Bošnjaci i Srbi treba da grade dobre odnose, ali ti odnosi moraju da budu zasnovani na međusobnom uvažavanju, rekao je u intervjuu za “Nezavisne novine” Milorad Dodik, predsjednik RS.
“Ne smije biti negacije, i da Srbe smatraju primarno konstitutivnim narodom ovdje i da je RS politički i teritorijalni minimum za naše živote ovdje. Da bismo i mi mogli da kažemo ‘OK je BiH’, konačno mora da se čuje i ‘OK RS'”, rekao je Dodik.
NN: Juče su neki mediji prenijeli Vašu izjavu da je gospodin Vučić u BiH odabrao pogrešnog partnera. Da li je ta izjava tačna?
DODIK: Ma ne. Nikad tako nešto nisam rekao. Upravo sam razgovarao sa gospodinom Vučićem. To je očigledno neka podvala. Ono što sam ja rekao jeste da je razumljiva pozicija Srbije za stvaranjem regionalne bezbjednosti i da Vlada na ovaj način pokušava da ostvari kontakte u regiji. Ali jesam rekao da Savjet ministara nije vlada i da bi bilo bolje da je sastanak bio s dvije vlade entiteta jer entiteti imaju više državnih nadležnosti nego SM za rješavanje problema za koje je Srbija zainteresovana. To jesam izjavio i iza toga stojim.
NN: Da li se i na koji način u ovom vremenu treba pristupiti rješavanju bošnjačko-srpskih odnosa? Je li sada vrijeme za taj veliki posao? Čini mi se da gospodin Vučić smatra da je to pitanje došlo na dnevni red.
DODIK: Treba graditi dobre odnose. Ali je i očigledno da problemi postoje. Oni su vezani za odnose Srba i Bošnjaka u BiH i ono što je jedna mala zajednica u Srbiji. Srbija vodi politiku građanske multietničke zajednice i države i ona je organizovana na centralistički način sa nivoima države, pokrajine i opština. S druge strane, BiH podrazumijeva zajednicu dva entiteta. U RS dominantna zajednica su, naravno, Srbi. Time se politički značaj tog odnosa RS i zajednički nivo uporno i iznova problematizuje i dovodi do turbulencije koja ponekad uzburka kompletne odnose. A ja mislim da su ti odnosi riješeni.
NN: Riješeni globalno, ili riješeni u Srbiji?
DODIK: Globalno. Odnosi Srba i Bošnjaka kao problem ne postoji. U BiH je riješeno tako kako je riješeno – dva entiteta i zajednički nivo. E sad, politički odnosi – to je nešto sasvim drugo. Kontinuitet problema koji je ranije postojao je to što su se Bošnjaci, ranije Muslimani, stavili na liniju rušitelja Jugoslavije, a Srbima je bilo važno da Jugoslavija ostane zato što su bili rasuti po svim republikama. I zato je bio nacionalni interes Srba očuvanje Jugoslavije. Bošnjaci su se stavili na stranu rušitelja Jugoslavije i proveli unilateralnu secesiju bez saglasnosti Srba u BiH. Dalje je sve poznato: građanski rat, Dejtonski sporazum i sve ostalo. Naravno da su ti događaji bitno uticali na odnose. Ti odnosi ne mogu da budu odnosi s puno izražene ljubavi, ali mogu da budu odnosi s puno izraženog uvažavanja. Takvi odnosi mogu da se grade.
NN: Šta mogu Srbi uraditi kao neku vrstu pozitivne inicijative u tom kontekstu, izgradnje boljih odnosa sa Bošnjacima?
DODIK: Srbi su stradalnici kao i Bošnjaci. I u organizacionom, državnom smislu svi koji su činili zločine su procesuirani i nisu imali državnu zaštitu, za razliku od Bošnjaka gdje to stoji. Imamo priču o Naseru Oriću, koga su vlasti dugo štitile. Sada vidimo da je pod optužnicom. Moja poruka je da je potrebno očuvati mir i uvažavanje. Ne smije biti negacije, i da Srbe smatraju primarno konstitutivnim narodom ovdje i da je RS politički i teritorijalni minimum za naše živote ovdje. Da bismo i mi mogli da kažemo “OK je BiH”, konačno mora da se čuje i “OK RS”. Kada to čujemo – a to podrazumijeva ne samo prazne riječi nego priznanje dostignutog dogovora u Dejtonu i nadležnosti koje imamo – to može da bude garancija mira. Sve drugo, od raspakivanja Dejtona pa do stalnog insistiranja da se umanji značaj RS, može samo da dovede do razlaza.
NN: Koliko pitanje referenduma na neki način smeta normalizaciji tih odnosa sa Bošnjacima?
DODIK: Referendum je uvijek u suštini mišljenje naroda. A odluke koje se donose na bazi referenduma donose vlade, parlamenti i druga državna tijela. Dakle, narod će reći svoje mišljenje. Zar se referendum odvajkada u demokratiji nije smatrao kao najdirektnije izražavanje volje naroda? Ako prihvatamo evropske vrijednosti, ne bi trebalo biti protiv tih stvari. Ovo nije referendum o secesiji, niti secesiona namjera postoji. Ako se bude uvažilo mišljenje o sudu i tužilaštvu i ako dođe do reforme na bazi Ustava, neće biti nikakve potrebe za tim. Čak, ovo je antisecesionistički referendum zato što on pokušava da riješi probleme koji bi mogli kasnije, ako se ne riješe, biti razlog za glasanje o statusu RS. Mi to ne smijemo zanemariti, moramo o tome da vodimo računa. Ali digla se opšta galama. Prvo se izlagao Incko koji nigdje nije naveo nijedno mjesto koje je prekršeno u Dejtonu. Po sistemu ja sam neprikosnoven, ja sam kadija koji u BiH sudi i tuži. A ima li stvarno utemeljenja za to, to nije važno. On pokušava da bude kadija iz turskih vremena. Slagao je Savjet bezbjednosti jer on nije onaj ko tumači Dejtonski sporazum nego Aneks 10. I trebalo bi da pročita taj aneks i vidi na koji način je došao ovdje i šta ima da radi. Oni pokušavaju da bezočnim lažima koje šire naprave atmosferu linča i prijetnjama o zabrani putovanja, zamrzavanjem imovine i mnogo čega drugog – u čemu im neke strukture iz RS koje su u parlamentu glasale protiv referenduma – pomažu samo da bi se srušila vlast. I zato mi kao odgovorni predstavnici naroda u kontinuitetu gradimo segmente da narod odluči o tome. Ako narod u RS kaže da su sud i tužilaštvo u redu, onda niko od nas nema pravo da drukčije postupa.
NN: Pričali smo mi nekoliko puta o tome i neformalno ja sam Vam rekao da se slažem sa razlozima koje navodite za referendum, ali i da je sasvim jasno da mi ne možemo nametnuti te teme svijetu, kad očigledno oni to ne prihvataju. Dakle, trebaju li Srbi i dalje…
DODIK: Svijet neće da nas sluša. Oni nas smatraju za manje vrijedne…
NN: Koga? Srbe?
DODIK: Sve ovdje na ovom prostoru. Nekad su to Srbi, nekad neki drugi. Oni ne smatraju da treba da nas uvažavaju. Oni nas tretiraju po principu nametanja. Mi smo ovdje oni nad kojima mogu da eksperimentišu. Vi ste mogli da čujete gotovo nevjerovatnu izjavu gospođe Merkel o mogućnosti rata ovdje. Svako ko živi ovdje očigledno može da zaključi da je to neka gotovo minimalna, daleka mogućnost. I onda Balkan njima postane stereotip kojeg koriste kako njima treba.
NN: Ali kako mi nešto realno možemo promijeniti? I sami znate da su Srbi strahovito stradali u 20. vijeku – uvijek na pravoj strani a uvijek najviše stradali. Može li se izaći iz toga i kako? Mogu li Srbi naći neku novu paradigmu, novi, drugačiji politički pristup?
DODIK: Slušajte, oni koji su egzistencijalno i genetski pobili pola muške srpske populacije u Prvom svjetskom ratu nikad za to nisu odgovarali.
NN: Nikad i neće. Ali kako da se mi izvučemo iz tog stradanja?
DODIK: Tačno, nikad i neće. Matrica tog stradanja ostaje gotovo ista. Kao što je prije atentat u Sarajevu bio povod da napadnu Srbiju. Sada vidimo, lažno. Ali nema ni istorijske odgovornosti. Prije toga smo imali Kalaja, koji je jurio ovuda da uvede bosanski jezik. Sada vidimo da ovdje jezdi Incko, koji isto pokušava da uradi.
NN: Da li to onda znači da smo…
DODIK: To znači da nas ne mogu pobijediti. Nisu uspjeli ni u Prvom ni u Drugom svjetskom ratu, nije ni Kalaj uspio, pa neće ni Incko. Šta god on radio i koliko god trčao. Neće pobijediti!
NN: Da li to onda znači da smo mi predodređeni za stradanje? I da šta god oni urade, mi ćemo stradati kao narod?
DODIK: To je više filozofsko pitanje i možemo i na taj način o tome…
NN: Ali život nas vodi ka tome ako…
DODIK: Ovdje je važno nekoliko činjenica: Srbi su stradalnici i u prethodnom ratu. Kumulativno gledano, kada saberete stradanja Srba, izbjeglica iz Krajine, nipodaštavanje srpske manjine u Sloveniji, šta se dešava sa Srbima u FBiH, u Crnoj Gori, o Kosovu da ne pričamo, itd, onda ćete vidjeti da su Srbi najveći stradalnici. Ali to niko neće da gleda tako. Još od Kalaja su nam nametali da smo mi neki bosanski Srbi, u Hrvatskoj hrvatski Srbi. I od te postavke da su Srbi manje vrijedan narod. Pogledajte dokumente o Srbiji iz Prvog svjetskog rata… To je bila mala, siromašna država, ali je bila jedina koja je proizvodila posuđe i bila bazirana na bakru. Sve što je u Srbiji bilo posuđa, bilo je bakreno. Onda su Austrijanci organizovano išli od kuće do kuće i pokupili sve posuđe. To možda nekom može biti smiješno, ali to je bio cilj. U Austriji su po nekim mjestima ubijali pet do deset hiljada Srba koji su tu bili zarobljeni. A o tome se ne priča. Kao što se nije pričalo o Jasenovcu, kao što se sada ne priča o stradanju Srba u ovom ratu.
NN: Šta se, onda, može učiniti?
DODIK: Oni nas nikad neće prihvatiti za partnere.
NN: Mislite na sve narode ovdje?
DODIK: Da, na sve. Bez obzira što su Hrvatska i Slovenija u EU, doživljavaju ih kao potrčkala. Naravno, poštuju ih, ali vidite kako dolaze do ostvarivanja svojih interesa.
NN: Kako Srbi mogu promijeniti taj istorijski usud? Treba li nam ujedinjenje? Konsenzus o nacionalnim pitanjima…?
DODIK: Srbi treba da promovišu mir, razvoj i saradnju. Ali moraju i da sačuvaju dva državna oblika, jedno je Srbija a drugo RS, i da to neprikosnoveno razvijaju i da to ne bude na štetu nikoga u okruženju.
NN: Mogu li dva sukobljena srpska bloka u RS postići nekakav konsenzus, makar o tim najvažnijim nacionalnim pitanjima?
DODIK: To pitanje uvijek postoji, i kad je intenzitet sukoba nekad manji, nekad veći, postoji taj iskonski zahtjev za ujedinjenjem Srba koga, naravno, nikad u tom smislu neće ni biti. Ovo što sad vidimo su više politička prepucavanja. Mislim da su svi u RS objedinjeni oko ideje RS. Samo je pitanje karaktera da li ćete misliti da je nešto manje važno, pa ćete to pustiti pa tek onda nakon mnogo godina shvatiti koje su posljedice toga. Mi nemamo luksuz niti istorijsko opravdanje da vjerujemo strancima. Pogledajte Britance koji su u kontinuitetu bili protivnici srpskog naroda, još od otomanske imperije, i svega što su tada radili, pa sve do ove rezolucije o Srebrenici gdje su htjeli da Srbi budu jedini narod koji je osuđen rezolucijom UN-a za genocid. To nisu bili ni Nijemci ni Japanci ni bilo ko drugi. A Britanci koji nama prosipaju pokušaje da su ovo ili ono htjeli su nas ugurati u to, ali mi imamo način da se suprotstavimo tome.
NN: Prije nekoliko dana ste rekli da se ovdje širi nestabilnost, nakon što je sličnu izjavu iz Moskve dao premijer Vučić. Na šta ste konkretno mislili?
DODIK: Da su stvarno ovdje htjeli riješiti problem, RS bi 1995. godine bila samostalna država. Samostalni bi bili i u FBiH. I onda su oni trebali naći način da se sami integrišu ili da žive samostalno svoj život ili da se povežu u saradnji na regionalnom nivou. Tada bismo imali dugoročnu stabilnost na ovom prostoru. Ovako, napravljen je jedan monstrum u kome se uporno dolazi sa strane i tumači šta treba da bude BiH. Ona nikad nije bila samostalna i nije mogla živjeti ni u mnogo stabilnijim imperijama. Ona je prvi put formirana u AVNOJ-u i zato taj praznik Bošnjaci danas slave. Ona nije postojala ni u Kraljevini Jugoslaviji, tada su postojale banovine. A ni ranije nije postojala, bila je obična provincija otomanske imperije. Sada nama odjednom nameću formiranje BiH koja nema ni istorijski ni praktični osnov da živi. Ali postoje ljudi koji su plaćeni i dolaze iz svijeta i kažu: “Vi ćutite, jer ste manje vrijedni, mi ćemo vama da kažemo”. To je suština.
NN: Ako već nemamo tradiciju o kojoj govorite, možemo li mi onda da se naučimo da sami upravljamo svojom državom, da gradimo institucije…
DODIK: Niko se ne može izolovati.
NN: Možemo li se mi onda naučiti demokratiji? Ako te tradicije nema…
DODIK: Ja moram da kažem: opseg sile i neuvažavanja srpskih nacionalnih interesa je bio tako ogroman da je pravo čudo da smo mi uspjeli izgraditi i ovaj nivo onoga što se zove RS i njenu institucionalnu snagu, njenu ekonomiju i njene institucije.
NN: Ali mi Srbi smo se 1995. najviše protivili tom Dejtonskom sporazumu! Tek smo kasnije shvatili da je to…
DODIK: Tačno je to. Ali da vam kažem i da nije bilo tako, ne bi se tu ništa značajnije promijenilo. Svijet je ovdje došao sa jednim stereotipom – da su Srbi loši, da su zločinci i da ih treba kazniti. I tako se dešavalo! U FBiH, recimo, postoji šest fabrika oružja, a u RS nema nijedna. A bilo ih je i u RS. Sve su ukinute ili uništene međunarodnim operacijama. Čak i izmišljenim pričama, kao što je bilo za “Orao” lažnim pričama kako se oružje isporučuje Sadamu Huseinu. Ali ko vas sad pita? Ovdje nam je došao nadobudni Pedi Ešdaun, opet Britanac, koji je govorio kako Srbe treba kazniti. Izbacivao je ljude s posla, smijenio srpskog člana Predsjedništva pa slao ljude u zatvor.
Sad je tužba u rukama tužilaštva
NN: Podnijeli ste tužbu. Šta dalje s tim?
DODIK: To više nije u mojim rukama. Postupajući tužioci će odlučivati kako će dalje voditi. Ali ovi su, koliko vidim, opet nešto nezadovoljni! Stvarno ne znam šta čovjek treba da uradi da oni budu zadovoljni? Ali, evo, vama javno da kažem: Ako nađu nešto novo, neka mi donesu i ja ću to priložiti. Pa onda traže moju ostavku, kao neću imati vremena jer ću se baviti sudom. Oni ništa ne razumiju. Ne mogu da vjerujem da ljudi koji se tako eksponiraju u javnosti, pa čak imaju i poslaničke mandate, ništa ne znaju. Čuo sam Borenovića koji kaže da će Dodik sada biti zauzet na sudu pa će morati podnijeti ostavku. Ja uopšte neću ući u sud. Ali ću ući u tužilaštvo. On će morati da daje izjave, ne ja. Ja sam svoje uradio.
NN: Hoćete li ga Vi saslušavati?
DODIK: Neću to ja raditi. Čak vidim šire neku komičnu priču da ću ja navodno za optuživanje sebe samog da budem optužen. Ako je to tako, onda njihova argumentacija ne postoji. Sve što sam ja, kao građanin, tužio sebe kao predsjednika, odnosi se isključivo na njihove navode. Ovo im je jedinstvena prilika da to sve dokažu.
Razgovarao: Dejan Šajinović / Nezavisne.com
