo pogled na neki duži period, vidimo da smo se i promijenili, da smo i stariji, drugačiji, zreliji ili nezreliji, duži vremenski period nam daje mnogo bolju sliku o tome šta se sve dešavalo. Tako da nekad ne treba reagovati naglo, na prvu, treba sagledati šire, dublje, dalje, dati priliku vremenu. Mi, na primjer, kad gledamo planinu, vidimo da ona tu stoji vjerovatno milenijumima, nepromijenjena, a ona se svakodnevno mijenja, mijenja se njena struktura, tlo, život koji se tu dešava, a mi je vidimo kao neku planinu koja je čvrsta, a ona je zapravo krhka, nježna i te promjene su stvarno neznatne a mi se oslanjamo na neke kratkoročne periode. To je ta neka ideja.” – objašnjava Manojlović.

Kada govorimo o umjetnosti danas i onome šta ga inspiriše, a šta ga ne radi, tačnije ne dodiruje, Miodrag kaže da ga inspirišu manje afirmativni umjetnici, kao i svijetovi koji su paralelni našem.

”Neću možda tačno citirati jednog umjetnika, ali on je rekao da je umjetnost danas toksična, ima tu svega, sve se nudi, tržište je dominantno, kupoprodaja, postoji tržište za sve. Mene i dalje privlače ti neki manje poznati umjetnici, manje spektakularni, manje afirmisani u svakom slučaju, a koji imaju nešto što je živo u tim radovima, ti radovi nisu pravljeni za nešto ili nekoga već se iz njih iščitava neka emocija umjetnika i imaju neku vezu sa životom. Takvi me radovi inspirišu, od dječijih crteža, do nekih amaterskih radova, do nekih visokobudžetnih produciranih radova, nemam neku jasnu liniju razgraničenja, puno toga me inspiriše ali nekako mi je najbliže ono što nije toliko superiorno, što se ne nameće, draži su mi ti odnosi kad je umjetnost diša, dublja, kad nam se poslije mjesec dana vrati nešto što smo vidjeli, pa nam je onako sleglo i probudilo neku vrstu asocijacije i emocije. Trendovi, sad ne znam da li ih i pratim i znam, ali slični su u cijelom svijetu, možda je najdominantnija ta tržišna logika da se umjetnici što više kače na tu tržišnu logiku razmišljanja, da ide na sajmove, da se prodaje, distribuira, da se stvara zvijezda od pojedinca i tako dalje, meni je to okej, u smislu legitimno je sve, ali me to zaista ne radi. Draže mi je čuti neki pank bend iz nekog lijevog mjesta, za koje niko ne zna, nego neki popularni koji ima milione, a koji je zapravo prazan. To su neki moji reperi i plus, inspiriše me, kad u sobi vidim nekog insekta, pauka ili tako nešto, zanimljivo mi je posmatrati ga, kako on to plete, radi, kako se bori. Televiziju skoro da i ne gledam, medije tu i tamo, malo internet, imam neku vezu s tim, ali generalno nisam medijski lik da sve to pratim, radije gledam u te neke stvari koje su paralelni svijetovi sa našim.” – kaže Manojlović za naš magazin.

Ako se vodimo idejom da je umjetnik danas, na velikoj sceni, često posmatran kao roba, a da se sa druge strane pod umjetnost često guraju stvari koje se lako mogu odrediti kao kič i šund, u kom pravcu treba da se kreće umjetnik, kako savjetovati mladog čovjeka, stvaraoca danas?

”I ja sam zbunjen pred svim tim pojavama, kada bih mogao, savjetovao bih prvo sebe, ali ne znam šta bih sebi rekao konkretno, ali možda da pročitaju od Rilkea ”Pisma mladom pjesniku”, to je jedno fino štivo za mlađe i za sve ostale, kako u stvari treba čovjek sam sa sobom da raščisti, da li je on zaista za taj poziv ili nije i duboko zaroniti u sebe, vidjeti ako jeste za taj poziv, da roni dublje i da se bavi time, a ako nije, da i to sebi kaže jasno, nisam za to i da se bavi nečim drugim, što može biti i bolje. Treba pošteno reći sam sebi da li se baviti tim ili ne, da li ja imam potrebu za tim, kada se to definiše, onda je sve lakše i nemaš potrebu ni za čim, nikakvi reperi ti ne trebaju, to što radiš i ako ne valja, tebi valja. Tako bih savjetovao i sebe a i druge,  ne bih rekao savjetujem, već sagledavam to tako, na način da je zanimljivo štivo, preporuka je ”Pismo mladom pjesniku”.” – rekao je za kraj Miodrag Manojlović.

Svi ljubitelji umjetnosti mogu pogledati izložbu ”Neznatno” u galeriji Kulturnog centra Trebinje do 28. septembra, a ova neobična i inspirativna postavka sa mnogo asocijacija će nesumnjivo biti zanimljiva i onima koji sebe ne vide kao ljubitelja i poznavaoca umjetnosti. Posmatrajući radove postavke ”Neznatno” moguće je uočiti kako su promjene znatne samo onda kada im damo vremena i dozvolimo im da ”ožive” u raznim formama. A vrijeme će svakome od nas pokazati da li je naše bitisanje kroz sve sfere življenja bilo znatno ili neznatno…

Igor Svrdlin

 

 

Autor