Martina Mlinarević Sopta: Nemoj da ostane neriješeno

“Zato poljubi pred san one koje voliš. Stisni im najjače rukama trajanje među rebrima. Jer nikad zapravo ne znaš.”

ti_si_meni

Sasvim slučajan čovjek krenuo je u svitanje da provoza bicikl u suncu Ilidže i ubijen je tijekom pljačke banke. Je li imao nekoga tko je čekao novine i kruh da mu donese, u potiljak usne adresira? Mogao si to biti ti. Vozač kamiona sletio je jutros kod Konjica survavši se niz liticu tupim prevrtanjem, kao kad dotrajalu veš mašinu bacaš. Mogla sam to biti ja, itekako, samo pola sata ranije prošla sam tuda. Memorirajući zauvijek u sjećanju Jablanicu s povezom magle preko očiju grada i Prenjom koji je izgledao kao da joj kleči u krilu. Negdje tamo u Čapljini netko po svemu poseban je imao rođendan i majčine smrti dan. Kako se to bolan…jednom šakom u džep redaš dobre želje ko klikere, a drugom prosipaš bol ko iz poplavljene kuće, da se ravnomjerno rasporedi klackalica u plućima? Mogao je to biti bilo tko od nas. Ozana je ime širokobriješke heroine što je pred ogledalom brojala tko zna koji ožiljak od tko zna koje operacije, skrivajući osmijehom hijeroglife najteže bitke sa odvratnim karcinomom, poljupcima budeći djecu, polako…sve im pridržavajući ramena kao u kazalištu lutaka, da ne padnu naglo iz mašte u ružnoću svijeta. Na Dobrinji je bilo minus jedan i mrznula je šoferšajba jedinog automobila na cesti, što od minus jedan, što od užasa jednog rastanka. Znaš kakav je to zagrljaj bio? Ono kad se u grčevitom stisku napokon odvojiš od druge osobe, a ostaneš kao od podivljalog psa izgrižen napola. Sa provalijom usred sebe. Napušten kamenolom rasturen pikamerom. I točno vidiš kako te odnosi na svojim dlanovima, a ne možeš apsolutno ništa učiniti da sebi sebe vratiš, nikad više. Bili smo to svi mi, jednom u životu. U Mostaru je cesta razrovana i kozje stazice te upućuju na alternativne pravce, vrludanje kroz mahalu, ispod prozora i pokraj majušnih dvorišta za koje nisi ni znao da uopće postoje. Starac sklanja ljestve iz bašte i granu šljive da ne smetaju automobilima koji prolaze. I vidiš, ponekad se tako svijet kakvog poznaješ okrene u sekundi. I zauvijek se do neprepoznatljivosti ispremješta reljef duše i tlo na kojem stojiš. Jedan jedini dan je dovoljan da se prevrne sve što si ikad znao o sebi i životu. Zato poljubi pred san one koje voliš. Stisni im najjače rukama trajanje među rebrima. Jer nikad zapravo ne znaš. Da im ohlađene usne ne samuju ujutro uzalud čekajući. Nemoj da ostane neriješeno. Nerečeno. Neoprošteno. Negrljeno. Neljubljeno. Nemoj.

Autor: Martina Mlinarević Sopta

Autor