Bivši novinar RTRS-a Marko Vejić za MH: Pritisak političara na novinare je postao jeziv

“Mi, novinari smo u najvećoj mjeri odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo. Mi smo ti koji se izvinjavamo političaru ako mu postavimo pitanje koje mu se ne sviđa, mi smo ti koji dozvoljavamo da nam političari pričaju nešto što ih nismo ni pitali. Mi smo ti koji smo dozvolili da nas političari vrijeđaju, a da ne reagujemo. Neshvatljivo mi je da neki političar može najprimitivnije da izvrijeđa novinara i da se novinar nakon toga vrati u redakciju i da prenese izjavu tog čovjeka. Onog trenutka kad se novinari slože, kad se okrenu i odu sa takve konferencije i ne objave niti jedno slovo o tome šta je neki političar rekao, stvari će da se mijenjaju na bolje”, kaže za “Moju Hercegovinu” Marko Vejić, donedavo, novinar i voditelj na Radio televiziji Republike Srpske.

Marko Vejić (Foto: privatna arhiva)
Marko Vejić (Foto: privatna arhiva)

Vejić je prije dvadesetak dana odlučio da, nakon pet godina rada, napusti posao na javnom medijskom servisu RS i batali novinarstvo. Na svom fejsbuk profilu saopštio je to i prijateljima, nakon čega su uslijedili brojni, podijeljeni, komentari. O razlozima svoje odluke Vejić je govorio za “Moju Hercegovinu”.

“Da to nisam uradio juče, uradio bih sutra, jer ja sam po prirodi takav. Ne želim da pristajem na kompromise, jer toga u novinarstvu ne smije da bude“, kategoričan je Marko.

Iz profesije je, tvrdi, izašao časno i pošteno. Zbog odluke, koju nije donio preko noći, se ne kaje, a u novinarstvo se, kako kaže, ne planira vraćati.

Za pet radnih godina, kaže, naučio je mnogo. Politika kuće, koliko god se on trudio, ne može se izbjeći, a rad u skladu sa tim, ponekada je donosio prijetnje koje su stizale od ljudi suprotstavljenih stavova i interesa. Sa tim je, kaže Vejić, upoznata i policija, ali o detaljima ne želi da govori.

Kao energični student već na počecima karijere znao je da se neće lako ukalupiti u nametnuta novinarska pravila. Teško mu je padala situacija u kojoj je novinaru gotovo onemogućeno da ostane profesionalac, jer, kako tvrdi, novinari rade ili za vlast ili protiv vlasti, a nijedno ni drugo nije novinarstvo.

Zanat učio na RTRS-u

Na Javnom servisu RS Marko je prvobitno bio novinar u dnevnoj redakciji Radija RS, a ubrzo je počeo da radi priloge za Dnevnik Radija RS. Nakon toga prešao je na televiziju u emisiju „Odgovorno“, koju je uređivao Igor Požgaj, da bi kasnije prešao u redakciju Dnevnika. Godine 2014.  dobio je ponudu da pređe u redakciju političkog magazina „Pečat“, koju je uređivao Siniša Mihailović, a u novoj sezoni „Pečata“ postao je najmlađi voditelj-novinar jedne takve političke emisije.

On kaže da je pritisak političara na novinare postao jeziv, da seže tako daleko da čak političari daju sebi za pravo da biraju pitanja koja će im novinar postavljati, termin, kada će emisija ići i slično. U jedno je, kaže, siguran – političari bez novinara ne mogu, ali novinari bez političara mogu, ali ne žele. Kolegama novinarima najviše zamjera to što su dopustili da Dodik, Ivanić, Bosić i slični njima iz udarnih medijskih termina izguraju građane i njihove probleme.

“Političari su postali toliko „moćni“ u ovoj zemlji da to postaje nepodnošljivo. Novinari, svjesno ili nesvjesno, postaju politički radnici. Ja to ne želim, jer se nisam školovao da budem politički radnik. Nema skrivenog razloga zbog kojeg sam otišao sa RTRS-a. Neki bi sad najviše voljeli da kažem da su me sa RTRS-a izbacili, da su me cenzurisali, proganjali, da me je ukinuo Dodik i da tako postanem žrtva, ali ne mogu to da kažem, jer to nije tačno. Tačno je to da mi je smetalo što se RTRS, po mom mišljenju, nedovoljno bavio temama i pričama važnim za obične građane Republike Srpske, koji su u drugom planu zbog politike. Kao novinar na Javnom medijskom servisu istim očima sam gledao i vlast i opoziciju, i nisam imao, niti imam, simpatije ni prema jednima. Na svom fejsbuk profilu javno sam kritikovao i opoziciju i vlast, jer je to moj posao. One stvari za koje nije bilo interesovanja ili mjesta da se objave na RTRS-u ja sam objavljivao na fejsbuku i nisam nikad imao bilo kakavih pritisaka na to što radim“, objašnjava Vejić.

Radeći u centralnoj informativnoj emisiji „Dnevnik“ i u emisiji „Pečat“ pobliže se upoznao sa načinom na koji funkciniše medijski i politički sistem i spregom između njih. Dovoljno je bilo pola decenije rada da se uvjeri i danas kaže da je profesija spala na niske grane. Žalosno je, kaže on, što novinari trpe sve to i rade kako im se naredi.

Na desetine portala djeluje samo u Banjaluci a sve radi jedan te isti krug ljudi. Jedni primaju keš da objavljuju sve i svašta samo da bi opozicija došla na vlast, istovremeno ovi drugi objavljuju sve i svašta samo kako bi zadržali trenutnu vlast. Veliki problem je u tome što su novinari loše plaćeni. Kako da budu nezavisni kad je plata novinara jednaka večernjem bakšišu konobara u nekoj kanadskoj diskoteci. Sve se, nažalost, vrti oko novca, to je svima jasno. Ništa manji problem nije ni onaj političke prirode. Novinari se sve češće osjećaju kao obični držači mikrofona, koji još malo pa neće smjeti ni pitanja postavljati“, kaže razočarano mladi novinar.

Vjere u ovakvu profesiju skoro da više i nema. Govorili su mu, kaže, da je kukavica, da se nije dovoljno borio, da je mogao još, da je šteta što odustaje i slično. No, Marko ima svoju teoriju – pojedinac u profesionalnom rasulu ne može ništa sam promijeniti, a novinarske solidarnosti nedostaje.

„Mnogi su mi rekli da sam kukavica, jer sam odustao. Ne mislim tako, jer ispao bih naivan kad bih krenuo da ispravljam nešto što se ispraviti ne može, potrošio bih svoj radni vijek na tom ispravljanju i opet u tome ne bih uspio, jer nema spremnosti kod ostalih, pojedinac nikad ništa sam nije uspio promjeniti na bolje niti u jednoj profesiji, pa ni ovoj. Onog trenutka kad se novinari odluče i skupe hrabrosti da se odupru svim pritiscima koje imaju biću i ja spreman da ih podržim i da zajedničkim snagama idemo ka ostvarenju tog cilja, do tad ću sreću tražiti negdje drugdje“, kaže Marko za „Moju Hercegovinu“.

Uprkos svemu, uvjeren je da bi novinarska profesija mogla da bude toliko moćna, samo što novinari toga nisu svjesni ili jednostavno ne žele da budu svjesni. Smeta mu i to što u novinarstvo ulaze ljudi, bez bilo kakve selekcije, bez svojih principa, a sve to trpi krajnji novinarski proizvod.

„Ono što ja sigurno znam jeste da političar, bilo da je iz vlasti ili opozicije, može da nazove samo onog urednika koji mu to dozvoli. Dovoljno je samo jednom ustuknuti i poslušati naređenje, svaki naredni put se onda podrazumijeva da će biti tako i da će vas zvati političar svaki put kad mu nešto ne bude odgovaralo”, tvrdi Vejić.

Psi i mačke su zaštićeniji od novinara

O istraživaživačkom novinarstvu u RS teško da se može govoriti, smatra Vejić. Vjetar u leđa na istraživačkom putu novinara trebalo bi da pruži neko novinarsko udruženje, no, on je uvjeren da novinarsko udruženje u RS ne radi dobro svoj posao i da novinari u tom pogledu nisu dovoljno zaštićeni.

Psi i mačke su zaštićeniji od novinara. Mi imamo Udruženje novinara RS koje, čini mi se, ima odavno napisan tekst šablon koji ide odprilike ovako – Udruženje novinara RS oštro osuđuje napad na novinara … i onda samo mijenjaju imena novinara koji budu napadnuti, izvrijeđani i slično. I šta imaju novinari od toga? Lažnu solidarnost i ništa više! Kada su u tom Udruženju sazvali konferenciju za novinare, pa javno insistirali na smjeni nekog političara, zbog toga što je napravio to što je napravio nekom novinaru? Nikad. Kako da mi novinari od Regulatorne agencije za komunikacije očekujemo da bude nepristrasna i da nas zaštiti, kada se i tamo kadrovi postavljaju politički. Kada su zabranili rad nekom mediju bar na tri dana? Nemojte mi reći da svi rade profesionalno svoj posao da za tim nije bilo potrebe. Kazne koje oni propisuju su smiješne, po nekoliko stotina ili hiljada maraka, to svaki jači medij i ne osjeti. Javna je tajna da pojedini mediji imaju isplaniran budžet za te kazne. Pišu , objavljuju šta žele plate tu neku kaznu i nastavljaju dalje. To je nevjerovatno“, kaže Vejić.

U novinarstvo bi se možda i vratio samo pod jednim, kako mu se sada čini, nemogućim uslovom.

Ne opravdavam kolege koji trpe sve ovo

„Novinari nažalost uglavnom ćute jer moraju, imaju kredite, imaju porodicu, gdje će kud će? Moja sreća je ta da sam imao priliku da radim najodgovornije političke priče i emisije sa vrlo malo godina, mlad sam pronaću novi posao, moja sreća je u tome što sam imao roditelje koji su me podržali i moralno i finansijski, kada sam im rekao da dajem otkaz. Ali i da je bila drugačija situacija poznavajući sebe, isto bih napravio. Mnoge moje kolege to sve nemaju. Ali to ne bi trebalo da bude opravdanje za njih“, kaže Marko.

„Možda pod jednim uslovom, da potpišem specijalni ugovor u tom mediju da emisija koju ću ja raditi biće isključivo u interesu javnosti, društvene teme i rješavanje problema običnog naroda. Da ni vlasnik medija ni uredništvo niti bilo ko drugi neće moći uticati na izbor tema, gostiju ili bilo čeka drugog. Obzirom da takve ugovore ne nude mediji dakle nema šanse da promjenim mišljenje i da se vratim novinarstvu“, kategoričan je Vejić.

Za kraj kaže da je ponosan na ljude sa RTRS-a, koji su ga nesebično učili novinarskom zanatu, ponosan je i na to što ga građani vole i cijene ono što je radio, ali i na to što nije omiljeni kod pojedinih nedodirljivih direktora i političara.

Jasan plan o tome čime bi se mogao baviti još uvijek nema. U politiku, siguran je, neće.

Marko se trenutno odmara od posla, planira da se posveti studijima i završi Master, koji je prošle godine upisao u Sarajevu. Od marta je na Birou, pa, kaže, možda mu i tu pronađu neki posao.

 

Autor

Nikolija Bjelica

Diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Od avgusta 2013. do novembra 2017. godine novinarka internet magazina "Moja Hercegovina".

Svi tekstovi autora