Početna  /  Mentalne ne(zrelosti) i duhovi prošlosti
Izdvajamo Teme i komentari

Mentalne ne(zrelosti) i duhovi prošlosti

Kada se u reportaži prikaže jedna topla ljudska priča, ona kao magnet privuče pozornost gledateljstva, te se prepričava i potiče ljude na razmišljanje, a ponekad naknadno postaju i sudionici opisanih događaja.

Danas je godišnjica smrti sarajevskog Boška i Admire. Reportažu o sarajevskom Romeu i Juliji, prvi je objavio novinar CNN-a Kurt Schork. Bježeći iz vihora rata stradali na korak do slobode. Priča o opkoljenom gradu, jednoj ljubavi i želji za slobodom koju je prekinuo jedan snajperski metak. Njihova tijela su danima ležala na liniji razgraničenja jer je UNPROFOR odbio da ih ukloni dok se ne potpiše primirje. Nakon sedam dana radni vod vojske RS je uklonio tijela te su sahranjeni na groblju Lukavac. Nakon rata po želji Admirinih roditelja posmrtni ostaci preneseni su u Sarajevo na groblje Lav. Zanimljivo je upravo i to da je Kurt Schork u svojoj oporuci napisao da želi da pola njegove urne bude pohranjeno na groblju Lav pokraj Boškovog i Admirinog groba.

Iako je priča poslana u svijet i danas malo ljudi zna za nju. Još uvijek narodi, a ni mediji u BiH nisu u stanju objektivno i racionalno pristupiti prošlosti koja ih je zatekla u jednom momentu njihovog života. Nakon 17 godina CNN je obnovio njihovu priču, dok mediji u BiH pristupaju s rezervom, kao i drugima koji dovode u pitanje zlo koje se desilo svima, da ni danas nema mentalne zrelosti niti snage da se svladaju duhovi prošlosti. Osim CNN-a reportažu je napravio i novinar RTS Branko Stanković, koji prije svega stavlja akcent na ljude, opisuje Boška i Admiru od djetinjstva, njihove bezbrižne mladosti, ljubavi i planova koji su tkali za budućnost. Svemu je došao kraj, rat je učinio svoje, a svjedoci tog vremena, vojske različitih jedinica s jedne strane Armija BiH, vojska HVO, a s druge vojska RS u kojima su bili jučerašnji prijatelji govore upravo u ovoj reportaži kako su dogovorili njihov prelazak preko Vrbanja mosta i bili su sigurni da će sve biti dobro, jer su to njihovi prijatelji koje su željeli pomoći. Po odlasku su planirali put za Beograd, a potom i odlazak u SAD-e. Ali zlo je bilo jače, tako kaže Stanković. Bez obzira na dogovor svih strana o primirju dogodilo se ono najgore i netko je ipak pucao. Ni danas nije rasvijetljeno ovo ubojstvo.

Prenosimo dio iskrene ispovjesti autora Branka Stankovića akademika filmske umetnosti i nauka koji je napravio reportažu o Bošku i Admiri.

“Za mene je svaki zločinac isti ma kojoj naciji ili veri pripadao. Reakcije u Srbiji na tu emisiju su bile ozbiljne i sve pozitivne jer mnogi nisu ni znali za tu nesrećnu ljubav i sudbinu Admire i Boska. I reakcije iz Sarajeva su takodje bile pozitivne što u komentarima koji su pratili neke sajtove, što u direktnim razgovorima ljudi, a koje mi je prenela jedna prijateljica. Komentari iz Sarajeva su se svodili na to da je RTS odnosno ja, napravio realnu i sasvim objektivnu priču o Admiri i Bosku. Prijalo je to čuti, jer su godinu dana pre toga komentari tog istog društva reagovali na moju emisiju o Sarajevu, u kojoj sam pokazao sta se sve promenilo u tom gradu u odnosu na predratno Sarajevo, jedni rekli da je to nerealna priča, drugi da bi mi trebali zabraniti ulazak u Sarajevo, a treći da istina uvek boli. Ja sam im na to samo odgovorio da ljudi nekada ne vide sami sebe i ne žele da priznaju mnogo toga, a onda sam napomenuo da je takvu emisiju napravio BBC verovatno bi reakcije bile drugačije. Ovako to je RTS radio i to je problem, kao što je problem i drugih naroda sa prostora bivše Jugoslavije kada neka nacionalna televizija pokuša da realno postavi priču, vraćajući se unazad i koristeći isključivo argumente, koji ponekad umeju da zabole“.

Vrijednost reportaže i njena uloga je doista približiti čovjeka čovjeku i s pravom je postavljena na prijestolje „kraljice novinarskih žanrova“.

M.K.

6 Shares
6 Shares
Copy link