Miljenko Jergović: Fićo i Glasinačka kultura

Kada je dobila posao u Zemaljskom muzeju, majka je bila sretna. Rekla je: baš lijepo, od sada svakoga jutra autom idem na posao. Odmah sam znao da ništa od toga neće biti. Auto je bio naš fićo, kojeg bi provozala samo kad bi se išlo na godišnji odmor – a odavno više ni to, godinama se spremala na more, pa na kraju ne bi odlazila – i ponekad nedjeljom, kad bismo išli na Ilidžu. Dva su razloga njene euforije: posao je dovoljno daleko da bi se išlo autom, i drugi, važniji, Zemaljski muzej ima poseban parking za svoje zaposlenike. Tako su joj rekli, i ona se oduševila. Navršila je četrdesetu, samohrana majka u najboljim godinama, iz perspektive zajednice – zrela žena, ali su je svejedno oduševljavale sitne, djetinje radosti: recimo, prvi put u životu ona će imati svoje parkirno mjesto na službenom parkiralištu. I to je dovoljan razlog da fićom odlazi na posao.

Miljenko Jergović (Foto: NoviList.hr
Miljenko Jergović (Foto: NoviList.hr)

Bila su to vremena kada je po Sarajevu na sve strane bilo mjesta za parkiranje, koje se, osim na rijetkim mjestima – recimo u Dalmatinskoj, ispod dječjeg igrališta – nije naplaćivalo. A iza Marijin dvora, oko Zemaljskog muzeja, mogao si se parkirati gdje ti duša želi, tako da je već i sama pojava službenog parkirališta za radnike Zemaljskog muzeja djelovala skroz šašavo. Svima, osim njoj, koja je zamišljala to mjesto, rezervirano samo za nju i njenog fiću, na koje se nije smio parkirati nitko drugi. Ama ni ravnatelj Kosmosa, dragi gospodin Bog, da se u svom fiatu 1300 dovezao do Sarajeva, pa poželio da obiđe muzej, ne bi se mogao parkirati na njeno mjesto. To ju je dovodilo do ushita. Prije nego što je krenula na posao, cijeli taj mjesec koliko je trajao otkazni rok u prethodnoj firmi, ona je pričala samo o svom parkirnom mjestu.

I nikad, baš nijednom, nije autom otišla na posao. Nikada se nije parkirala na svoje parkirno mjesto. Samo jednom, kada joj se brat – moj ujak – vraćao iz Zenice, i donosio joj neke stvari u muzej, rekla mu je da se parkira na njeno mjesto. I bila je sretna i ponosna kad je to učinio.

Na posao se vozila tramvajem u kojem je uvijek bila gužva, u osam kad bi dolazila na posao, i u četiri kad se vraćala s posla, a fićo je stajao ispred kuće i trunuo na zasoljenim sarajevskim bljuzgavicama. Jednom, kad se već sasvim raspadne, upokojen će ležati u dvorištu ispred kuće u Kasindolskoj, s pređenih jedva četrdeset pet tisuća kilometara (od kojih sam većinu ja odvozio). Kupljen 1978, dovezen sa skladišta u Pećigradu kod Velike Kladuše, i taj je fićo mogao postati muzejski eksponat ili se o njemu i o njegovoj nerealiziranoj sudbini mogao napisati roman. Majka je položila vozački, ali nikada nije postala vozačica. Takva je bila i u drugim životnim prigodama: stalno se za život spremala, ali je život prošao i iznevjerio sva njezina očekivanja. Je li na ovome svijetu bilo još nekoga tko bi bio toliko razočaran Božjim djelom kao što je bila ona?

Ali u Zemaljskom muzeju, onakvom kakvim su ga zamišljali Ćiro Truhelka i Kosta Hörmann, Borivoj Čović i Vlajko Palavestra, nije bilo mjesta za njezinog fiću. Povijest koju obuhvaćaju zbirke tog muzeja završava s dolaskom Austro-Ugarske u Bosnu. Ono što će se dalje zbivati bit će predmet interesa i istraživanja u drugim muzejima: Muzeju grada Sarajeva i Muzeju revolucije, toj veličanstvenoj socijalističkoj građevini, koju je projektirao Boris Magaš, važni hrvatski arhitekt, čije je životno djelo stadion na Poljudu, sagrađen za Mediteranske igre u Splitu 1979. Sve što se događalo nakon invazije baruna Filipovića, iz perspektive Zemaljskog muzeja kao da se nije ni dogodilo. Ali ona prethodna prošlost bila je tako široka i neiscrpna da su se njome mogli baviti do kraja svijeta. To je prvo i osnovno pravilo svake velike historigrafije i arheologije: prošlost je kao Svemir beskonačna i duboka, u svakom prošlom trenutku sadržana je sva povijest svijeta, i njime se, tim trenutkom, možemo baviti u tomovima i tomovima knjiga, dok je budućnost ograničena i plitka, budućnost je nezanimljiva i gluha, budućnost, zapravo, i ne postoji. Iz perspektive Zemaljskog muzeja i njegovih kustosa, preparatora, arhivara i čistačica počinjala je te 1878.

To je razlog zbog kojeg se majka baš i nije snašla u Zemaljskom muzeju, iako se godina provedenih u njemu uvijek sjećala s nekom vedrom tugom i milinom za sve te krasne i nestvarne ljude. Njezino vrijeme bilo je drukčije koncipirano: počinjalo je malo prije njezina rođenja, i trajalo do njezinog prvog, vrlo kratkotrajnog braka, pa drugog, jednako kratkotrajnog braka, i mog rođenja. U tih dvadeset i četiri godine stala je čitava era: ono što je za Borivoja Čovića pet tisuća godina, za nju su njezine prve dvadeset četiri. A dobar povjesničar i arheolog zna da između ta dva vremenska odsječka i ne postoji neka velika razlika. Istina, morati će doći Fernand Braudel da nam objasni da je tako, a nakon njega i svi oni marljivi pisci, istraživači, povijesničari, koji će rekonstruirati živote običnih ljudi, i niz malih povijesti komparirati s jednom velikom poviješću.

Sa stvaranjem Zemaljskog muzeja u Bosni je stvorena svijest o vrijednosti i veličini sitnica. U ona ranija vremena, kao i u našoj mitskoj prošlosti, dragocjenosti su se mjerile škrinjama zlata. Tek s dolaskom Švaba, i pojavom čudaka kakav je Truhelka, sitnice su dobile na vrijednosti, a sa sitnicama i ona stvarna, događajna prošlost. Nježno i obzirno, Švabe su Bosnu i Bosance izvodili iz njihovih mitova, čuvanih i konzerviranih u epskim desetercima, koji se lako i dugo pamte, i prenose se s djedova na unuke. To su, naravno, činili novcem: među seljacima se raščulo kako skuplo plaćaju kojekakve hrđave starudije.

Godine 1880. Austrija je gradila prugu prema istočnoj Bosni i Višegradu. Tada je na Glasinačkoj visoravni, u podnožju planine Romanije, kod Krehina Gradca pronađeno mnoštvo brončanog nakita, brončana votivna kola u obliku ptice i lijepi brončani vrč, grčkoga oblika. Radnike koji su polagali prugu, uglavnom seljake s Ravne Romanije i okolice, mahom pravoslavne i muslimane, pronađeno blago ničim nije impresioniralo. Ali su austrijski inženjeri dizali obrve od iznenađenja, i odmah su, telegrafom, iz grada pozvani neki učeni ljudi da provjere i prouče iskopinu. I naravno, radovi su na neko vrijeme zaustavljeni. Tada pronađeno blago odnijeli su u Beč, a s njime i vijest o pronalasku fascinantnog arheološkog nalazišta iz željeznog doba, s mnoštvom tumula koji sadrže neprocjenjive arheološke vrijednosti. Zahvaljujući kustosima Zemaljskog muzeja, i njihovoj opijenosti Bosnom – tim jedinim stvarnim bosanskim patriotizmom tokom povijesti – nalazi više nisu odnošeni u Beč, čak ni za velikih i sustavnih istraživanja, provedenih od 1886. do 1891. Po Glasincu nazvana je zajednica iz metalnog doba koja se prostirala od istočne Bosne, preko jugozapadne Srbije do sjeverne Crne Gore i Albanije, ukrug do rijeke Cetine i Cetinske kulture u Hrvatskoj.

Ali tada se dogodilo nešto još sudbonosnije. Raširila se među bosanskim življem glasina o tome da Švabo plaća starudije.

U to je vrijeme Truhelki u muzej došao “visok, mršav musliman, orlova nosa i živahna oka”, imenom Mehaga Pliska, i pokazao mu brončani prsten i fibulu, pa ga upita koliko to vrijedi. Usput mu je ispripovijedio događaj, mišljen iz narodne priče: biva, prije Ivanjdana stoji Mehaga i gleda pod one stijene iznad Zlatišta – s pogledom na koje listopada 1972. umire djed, a početkom prosinca 2012. i majka, s pogledom na koje sam se između te dvije godine bezbroj puta budio – i vidi Mehaga kako pod stijenama Zlatišta “izbija iz zemlje plamen od blaga, tamo zakopana”. “To znači, da tamo leži zlato, ali pošto on nema ’tilsum’ (talisman), kojim se ono diže, a ljudi mu rekoše, da sam ja majstor u tom zanatu, zamoli me (Truhelku), da pođem s njim i da vidim, što se valja raditi.”

Iako s Mehagom Pliskom nije dijelio iste praznovjerice, niti je previše znao o narodnim pričama u kojima iz zemlje izbija plamen od blaga, Truhelka pođe s njim na Zlatište i nađe tamo raznoga blaga, uglavnom prethistorijskog posuđa, kremenja, kamenog oruđa i nagorjele ilovače, okruženih ostacima bedema, načinjena od suhozida. Gradina se protezala od Zlatišta preko Debelog brda, sve do vrela na Souk bunaru.

Truhelka je bio upravo toliko oduševljen koliko je Mehaga Pliska bio razočaran time što nigdje nije bilo zlata. Tješilo ga je pomalo Truhelkino oduševljenje, premda, sva je prilika, nije polaga na njega veliku vjeru. Ideja o vrijednosti starina nikada neće prodrijeti među Mehagine sunarodnike, Bosance od svih bosanskih vjera, nego će njima od sada pa do kraja svijeta jedina vrijednost biti mjerena u zlatu, ili kasnijih generacija u novcu.

Starudija je ostajala samo starudija.

Po tome se stvarni svijet Sarajeva razlikovao od svijeta Zemaljskog muzeja.

Na kraju se tako i njen fićo pretvorio u nepotrebnu starudiju. Pa kako već nije našao svoje mjesto u Zemaljskom muzeju, ni u Muzeju revolucije i Muzeju grada Sarajeva, kao ni u jednom drugom, stvarnom ili imaginarnom, muzeju, neka bude, u čast Zemaljskog muzeja, ispričana priča o fići. Kad već nema vremena ni dokumenata za roman o njemu, izgubljeni su njegovi papiri, prometna knjižica i knjižica vozila, i više ga se nitko ne sjeća, osim onoga koji ovo piše, i mrtvi su osim njega svi koji su fiću ikad vozili, pa ne može biti napisan roman o njemu, neka se ukratko kaže što se s njime dogodilo.

Izvor: Jergovic.com

Autor